On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - studeni 2014
subota, studeni 29, 2014



Ono što nas kao ljude i kršćane veseli, ma kakovi mi bili, jest činjenica,spoznaja, osjećaj... da je Bog među nama...da je Bog u kojega mi vjerujemo naš Bog, Bog uz nas, Bog s nama.

On je prisutan na razne načine u našem svijetu, našim životima, našim sudbinama.To je ono što razbija naše samoće, naše tuge, u nemoći nam daje snagu, u sumnji svjetlo.Božja blizina, njegova prisutnost. Mi ga ne vidimo, ali osjećamo.Osjećamo njegovu blizinu, njegovu prisutnost, njegovu brigu.

On je Bog za nas! Vjernici se sabiru nedjeljom, blagdanom kao zajednica na euharistiju da bi što jače doživjeli, osjetili tu blizinu, bliskost, prisutnost. To je najizvrsnije mjesto, trenutak da se osjeti, doživi - naš Bog je živi Bog, on je naš.To je ono prvo što bi nam euharistija trebala podariti.

Otac nam je poslao naizvrsniji dar - Sina koji je pak osim u Riječi i Zajednici prisutan u kruhu i vinu koji u euharistiji postaju Njegovo Tijelo i Krv.Tako Bog postaje ne samo poziv nego i hrana našem životu. I na taj način Bog očituje svoju bliskost, svoju skrb.

zamakdushe @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2014



Kontemplativna je molitva čista i tamna spoznaja Božjega bitka kao izvorišta našeg bitka, promatranog ne razumskom već intuitivnom spoznajom.

Kad se povlačiš u molitvenu samoću, izbaci iz svog uma sve što radiš ili namjeravaš raditi. Odbaci sve misli, bile one dobre ili loše. Ne moli riječima, osim ako nisi time zaista privučen; ili ako moliš riječima, ne obraćaj pažnju na njih, bilo da ih je mnogo ili malo. Ne važi njih niti njihovo značenje. Ne misli o tome kakvu molitvu upotrebljavaš jer nije važno jesu li to službene bogoštovne molitve, psalmi, himni ili hvalospjevi, jesu li za posebne ili opće nakane, oblikuješ li ih u duši mislima ili ih izražavaš glasno riječima. Shvati da ništa ne ostaje u tvom svjesnom duhu osim bitne nakane koja se pruža Bogu. Ostavi je bez ikakve posebne zamisli o Bogu (kakav je on u sebi ili u svojim djelima) i poštuj samo jednostavnu spoznaju da on jest kao što jest. Molim te, tako pristupaj Bogu i ne prisiljavaj se da bude drukčije. Ne istražuj o njemu dalje, nego ostaj u toj vjeri kao na čvrstom tlu. Ta spoznaja, rasterećena predodžbi, hotimice ograničena i usidrena u vjeri, ostavit će tvoju misao i raspoloženje bez ičega osim jednostavne misli i skrovitog osjećaja o svom vlastitom bitku. Tada će biti kao da sve tvoje biće izvikuje Bogu i kazuje:


Ono što jesam,
pružam ti, o Bože,
bez promatranja
ikoje kakvoće tvoga bića;
znam jedino
da ti jesi kao što jesi,
takav i nikakav više.




Neka to mirno neznanje (tama) bude cio tvoj duh i kao tvoje zrcalo. Jer želim da tvoja predodžba o sebi bude bez ičega i tako jednostavna kao tvoja misao o Bogu, tako da bi mogao biti duhovno ujedinjen s njim bez ikakvih dioba i razlučivanja u tvojoj duši. On je tvoje bivstvovanje i u njemu jesi što jesi, ne samo jer je on razlog i bitak svega što postoji, nego jer je on tvoj razlog i nedokučivo središte tvoga bića. Stoga u tom kontemplativnom zbivanju misli o svome ja i o njemu istim načinom: tj. s jednostavnom spoznajom da je on kao što jest, a ti kao što jesi. Tim načinom tvoja misao neće biti razmrvljena niti raspršena, nego sjedinjena s njime koji je sve.

Opet drži na umu tu razliku između sebe i njega: on je tvoja bit, ali ti nisi njegova. Istina je, da sve postoji u njemu kao u svom izvoru i razlogu bivstvovanja i da on postoji u svim stvarima kao njihov temelj i njihovo bivstvo. Ipak temeljna razlika postoji: on sam u sebi ima svoj vlastiti razlog i svoju vlastitu bit. Zaista, kako ništa ne može postojati bez njega tako ni on ne može postojati bez sebe. On je svoje vlastito bivstvovanje i bitak svega ostaloga. O njemu se može samo govoriti i prema tome, on je potpuno odvojen i različit od svega stvorenoga. I stoga je on također u svemu stvorenomu, a sve stvoreno je jedno u njemu. Pa opetujem: sva bića postoje u njemu; on je bitak svega.

A i ti ćeš isto tako po milosti biti ujedinjen s njime, i to ne podvajajući misao i ljubav, ako nastojiš odbaciti svako sitničavo istraživanje o posebnim svojstvima svog skrovitog bića ili njegovoga. Ostavi svoju misao potpuno bez ičega, svoju ljubav neuvijenu, i svoje ja jednostavno kakvo jest, tako da te milost može taknuti i hraniti iskustvenim znanjem o Bogu, kakav on zapravo jest. U ovom životu ta će spoznaja uvijek ostati nejasna i djelomična, tako da tvoja čeznutljiva želja za njim bude uvijek iznovice rasplamsana. Onda pogledaj gore radosno i reci svome Bogu riječima ili željom:


Ono što jesam,
pružam ti, o Bože,
jer ti si to u cjelovitosti.


Nepoznati pisac iz 14. stoljeća, Knjiga povjerljivih savjeta

zamakdushe @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 22, 2014


O, vi koji ne možete puno razmatrati smisleno, niti možete zadržavati misli, a da se ne rastresete, navikavajte se, navikavajte se! Shvatite da ja znam da to možete učiniti, jer sam niz godina prolazila taj napor, i silno je velik, a da nisam mogla smiriti misao na jednoj stvari. Ali znam da nas Gospodin ne ostavlja tako osamljene a da nas, ako Ga to ponizno dođemo moliti, ne bi pratio. Ne budemo li tijekom godine dana mogli uspjeti u tome, neka bude tijekom više godina. Neka nam ni za što ne bude žao vremena koje se tako dobro utroši. Kažem da se na to može naviknuti, a i može se nastojati ići uz toga istinskog Učitelja. Ne tražim od vas sada da mislite na Njega, niti da donosite velike sudove, niti pak da obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da Ga gledate.

Pa tko vam priječi da oči vaše duše, makar samo na trenutak, ako ne možete dulje, svrnete na ovoga Gospodina? Budući da možete gledati ružne stvari, pa zar nećete moći gledati najljepšu stvar koja se može zamisliti? Jer nikada, kćeri, vaš Zaručnik ne skida očiju s vas. Pretrpio je tisuću ružnih stvari i prezira protiv Sebe, i to nije bilo dosta da vas prestane gledati, pa zar je onda mnogo da, odvrativši oči s ovih izvanjskih stvari, kadikad pogledate na Njega? Shvatite da ne očekuje ništa drugo, kako kaže zaručnica, osim da Ga pogledamo (Pj 2,14) Čim budete htjeli, naći ćete Ga. Toliko drži do toga da Ga ponovno pogledamo da to neće propustiti...

Ono što možete učiniti da vam bude od pomoći u tome jest da nastojite nositi neki lik ili sliku ovoga Gospodina, koja bude po vašem ukusu, ali ne da je nosite na grudima i ne pogledate je nikada, već zato da mnogo puta razgovarate s Njime, zato što će vam On udijeliti što ćete Mu reći. Kako razgovarate s drugim osobama, zašto bi vam uzmanjkalo riječi da razgovarate s Bogom?...

Ponovno vam tvrdim, ako se pomno navikavate na ono što sam rekla, da ćete izvući takvu dobit kakvu ja, makar to htjela, neću moći iskazati. Prema tome, okupite se oko ovoga dobrog Učitelja, posve odlučni da naučite ono što vas uči.

sv. Terezija Avilska


zamakdushe @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 20, 2014


kratki vodič za Lectio divina - print: https://www.dropbox.com/s/sja5nguy5fykvc9/lectio_divina.docx?dl=0

Monasi su dnevno skoro tri sata imali "božansko čitanje" - lectio divina - gdje su čitali i meditirali prije svega psalme. Duhovno upijanje liturgijskih tekstova išlo je po ovoj shemi: lectio - meditatio - oratio - contemplatio.

U čitanju (lectio) susreli su tekst, pokušali ga razumjeti i puštali su da na njih djeluje, da ih obuzme, da se u njima pojave pitanja. U meditiranju (meditatio) tražili su riječi, sladili se njima, kušali ih, i u tom kušanju i naslađivanju riječi su budile u srcu i čežnju za potpunim kušanjem samoga Boga. I tako su u moljenju (oratio), u malo osobnih riječi izrazili tu čežnju za gledanjem Boga, a i za neposrednim iskustvom Boga. Kontemplacija (contemplatio) je tada bila tiho počivanje u Bogu.

Riječ je Božja stvorila tišinu u kojoj više nije bila potrebna niti jedna riječ i niti jedna misao. Bila je to šutnja bez riječi, sjedinjenje s Bogom u dubini vlastite duše.

Anselm Grün

zamakdushe @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 18, 2014



Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba prisutnosti Božje. Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne. Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

brat Lovro, OCD (Nicolas Herman)

zamakdushe @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 16, 2014

"Duhovni život: milost primati djelo pružati."

o.Gerard

zamakdushe @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 0


"Bog nas oslobodio od mnogo vrsti mira, što ga uživaju svjetovnjaci. Ne dao Bog, da ga ikad okusimo, jer vodi u vječni rat. Kada koji svjetovnjak živi veoma mirno usred teških grijeha i tako je spokojan u svojim opačinama, te ga ni u čemu ne grize savjest, već ste čitale, taj je mir znak, da su zloduh i on prijatelji. Dok takvi žive, neće zloduh ratovati s njima, jer bi se obratili donekle k Bogu, ne iz ljubavi prema Njemu, budući da su zločesti, nego stoga, da umaknu ratu. No oni, što se tako obrate, neće dugo ustrajati u njegovoj službi. Čim naime zloduh to opazi, opet uzbudi u njima želju, da udovolje svojim sklonostima, pa se opet vrate u njegovo prijateljstvo, dok ih napokon dovede dotle, te im pokaže, kako je onaj mir bio lažan. O takvima mi ne treba ni govoriti. Neka oni tamo uživaju takav mir. Ufam se u Gospodina, među vama se neće naći toliko zlo. No zloduh bi mogao početi s drugim mirom u sitnicama, pa se moramo bojati, kćeri, dok živimo.


Kad redovnica počne mlitaviti u stvarima, što se čine malene same po sebi, pa u toj mlitavosti ustraje dugo, a ne grize je savjest, to je loši mir, te je tako može nečastivi povući u tisuću zala. Takav je (na primjer) prestupak Ustanove, koji po sebi još nije grijeh, ili nemar za ono, što zapovijeda poglavar, ako i nije zloban prestupak. Ta poglavar je napokon namjesnik Božji, pa je vazda dobro, da ga slušamo i da pazimo na ono, što on hoće, jer smo zato došle. Ima mnogo takvih stvari, što se same po sebi ne čine grijehom, a napokon su ipak pogreške, a i bit će ih, jer smo jadnici. Ne kažem, da ih neće biti. Ja kažem, neka se samo pokaju oni, što ih počine, i neka upoznaju, da su pogriješili. Inače bi se, kako rekoh, mogao zloduh tome veseliti i malo po malo dovesti dušu do toga, te ne mari za takve malenkosti. Ja vam kažem, kćeri, kad (zloduh) dosegne dotle, nije malo dobio, jer se bojim, da će poći i dalje. Zato se za ljubav Božju svojski čuvajte. U ovom životu mora biti borbi, jer uz toliko neprijatelja ne možemo prekrižiti ruke, već se moramo vazda starati te paziti, kako živimo iznutra i izvana.

Ako vam Gospodin i daje u molitvi milosti i ono, o čemu ću govoriti poslije, jer vas uvjeravam, da ćete i nakon toga imati tisuću zaprečica, tisuću prigodica, nešto bezbrižno prestupite, a drugo ne učinite dobro, pa eto unutarnjega nemira i napasti. Ne kažem, da će to biti uvijek ili veoma obično. To je vrlo velika milost Gospodnja. Tako napreduje duša. Ne možemo ovdje biti anđeli, jer nije takva naša narav. Zato me ne uznemiruje duša, kad je vidim u prevelikim napastima. Ako je u nje ljubav i strah Našega Gospodina, znam, izići će s velikim dobitkom. A vidim li, da je vazda mirna i bez ikakve borbe (kao što sam se na neke namjerila), sve ako i vidim, da ne vrijeđa Gospodina, svagda sam u strahu, pa se ne mogu nikad primiriti. Takve duše kušam i napastujem ja sama, ako to već ne radi zloduh, da vide, što su. Malo ih nađoh. No moguće je, da Gospodin dovede dušu do visokoga motrenja.


Postupak je raznovrstan. Te su duše obično pune unutarnje radosti, ako i ne znaju toga, držim, i vidim, kad iščezne ta radost, da se gdjekad bore same sa sobom, ali rijetko. Ja ne zavidim ovim dušama, jer sam to (njihovo stanje) pomno promatrala. I vidim, da mnogo više napreduju one duše, koje se tako bore, sve ako i ne obavljaju toliko unutarnje molitve osim onom, što se tiče savršenosti, koliko možemo ovdje upoznati. Izuzimljemo duše, koje su se mnogo godina tako borile, te se toliko okoristile i umrtvile. Budući da su već umrle svijetu, daje im Naš Gospodin obično mir, ali ne tako, da ne osjećaju pogreške, što je učine, i da se radi nje veoma ne rastuže. "

sv. Terezija Avilska


zamakdushe @ 09:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 15, 2014

"Sjetite se da Bog sve može."

Sv. Terezija Avilska

zamakdushe @ 11:31 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 13, 2014


Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek, bio je naime slika onoga koji je imao doći,Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva.

Nije, dakle, nikakvo čudo što gore iznesene istine u njemu nalaze svoj izvor i u njemu dosižu svoj vrhunac. On koji je »slika nevidljivog Boga« (Kol 1, 15) jest i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena. Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo.

Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, a odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu. Nevini jaganjac, prolivši slobodno svoju krv, zaslužio nam je život. I u njemu nas je Bog pomirio sa sobom i među nama i otrgnuo nas iz ropstva đavla i grijeha. Svaki od nas može zato reći s Apostolom: Sin Božji »mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao« (Gal 2, 20).

Trpeći za nas nije nam samo dao primjer da idemo njegovim stopama nego nam je otvorio i put; i dok njime stupamo, život se i smrt posvećuju i dobivaju novi smisao. Postavši jednak slici Sina, koji je Prvorođenac medu mnogom braćom, kršćanin prima »prve plodove Duha« (Rim 8, 23), po kojima postaje sposoban da ispuni novi zakon ljubavi. Po tome se Duhu, koji je »zalog baštine« (Ef 1, 14), čitav čovjek iznutra obnavlja, sve do »otkupljenja tijela« (Rim 8, 23): »Ako li zbilja stanuje u vama Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Isusa Krista od mrtvih oživjet će i vaša smrtna tjelesa radi svog Duha koji stanuje u vama« (Rim 8, 11).

Nužda i dužnost uistinu nagone kršćanina da se kroz mnoge nevolje bori protiv zla i da podnese i smrt. Ali pridružen pashalnom misteriju, kao što je suobličen Kristu u smrti, tako, nadom ohrabren, ide u susret uskrsnuću. To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.

Takav je i toliki misterij čovjeka, misterij koji vjernicima jasno otkriva kršćanska objava. Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire. Krist je uskrsnuo, svojom je smrću uništio smrt i darovao nam život da, kao sinovi u Sinu, vičemo u Duhu: Abba, Oče.

GS 22

zamakdushe @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, studeni 5, 2014


Gospodin:
1. Sinko, ne možeš polučiti savršene slobode, ako se posve ne odrekneš samoga sebe. Sputani su, nisu slobodni svi sebičnjaci, ljubitelji samih sebe, lakomci, znatiželjnici i lutaoci, koji traže mekoputnost, a ne što je Isusa Krista; nego često snuju i kuju što ne može opstati.
Propast će naime sve što god nije rođeno od Boga.
Zapamti ovu kratku i savršenu riječ: Pusti sve i naći ćeš sve, ostavi se požuda i naći ćeš mir. O  tome razmišljaj u srcu, i kad to ispuniš onda ćeš sve razumjeti.

Sluga:
2. Gospode, to nije posao jednoga dana niti igračka za djecu, nego je što više u to malo riječi uključeno sve savršenstvo redovnika.

Gospodin:
3. Sinko, ne smiješ se odmah odvratiti niti postati malodušan kad čuješ za put savršenih: nego te baš to mora poticati na uzvišeniji život ili u najmanju ruku da željno uzdižeš za njim.
Kamo sreće kad bi bio takav i kad bi do toga došao da ne bi ljubio samoga sebe, nego kad bi skroz stajao meni na raspoloženju i onome koga sam ti postavio za poglavara: onda bi mi se veoma sviđao i cijeli bi tvoj život prolazio ti u radosti i miru.
Još moraš mnogo toga ostaviti; i ako se u svemu ne predaš potpuno meni, nećeš postići ono što želiš.
»Savjetujem ti da kupiš od mene žeženog zlata, da obogatiš«, to jest: nebesku mudrost koja gazi sve što je nisko.
Pusti zemaljsku mudrost i svaku ljudsku i vlastitu samodopadnost.

4. Velim da ti valja kupovati ono što je prezreno namjesto onoga što se smatra dragocjenim i visokim u ljudskom životu.
Jer se čini da je većma prezrena i bezvrijedna i gotovo potpuno predana zaboravu prava nebeska mudrosti: ne misliti visoko o sebi, niti tražiti da se uzvisiš na zemlji. Nju mnogi ustima propovijedaju, ali sasvim drukčije žive. Ona je ipak dragocjeni biser, mnogima sakriven.

Izvor: Nasljeduj Krista

zamakdushe @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » stu 2014
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.