On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - siječanj 2015
subota, siječanj 31, 2015


»I nesreća nam može pomoći da dospijemo do zrelosti i prosvjetljenja« — kaže Učitelj.
Na upitne poglede svojih učenika, učitelj nastavi.
»Neka je ptica tražila utočište među suhim granjem usred napušte­ne ravnice. Jednoga dana drvo se zbog snažnog vihora sruši. Ptica je bi­la prisiljena da kilometre i kilometre leti da bi našla utočište. Napokon stigne u prekrasnu šumu plodnoga drveća.«
Potom učitelj zaključi: »Da se ono suho drvo nije srušilo, ptica ne bi bila prisiljena pomaknuti se da ostavi svoju sigurnost i da odleti.«

A. de Mello

zamakdushe @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 29, 2015


Neki se bezočni trgovac povjerio poznatom piscu Marku Twainu. »Prije no što umrem hodočastit ću u Svetu zemlju da si izmolim oproštenje od Boga. Onda ću se uspeti na Sinaj i čitati deset zapovijedi.«
»Čemu toliki trošak? Ostani tu u Chicagu i obdržavaj ih « — odgovori M. Tvvain.

M. Cellai

zamakdushe @ 08:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 28, 2015

Ako svoje oči ne upotrijebite za promatranje, poslužit će vam za plač.

J. P.

zamakdushe @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 27, 2015


Za vrijeme jednog intervjua bi mi postavljeno pitanje: »Vjeruješ li u Boga?«
Ne samo da vjerujem kao u neku hipotezu, nego Bog mi daje da djelujem po svojoj savjesti, da radim dobro, da izbjegavam zlo, da se podvrgavam njegovu vodstvu. To ja nazivam svojom vjerom. Osim toga dodao sam: I moja najbolja prijateljica, možda će vas to čuditi, jest jedna časna sestra u strogoj klauzuri.
Kad god me nešto muči, odem k njoj. Ukratko joj razložim svoj problem, a onda je slušam. Nikad se ne umaram slušajući je. Jednom sam je upitao: » A što ako se možda zaljubim u tebe?« M oram dodati ona je kolegica s fakulteta.
Odgovorila je: » To bi bilo kao da u punoj sobi svjetla upališ džepnu svjetiljku.«

M . Antoni, režiser

zamakdushe @ 08:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2015

Ljudi su smiješni samo onda kad se žele pokazati i biti ono što nisu.

G. Leopardi

zamakdushe @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 25, 2015


Jednog sam se dana vraćao kući automobilom s misijske postaje. Automobil je bio pun puncat ljudi. Najednom nas na cesti zaustavi neki starčić. Htio je da i njega povezem. »Vidiš i sam da nema više mjesta« — rekoh mu.
On pogleda unutra. Ali ipak doda »Kad bi u tvojem srcu bilo mjesta, bilo bi ga i u automobilu.«
Stvarno, tako je...

D. Giabardo

zamakdushe @ 08:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2015

Žele li ljudi popraviti društvo, potrebno je samo da skinu svoje mas­ke.

F. D. Guerrazzi

zamakdushe @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Pretplati se na karmel.hr i primaj svaki dan misao sv.Terezije od Isusa (Avilske) na svoj e-mail!

http://karmel.hr/

"Blagoslivljani budite Vi, Gospodine, koji ste me tako nesposobnom i nekorisnom učinili! No jako Vas puno hvalim zato što potičete toliko njih koji potiču nas. Trebala bi biti vrlo stalna naša molitva za one koji nas prosvjetljuju. Što bi bilo od nas bez njih u tako velikim olujama koje sada proživljuje Crkva? Ako je bilo nekih nevaljalih, jače će blistati oni dobri. Neka ih se Gospodin udostoji voditi svojom rukom i neka im pomaže zato da nama pomažu. Amen."
Moj život 13, 21


Ili preuzmi aplikaciju za mobitel: https://play.google.com/store/apps/details…

zamakdushe @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2015


Svetom Ivanu Vianeyu došao jednog dana vrlo ugledan gospodin te ga uljudno zamoli da bi s njime imao nešto raspraviti, jer ima vjerskih sumnji.
— Najprije se ispovijedi, pa ćemo onda raspravljati, odgovori svetac.
Čovjek, koji se godinama nije ispovijedio, ostade u čudu, ali se na svečevo blago iiizistiranje ipak dade nagovoriti te se ispovijedi upravo kod njega. Nakon što je ispovijed završila, svetac će:
— No, sada m ožemo u miru raspravljati. Kakve te sumnje muče u vezi s Božjom opstojanošću ili s njegovom ljubavlju?
Čovjek ved ro od govo ri: — Sada, oče, ne m oram više raspravljati. S ispovijeđu su sve moje sumnje nestale.

P. Righetto

zamakdushe @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2015

Što se tiče tehnike, divovi smo, a što se tiče duha — patuljci smo.

Pijo XII

zamakdushe @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2015


Rabin Izak Meir, dok je još bio dječačić, majka ga jednom odvede Maghidu u Kosnitzu. Netko ga pozove i reče mu: "Dječače, dat ću ti forintu, ako mi kažeš gdje Bog stanuje."
"A ja ću ti dati dvije, ako mi kažeš gdje Bog ne stanuje" odgovori dječak.

M. Buber

zamakdushe @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Kad bi život kršćana bio kršćanski, svi bi se bezbožnici obratili.

G. Savonarola

zamakdushe @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 18, 2015


Kad je nakon pažljiva slušanja neki putnik ostao zbunjen, priupi­tao je jednoga od učiteljevih učenika:
»Izdaleka sam doputovao da čujem učitelja, ali njegove mi se riječi čine posve obične.«
»Nemoj slušati njegove riječi. Slušaj njegovu poruku« - odgovori učenik.
»Ali, kako se to čini?« - ponovno priupita putnik.
»Zadrži se na jednoj učiteljevoj rečenici. Dobro je protresi dok ne ispadnu sve riječi. Ono što ostane zapalit će ti srce.«

A. de Mello

zamakdushe @ 11:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2015


Prvi preduvjet čiste molitve u kojoj postajem jedno s Bogom jest sloboda od strasti. Ali, konačno, radi se o slobodi od samoga sebe. Ja trebam sebe predati Bogu. Samo tako ću ga naslutiti u svojoj najdubljoj nutrini.


«Čezneš za tim da moliš? Onda daj sve, i sve će ti biti dano.» Prava molitva je za Evagrija stanje postojana mira. Ona vodi čovjeka «do najviših visina stvarnosti» i daje mu postati jedno s Bogom. Ali ova molitva nije samo izvan nas, nego je ona isto tako i u nama. Contemplatio je put u dio duše slobodan od strasti u kojemu čovjeka od Boga ne dijele nikakva misao i nikakav osjećaj, nikakva slika i nikakva predodžba. Mistici su različito opisali ovaj dio čovjeka slobodan od strasti. Tako Tauler govori o dnu duše, Učitelj Eckehart o iskrici duše, Katarina Sijenska o unutarnjoj ćeliji, Terezija o najnutarnjijoj odaji dvorca duše. Ondje stanuje Bog i onamo inače nitko drugi nema pristupa: ni ljudi, ni problemi, ni misli ni osjećaji, ni brige ni tjeskobe. Molitva je put u ovo mjesto nutarnje tišine, u ovaj prostor koji je ispunjen jedino Bogom. Ovaj prostor čiste šutnje je u svakome od nas. Ali je vrlo često zatrpan. U molitvi ponovno stvaramo pristup na ovo mjesto. Probijamo svijet misli i osjećaja, probijamo sloj smeća duše koje se nakupilo u našemu srcu da bismo prodrli do ovoga mjesta ljubavi i mira, do ovoga Božjega mjesta u sebi.


Postoje dva načina molitve: izraziti pred Bogom svoj život, ispripovjediti i pred Boga staviti sve što se u meni javlja. A zatim ostaviti postrani svakodnevicu, misli i osjećaje i sići u prostor na kojemu se nastanio samo Bog. Na ovome mjestu slutim da je molitva za mene blagodat, oslobođenje, predah. Ona je širok prostor u koji se u molitvi probijam. Nitko me ne suzuje. Bog daje da ondje budem širok, slobodan, pravi. Dolazim u dodir ne samo s Bogom, nego po njemu i sa svojom vlastitom pravom jezgrom. U Bogu nalazim i jedan nov način prema sebi. I ondje mogu na nov način odgovoriti na pitanje tko sam zapravo ja. Ja nisam samo onaj koji je određivan svojom prošlošću, svojim odnosima, svojim poslom, svojim osobnim osjećanjem, nego sam dodirnut Bogom, ja sam u neposrednu odnosu s Bogom. Ja sam onaj u kome stanuje sam Bog. Da, ja sam onaj u kome Bog govori svoju riječ, jedinstvenu riječ koju govori samo u meni. Prodrijeti u taj Božji prostor također znači dodirnuti tajnu vlastitoga sebstva, naći sebe. U ovome prostoru nitko nada mnom nema vlasti, tu do mene ne dopiru brige svakodnevice, tu sam i za ljude nedostupan, tu sam jedino s mojim Bogom. A riječ svete Terezije, da je Bog jedini dostatan, postaje ovdje iskustvo sreće. Terezija ovdje ne misli na moralni apel sve ostaviti, nego opisuje svoje vlastito iskustvo da je u Bogu sve našla, da je sjedinjenje s Bogom dostatno da ispuni njezinu najdublju čežnju. Srce se u Bogu smiruje , tu se ono širi i smije kušati sreću koju mu Bog dariva. Ovo mjesto, na koje nas molitva konačno uvodi, pobliže je opisala transpersonalna psihologija. Ona je točka na kojoj prestaju sva poistovjećivanja s našim problemima, na kojoj sebe više ne definiramo polazeći ni od svijeta, ni od našega učinka, ni od našega dobrog raspoloženja, ni od naklonosti i priznanja, ni od naših odnosa, niti polazeći od naše psihičke zrelosti.

Na ovome mjestu, posred nas, nailazimo na transcendenciju, na Boga koji nadilazi naše Ja i upravo nas tako vodi do tajne vlastitoga Ja. Budući sebe više ne definiramo polazeći od svijeta nego od Boga, svijet nema nad nama više nikakve moći. Ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i osuđivanjima, više do nas ne dopiru. Na mjestu čiste molitve samo Bog ima pristup k nama. I on nas oslobađa od svake izvanjske sile, i od vlasti vlastitoga nad-ja, od vlasti naših vlastitih očekivanja i zahtjeva. U molitvi uranjamo u temelj svoga života, koji je čista milost, ne više naša zasluga, u temelj koji je ispunjen još jedino Bogom a ne više ljudima, ne više ni našim malim Ja koje hoće sve zadržati. Kad same sebe ostavimo na ovome mjestu, naslutit ćemo da nam Bog dariva istinsku slobodu i da nas Bog konačno uvodi u tajnu vlastitoga Ja.


Monasi govore u mnogim slikama o tome da se u molitvi moramo povući na mjesto čiste šutnje. Tako Izak iz Ninive veli: «Teži za tim da uđeš u riznicu koja je u tvojoj nutrini, i vidjet ćeš nebeske stvari! Jer i ove i one jedno su te isto. Ulazeći gledat ćeš oboje! Ljestve do nebeskoga kraljevstva skrivene su u tebi, u tvojoj duši. Zaroni, uklonivši grijeh, u sebe, ondje ćeš naći stube po kojima možeš sići.»


Molitva je dakle put u nutarnju riznicu, u prostor u nama u kojemu stanuje sam Bog. Sve bogatstvo, koje možemo zadobiti, nalazi se u nama. Mi se samo moramo u šutnji i u molitvi okrenuti prema unutra i probiti do ovoga mjesta na kojemu ćemo s Bogom otkriti sve bogatstvo svoga života, blago na njivi, dragocjen biser, radi kojega se isplati sve drugo prodati.
Za Bernarda iz Clairvauxa je put do ovoga nutarnjega mjesta ujedno i put u ponor božanske šutnje, u krilo Očevo: «Od šutnje dolazi sva snaga. U šutnji se spuštamo u Očevo krilo i opet s njegovom vječnom Riječju iz njega izlazimo. Počinuti u Božjim ponorima znači spas za smutnje svijeta. Božji mir sve smiruje.»


Bernard time opisuje cilj molitve: osloboditi se svih misli koje ometaju, uroniti u ponor božanske ljubavi, ondje se u šutnji smiriti, ozdraviti, pomiren sa sobom i svojim Bogom i tako pomiren s čitavim svijetom, sasvim prisutan, posve pravi, čist i jasan, životan i slobodan. Susret s Bogom je konačno sjedinjenje s Njim i time stjecanje novoga identiteta, uranjanje u Očevo krilo i zajedno s Kristom, vječnom Riječju, ponovno izranjanje kao nov čovjek. Molitva kao susret je preobrazba, novo stvaranje čovjeka po vječnome Ocu.

zamakdushe @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2015


Psalmi nam govore. Oni nam žele podastrijeti riječi i stvoriti prostor u kojem naša molitva može oživjeti (smisao riječi). Istovremeno oni žele biti poticaj i uvod u molitvu razmatranja, u kojoj se „naš život" budi i sam postaje molitvom (puni smisao). No pružaju nam još i treću uslugu: mi možemo govoriti psalmima. Smijemo, kao u igri, moliti psalme i kreativno (ne samo receptivno), u okviru psalma stvoriti djelo koje proizlazi iz čitavoga našeg bitka. „Psalam mojega života" govori psalmu Pisma i oboje se međusobno obogaćuju i nadopunjuju. Točnije rečeno: kao što su psalmi kroz molitvu u punom smislu dobili novu dimenziju -dimenziju Krista, dimenziju svakoga novog molitelja, tako sada kroz molitvu kao igru poprimaju svoju novu boju. Ja psalmu vraćam riječ kao svoju riječ, riječ koja više nije samo apstraktan pojam, već ju je moj život obojio novom bojom.

To je alegorija, drukčiji govor u grčko-latinskom smislu riječi. Ja govorim tekstu. Poklanjam mu „drukčiju", drugu riječ, riječ koja više ne leži samo na liniji svoga smisla, nego navire iz mojega blaga doživljenoga i naučenoga; iz slobodne invazije mojih asocijacija (koje molitva ne treba sputavati). Ovdje se konačno opet mogu „igrati", igrati pred Bogom, kao što to mudrost čini od pamtivijeka:
tada sam stajala, ja,
njegova miljenica, na njegovoj
strani;
bila sam iz dana u dan puna zanosa, puna radosti pred njim svagda, (Izr 8,30 sl)


Ovdje, u takvoj molitvi psalama, smijem vlastitim koracima izmjeriti i upoznati cijeli bitak, smijem - u igri riječima i značenjima - osjetiti neizmjernost Božju, koja poput beskraja nadvisuje logične i smislene razine i sadržaje Psaltira. Jer i odrastao smije, poput djeteta, proučavati svu zemaljsku i teološku zbilju ne samo slušajući nego i igrajući se... Pritom treba nadodati „da jedan tekst iz Svetoga pisma kao sakramentalno sredstvo kontakta između Boga i čovjeka ponekad može predstavljati samo priliku i okvir za jedan posve osoban dijalog između Boga i čovjeka. Dakle, u stanovitom smislu postoji mogućnost, u skladu s evokacijskom snagom poetskog teksta, da mi Bog u molitvi psalma i pomoću riječi psalma govori stvari ili mi dopušta da ja njemu kažem stvari koje same po sebi ne stoje u tekstu Pisma ili možda čak proturječe tom tekstovnom sklopu. Tako su, primjerice, 'strelice oštre iz ratničke ruke', kojima u 120. psalmu, što jasno proizlazi iz teksta, Bog želi zatrti 'prijevarne usne' i 'zloban jezik,' u Augustinu probudile asocijativnu predodžbu o Amorovim ljubavnim strelicama: 'Strelice oštre iz ratničke ruke' riječi su Božje. Odaslane, probadaju srca. Kada pak srca bivaju probodena strelicama Božje riječi, rasplamsava se ljubav, a ne dolazi propast.

Ovdje se tekstu „ne podmeće" neki smisao. Naprotiv, Augustin kao molitelj daje riječi „strelica" smisao koji proizlazi iz mitologije, čija pak istina proizlazi iz konteksta sveukupne biblijske i kršćanske teologije. On i očevi govorili su i molili sa smislom za igru jer se humana širina njihova duha još nije dala zarobiti niti sputati otužnom ozbiljnošću pretjerane znanstvene pokornosti slovu teksta. U takvoj neopterećenoj misaonoj igri njegovati kontakt sa psalmima znači također ostati vjeran Pracrkvi („ecclesia catholica et apostolica"), kojoj je Krist darovao pravo da stare tekstove čita u svjetlu „novih" i promatra kao ilustracije onoga, što je na temelju činjenica postalo njihov svijet vjerovanja.

Stoga i moj „svijet", moja razmišljanja i osjećaji, smiju stupiti pred Boga. Sada, napokon, „dopustiti igru mislima" pred Bogom ne znači „ne moliti pobožno". Asocijacije i ideje nadolaze mi kako god im se sviđa, i samo se rijetko daju usmjeravati i potiskivati. Stoga ih puštam da uđu u psalam i stvaram, zahvalno i kreativno, iz staroga teksta Novu pjesmu. Zakoni i tokovi ljudske psihe također imaju funkciju odnosa s Bogom i ništa što je njima svojstveno nije samo po sebi pred Njim negativno. Čak i uznemirujuće misli mogu biti pobožne, ako ih posvetimo Bogu. Pogled samih psalama usmjerava se od svetosti prema svijetu. Njihova pobožnost je svijet, a njihova širina odlučno preskače svu zatvorenost pobožnih dušica.

Dopustiti mislima igru, dati riječima boju. Dopustiti da prostruji ono iskustveno i upoznati cjelovitost. Značenjske linije teksta dopuniti paralelama cjelovitosti. Kreativna je molitva radost u cjelovitosti, radost iz božanske perspektive, igra, koje se Crkva nikada nije odrekla.
Iz grčke liturgije jedna je antifona, dakle jedan refren uz psalam 85., ušla u benediktinski brevijar:
(Zdravo budi, o njivo, koja donosiš urod savršen! Zdravo budi, ti Obećana zemljo!)

Pozdrav je upućen Mariji. Ona je ta njiva, taj obećani Kanaan, koja je nosila najljepši plod naše "majke zemlje". Majka Marija, majka Spasa i svega mira (Ps 85,9 sl), zemlja i njiva koju je Bog blagoslovio...
Gospod će doista dati dobro, i zemlja će naša dati svoj plod. (Ps 85,13)
U psalmu je nedvojbeno riječ o žetvi i žetvenoj zahvalnici, ne o Isusu i Mariji. Ali iz toga njegova značenja izvlači se novi smisao, koji pokazuje kako se u svakoj euharistiji slavi žetvena zahvala. Tu je Marija zemlja, a Isus iz Nazareta njezin plod, on, izdanak Božje vjernosti. (Ps 85,12)
Ovaj smjer u tumačenju smisla nije nipošto isforsiran. Taj je smisao za nas kršćane logičan. Ni doslovno tumačenje nije nipošto neka vlastoljubiva dama, smiješeći se ona poput sestre uza se trpi i alegoriju, simbolično ili parabolično prikazivanje, slobodnu, laganu, iz ljubavi rođenu igru misli... Moliti se, dakle, u smislu igre, u igri sa smislom: čitava stvarnost struji u tekst i obuhvaća njegove riječi. Obraća mu se Novi Zavjet i čitav suvremeni život.

Pirmin Her, Umijeće moljenja psalama

zamakdushe @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2015


zamakdushe @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 6, 2015


Kad se neki učenik opraštao od svojega učitelja, vraćajući se kući svojoj obitelji i svojim redovitim poslovima, zamolio je učitelja za savjet što da ponese sa sobom.

Učitelj mu reče: »Sjeti se ovih triju stvari: nije vatra vruća, nego ti koji je takvom osjećaš. Ne gleda oko, nego ti. Ne čini šestar krug, nego crtač.«

A. de Mello

zamakdushe @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 4, 2015


Prava suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Mržnja, kako god bila zla, gleda u neprijatelju osobu, dok ravnodušnost osobu pretvara u stvar.

Stoga se može reći da je ravnodušnost i pred zlom go­ra od zla.

U kršćanskom ponašanju najniža je točka, mogli bismo reći, izrečena stavom. »To se mene ne tiče«.

J Fletcher

zamakdushe @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » sij 2015
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.