On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - prosinac 2012
ponedjeljak, prosinac 31, 2012

U betlehemskoj štalici Bog nam se pokazuje kao ponizno "dijete" da pobijedi našu oholost. Možda bi se lakše predali da je pred nas izašao sa svojom moći i mudrošću. Ali, on ne želi našu predaju, već radije apelira na naše srce i na našu slobodnu odluku da prihvatimo njegovu ljubav. Učinio se malenim da nas oslobodi one ljudske težnje za veličinom koja proizlazi iz oholosti; slobodno se utjelovio da nas učini uistinu slobodnima, slobodnima da ga ljubimo.

Benedikt XVI. 

zamakdushe @ 08:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Bože moj, često se pitam kako si se ti osjećao u tijelu. Je li ti bilo tijesno u onom malenom djetetu u Betlehemu? Jesi li osjećao strah što si posve upućen na skrb drugih? Kako si podnosio tu skučenost malenog tijela, malog prostora i povjerenosti krhkim ljudima? Nije li to bio rizik u odnosu na tako veliko i važno poslanje? Čovjek teško silazi s višeg položaja na niži, s udobnijeg na tvrđi. Kako si ti preživio tako veliki šok? Jesi li ti poput nas stalno mrmljao da si sputan i ograničen fizičkim mogućnostima? Nama je to isprika da ne bismo činili puno više za druge. Gospodine, kako si trpio da te prognaju iz domovine koju si im ti dao? Kako si izdržao radeći obične fizičke poslove, premda si bio Učitelj?


Gospodine, jesi li se osjećao jadno vidjevši da ima puno bolesnih, a ti zbog ograničenosti tijela i vremena nisi stigao do svih? Je li te jako boljelo u duši što nisi stigao utješiti sve žalosne i obrisati svaku suzu, osobito s lica malenih i nevinih? Jesi li se ljutio na tijelo kad te svladao umor ili san, a želio si pomoći još kojem čovjeku koji te je molio da ga ozdraviš? Duša ti je bila «nasmrt žalosna» i tjeskobna. Osjećao si smrtni strah. Molio si Oca da te mimoiđe fizička muka i smrt. Sve to zbog ograničenosti i propadljivosti tijela. Gospodine, je li ti bilo žao umrijeti tako mlad i ostaviti one koje voliš, a volio si život? Je li ti bilo žao što tvoje tijelo ne može ni izbliza slijediti tvoj duh? Jesi li grozničavo osjećao prolaznost vremena? Znajući da tijelo ima rok trajanja, jesi li se bojao da ono neće izdržati dok ne dovršiš svoje poslanje na zemlji? Bože, kako li si ti prolazio u tom hrvanju velikog duha i lomnog tijela?


Nije najvažnije kakvo smo tijelo u stvaranju dobili, već jesmo li tim malenim i ograničenim tijelom napravili za čovjeka i Boga najviše što se može. Ako je veliki Bog mogao u slabom i malom ljudskom tijelu pomoći cijelom čovječanstvu, onda naše tijelo, kako god maleno i slabo bilo, može spasiti jednog čovjeka. A to je dovoljno da bismo živjeli zauvijek.

zamakdushe @ 07:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 29, 2012

Nakon što si od Duha Svetoga zatražio da ti pomogne da dobro moliš, stani na trenutak u prisutnost Božju. 

Sv. Ljudevit Montfortski

zamakdushe @ 07:56 |Komentiraj | Komentari: 0


"Ljubav će se i Vjernost sastati, / Pravda i Mir zagrliti. / Vjernost će nicat' iz zemlje, / Pravda će gledat' s nebesa. / Jahve će dati blagoslov i sreću, / i zemlja naša urod svoj. / Pravda će stupati pred njim, / a Mir tragom stopa njegovih" (Ps 85, 11-14).

Danas su se te proročke riječi ispunile! U Isusu, rođenom u Betlehemu od Marije Djevice, ljubav i istina su se stvarno susreli, pravda i mir su se zagrlili; istina je nikla iz zemlje a pravda gleda s nebesa. Sveti Augustin ovako to lijepo i jezgrovito tumači: "Što je istina? Sin Božji. Što je zemlja? Tijelo. Priupitaj se gdje je Krist rođen i vidjet ćeš zašto je istina nikla iz zemlje… istina je rođena od Djevice Marije" (En. in Ps. 84,13). A u jednom božićnom nagovoru kaže: "Tim blagdanom koji se ponavlja svake godine slavimo dakle dan u kojem se ispunilo ono proroštvo: 'Istina je nikla iz zemlje i pravda je pogledala s nebesa'. Istina koja je u krilu Očevu je iznikla iz zemlje jer je bila također u krilu jedne majke. Istina koja drži čitav svijet iznikla je iz zemlje jer ju je na svojim rukama držala jedna žena… Istina, kojoj ni nebo nije dovoljno veliko da bi je obuhvatilo, je iznikla iz zemlje i bila položena u jasle. U čiju se korist tako uzvišen Bog učinio tako poniznim? Sigurno ne zbog vlastite koristi, već na našu veliku blagodat, ako vjerujemo" (Sermones, 185, 1).

"Ako vjerujemo". Eto snage vjere! Bog je učinio sve, učinio je štoviše nemoguće: utjelovio se. Svojom svemoćnom ljubavlju je ostvario ono što nadilazi ljudsko shvaćanje: Beskonačni je postao djetetom, ušao je u svijet. Ipak, isti taj Bog ne može ući u moje srce ako mu ja ne otvorim vrata. Porta fidei! Vrata vjere! Mogli bi se prestrašiti te svoje naopake bezgranične moći. Ta čovjekova moć da se zatvori Bogu može nas uplašiti. Ali evo stvarnosti koja tjera tu mračnu misao, evo nade koja pobjeđuje strah: istina je iznikla! Bog je rođen! "Zemlja je plodom urodila" (Ps 67, 7). Dà, postoji jedna dobra zemlja, jedna zdrava zemlja, slobodna od svakog egoizma i svake zatvorenosti. Postoji u svijetu jedna zemlja koju je Bog pripravio da dođe i nastani se među nama. Postoji boravište za njegovu prisutnost u svijetu. Ta zemlja postoji, čak i danas, 2012. godine, iz te je zemlje iznikla istina! Zato postoji nada u svijetu, pouzdana nada, također u najtežim trenucima i situacijama. Istina je iznikla i donijela ljubav, pravdu i mir.

zamakdushe @ 07:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 27, 2012

Molitva je ono našoj duši što je kiša zemlji. Obilno nahranjeno tlo ostat će neplodno ukoliko ga ne zaljevaju česte kiše. 

Sv. Ivan Vianney

zamakdushe @ 07:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Marija je živjela s pogledom upravljenim na Krista i pohranjivala u sebi svaku njegovu riječ: »Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu« (Lk 2, 19; usp. 2, 51). Sjećanja na Isusa, utisnuta u njezinu srcu, pratila su je na svakom koraku i navodila da razmišlja o različitim događajima iz života uz Sina. Ta su razmišljanja, u određenom smislu, »krunica« koju je ona sama neprestano molila u danima svoga zemaljskog života.

I sada, usred radosnog zbora nebeskog Jeruzalema, razlozi njezine zahvalnosti i njezine hvale ostaju nepromijenjeni. Oni nadahnjuju njezinu majčinsku brigu za Crkvu hodočasnicu, u kojoj ona nastavlja izlagati svoje osobno »viđenje« evanđelja. Marija trajno pred vjernike stavlja »otajstva« svoga Sina, sa željom da ih se razmatra kako bi mogli osloboditi svu svoju spasenjsku snagu. Kada moli krunicu, kršćanska zajednica preuzima Marijina sjećanja i njezin kontemplativni pogled.


zamakdushe @ 07:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 25, 2012


zamakdushe @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

"Bog je došao. On je tu. I stoga je sve drukčije nego što mi mislimo. Vrijeme se iz vječnog tečenja dalje pretvorilo u jedan događaj koji vodi posve određenom završetku da mi i svijet možemo stajati pred otkrivenim Božjim licem.

Kad kažemo: Božić je, tada govorimo: Bog je izrekao svoju posljednju, svoju najdublju, svoju najljepšu riječ o utjelovljenoj Riječi, koja nikad više ne može biti opozvana, jer je konačni Božji čin, jer je sam Bog u svijetu. A ta riječ glasi: Ja te ljubim, svijete i čovječe!"

Karl Rahner 

zamakdushe @ 07:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Želimo li doista slaviti Isusov rođendan, prihvatimo stvarni život onoga koga slavimo. A on je bio sve samo ne bajka. Prisjetimo se! Bog se o prvom Božiću snizio, postao malen Bog – Božić, kako to lijep iskaza hrvatska kršćanska duša. To sniženje nije bilo samo silazak s nebeskog na zemaljsko i božanskog na ljudsko, već ulazak u nemoćnu, malenu i siromašnu ljudsku obitelj. Bog je o Božiću prihvatio ljudsku ograničenost. Prihvatio je nemoć. Prihvatio je progonstvo. Okusio odbacivanje od sunarodnjaka, izbjeglištvo te krajnje siromaštvo. Stoga, od takve stvarnosti Božića, a to je stvarnost Isusovog rođenja, činiti nekakve bajke, izgledalo bi kao kad bi nas neki naš prognanik pozvao na rođendan, a mi od njegova progonstva, gubitka kuće, standarda i siromaštva pred njim i ostalim ljudima načinili lepršavu idilu.

zamakdushe @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 24, 2012


 

zamakdushe @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 0

O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago redeći: među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš!

zamakdushe @ 07:23 |Komentiraj | Komentari: 0


Badnje noći nebo se sagnulo i u malenom djetetu Isusu iz Nazareta poljubilo zemlju. Hoćemo li uzvratiti poljubac?
Na Badnjak i u božićnoj noći svaki bi čovjek mogao iskusiti i spoznati da je unatoč svim teškoćama i mukama života lijepo biti čovjek. Ako nekom na Badnjak jako želimo tako lijepo iskustvo, onda se postavimo prema njemu kao Badnjak prema Božiću. Budimo mu posve na usluzi. Prostrimo svoje srce prema svom bližnjemu da po tom sagu može doći do iskustva Boga kao što je Badnjak prostro i postao put dolaska Božiću. Možemo li išta više u životu učiniti, možemo li ostvariti više svoj život nego li postati put po kojem Bog dolazi?


zamakdushe @ 07:14 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 23, 2012

Rajski živi Kruše, gozbo Božjeg Tijela,
Skrovit, dirljiv čaru, ljubavlju nam dan!
U srce mi dođi, o Hostijo bijela,
Samo ovaj dan!

sv. Mala Terezija 

zamakdushe @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2012


zamakdushe @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Vjera nije puki čovjekov pristanak uz pojedine istine o Bogu; to je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan "Ti" koji mi daje nadu i pouzdanje.

Benedikt XVI. 

zamakdushe @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


 “Vrata vjere” (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena.

Nova stranica u Godini vjere!

vratavjere.wordpress.com

zamakdushe @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, prosinac 21, 2012

Zamolimo Gospodina da djeluje u nama i kroz nas i učinimo sve što možemo kako bismo Ga privukli u svoja srca jer je On rekao: Bez mene ne možete učiniti ništa. 


Sv. Madeleine Sophie Barat

zamakdushe @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Smiri se i osjeti kako ti srce kuca i disanje oživljuje kisikom svaku žilicu tvoga tijela. Zatim se pokušaj tako smiriti da osjećaš kako se "otpuštaš" od sebe i predaješ vodstvo svoga tijela i duše u ruke Duhu Božjemu.
Duh Sveti oživljuje svaki djelić tvoga tijela. Iscjeljuje tvoje duševne traume. Kao lahor struji kroz tebe, kao živa voda teče i sve čini mladim, živim, kreativnim. Odnosi strahove, muke, grijehe, ožiljke. Ostaješ čist, lagan, svjež, odmoren, zaštićen. Tvoje tijelo počinje funkcionirati izvorno, bez smetnji, zdravo. Osjećaš se kao u vodi, kao da te lake silnice Duha Božjega njišu, vode tvoje disanje, tvoje kucaje srca. Neka u svako disanje uđe: Hvala ti, Bože ... Oče, slava ti ...



Svi su ljudi svjesni da nisu plod i projekt nekih zemaljskih bića. Najstarije predaje govore nam da smo izišli iz Božje ruke. Kršćanska Objava potvrđuje tu staru predaju. Svaki detalj našeg tijela, naših čežnji i naše duše "projektirao" je Bog. Slika smo i prilika Božje. Nemamo jasan pojam niti sliku o Bogu. A ipak, njime smo natopljeni, kamo god se okrenemo njega susrećemo, njega dodirujemo, i to ne samo po prisutnosti njegovih djela, nego je i on sam osobno svuda. Sve konce stvarnosti drži u svojim rukama.
Duh Sveti oživljuje sve što postoji. Dahom života kojim nam je udahnuta besmrtna duša on drži u životu naše tijelo i funkcioniranje svega što nazivamo čovjekom u sebi. On stoji iza svega, on je gospodar, vlasnik svega. Mi smo gosti u samima sebi. Nepovjerenjem prema njemu ili strahovima možemo poremetiti njegov projekt u nama. Pustimo li ga, on u nama ostvaruje nezamislive čežnje.
Pogotovo u onima koji su krštenjem ušli u posebno zajedništvo s njime. On stanuje u njihovu tijelu
kao u hramu.
Prepustimo li se Duhu Svetome, nema granice našim mogućnostima. Tad počinje novi život u nama.
Ako li se opiremo i mrmljamo protiv njega sve se zaustavlja. Duh Sveti vodi slobodi i miru.


Tomislav Ivančić 

zamakdushe @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2012

Crkva je jedna, poput zajednice na prvim Duhovima, koja je bila jedinstvena u molitvi i "jednodušna": "imala je jedno srce i jednu dušu" (Dj 4,32). Crkva je sveta, ne po svojim zaslugama, nego stoga što, pokrenuta od Duha Svetoga, ima pogled upravljen u Krista, da se tako suobliči Njemu i Njegovoj ljubavi. Crkva je katolička, jer Evanđelje je namijenjeno svim narodima te stoga, već na samom početku, Duh Sveti čini da ona govori sve jezike. Crkva je apostolska, jer, izgrađena na temelju apostola, vjerno čuva njihov nauk po neprekinutom nizu biskupskoga nasljedstva.

Benedikt XVI.

zamakdushe @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 0


Crkva je više od institucije jer je Otajstvo, budući da je istodobno ljudska i božanska.

Prava ljubav nije slijepa, nego vidi. S pogledom na Crkvu je isto tako: gledajući izvana, Crkva je jedna povijesna institucija, s povijesnim djelovanjem, ali i pogreškama, pa čak i zločinima – Crkva grešnika. Ali to gledanje nije dovoljno duboko. Krist se je toliko jako povezao s nama grešnicima da Crkvu nikada ne ostavlja, pa ni onda kada ga mi svednevice izdajemo. Otajstvo Crkve je nerastavljiva povezanost ljudskoga i božanskoga, grijeha i milosti. Stoga je, gledajući očima vjere, Crkva nerazorivo sveta.

"Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni" (1 Kor 12,12-13)

Crkva se ne može ponašati poput kakva poduzeća koje mijenja ponudu kada otpadne potražnja. KARDINAL KARL LEHMAN (r. 1936., biskup Mainza)

Ona nastavlja u povijesti prisutnost Gospodina uskrsloga, osobito putem sakramenata, Božje riječi, karizmi i službi razdijeljenih u zajednici. Stoga je upravo u Kristu i u Duhu Crkva jedna i sveta, to jest duboko jedinstvo koje nadilazi ljudske sposobnosti i podupire ih. BENEDIKT XVI.

 

zamakdushe @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 18, 2012

Do preobraženja se stiže preko Kalvarije. 
 Do uskrsnuća se stiže preko smrti na križu.
Kršćanstvo nije lijepa i utješna priča,
nego poziv na ljubav koja se žrtvuje za dobro čovjeka.


zamakdushe @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Prvi duhovi: Prije njegovoga uznesenja na nebo, naš Gospodin je svojim učenicima povjerio misiju u kojoj će oni sami sve narode učiniti učenicima (Mt 28, 19). Ali najprije su morali sačekati silazak Duha Svetoga, da prime silu koja će ih osposobiti da hrabro naviještaju Riječ Božju, da čine ista djela koja je i Isus činio, štoviše i veća, i da budu njegovi svjedoci sve do na kraj zemlje (Dj 4, 29; Iv ¸14, 12; Dj 1, 8). Pošto su oni već primili njegovu Riječ koja je gorjela u njihovim srcima kao oganj (Lk 24, 12) i nakon što su se sada ispunili njegovim Duhom, ponovno su bili zapaljeni u njemu kao u ognju. Učenici su otišli dalje naviještati Evanđelje, radosno se suočavajući s progonima i mučeništvom. Vatra Pedesetnice, koju je Naš Gospodin obećao spustiti na zemlju, sada je ognjem gorjela u njima a onda je redom palila cijeli svijet (Lk 12, 49; Lk 3, 16).

Nova Pedesetnica: Danas, također trebamo u svoje molitve uključiti i pjesmu: "Dođi Duše Sveti, neka vatra siđe! Neka vatra siđe, i očisti naša srca a onda neka se i naša srca zapale za evangelizaciju". Sam Papa je bio onaj koji je, na početku novog tisućljeća, potaknuo cijelu Crkvu da se ponovno zapali vatrom prve Pedesetnice i da se ispuni žarom prvog apostolskog naviještanja koje je uslijedilo nakon te Pedesetnice, čineći tako da i nas same zapali Pavlova strast, koji viče: "Jao meni ako ne propovijedam Evanđelje!" (1 Kor 9, 16). Prisjetimo se, kao što je i sv. Pavao podsjetio Timoteja, da je to dar Božji biti zapaljen, jer, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego Duha sile i snage, Duha ljubavi i Duha poučavanja, i, tako, kao i Timotej, ni mi se ne bi trebali stidjeti svjedočiti o našem Gospodinu i govoriti za Njega" ((2 Tim 1, 6-8).

zamakdushe @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2012


zamakdushe @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Što više molimo,više želimo moliti.Poput ribe koja najprije pliva na površini vode a zatim zaranja i ide sve dublje i duša uranja i gubi se u slatkoći razgovora s Bogom.

Sv. Ivan Vianney

zamakdushe @ 22:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Razmatranje Krista ima u Mariji nenadmašan uzor. Sinovo lice na jedinstven način pripada Mariji. U njezinu se krilu oblikovalo, primivši od nje također ljudsku sličnost, koja upućuje na još veću duhovnu povezanost. Nitko se nije tako vjerno posvećivao razmatranju Kristova lica kao što je to činila Marija. Oči njezina srca na neki se način usredotočiše na njega već u navještenju, kada ga je začela po Duhu Svetom. U idućim je mjesecima počela osjećati njegovu prisutnost i zamišljati njegov izgled. Kada ga je napokon rodila u Betlehemu, njezine su oči mogle s nježnošću promatrati lice Sina dok ga je povijala i polagala u jasle (usp. Lk 2, 7)

Od tada se njezin pogled, uvijek ispunjen klanjanjem i udivljenjem, nije odvajao od njega. Bit će to katkad upitan pogled, kao u zgodi kada se izgubio u hramu: »Sinko, zašto si nam to učinio?« (Lk 2, 48). U svakoj će prilici to biti prodoran pogled, kadar dublje shvatiti Isusa, čak dotle da zapaža njegove skrivene osjećaje i predusretne njegove odluke, kao u Kani (usp. Iv 2, 5). U drugim prigodama bit će to pogled boli, nadasve podno križa, gdje će još jednom, u određenom smislu, njezino lice poprimiti izraz lica žene u porođajnim bolima, jer Marija neće samo podijeliti muku i smrt svoga Sina Jedinorođenca, nego će također dobiti novog sina u ljubljenome učeniku (usp. Iv 19, 26–27). U uskrsno jutro to će biti radostan pogled, koji odsijeva uskrsnom radošću, i, konačno, na dan Pedesetnice, gorljivi pogled po izlijevanju Duha Svetoga (usp. Dj 1, 14).


bl. Ivan Pavao II. 

zamakdushe @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2012

Gospodinu je milje djelo, koliko god bilo maleno, učinjeno skrovito i bez želje da bude poznato, negoli mnoga djela učinjena s tom željom; jer onaj koji s najčišćom ljubavlju radi za Gospodina, ne samo što se ništa ne brine da njegova djela vide ljudi, nego ih ne čini ni zato da bi ih Bog vidio. Tako, kad, po pretpostavci, ne bi trebalo da ni Bog nikada ne dozna za njih, ne bi prestao da mu pruža jednaku službu, jednakim veseljem i čistoćom ljubavi.

sv. Ivan od Križa 

zamakdushe @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Ivan od Križa rodio se 1542. u malom selu Fontiveros, u blizini Avile, u Castilla la Vieju, od Gonzala de Yepesa i Cataline Alvarez. Obitelj je bila vrlo siromašna, jer je otac, podrijetlom iz plemićke obitelji iz Toleda, bio izbačen iz očinske kuće i razbaštinjen zato jer je oženio Catalinu, skromnu tkalju svile. Ostavši već vrlo rano bez oca, Ivan se, s devet godina, preselio s majkom i bratom Franciscom u Medinu del Campo, u blizini Valladolida, trgovačkog i kulturnog središta. Tu je pohađao Colegio de los Doctrinos, obavljajući također neke manje poslove za sestre u crkvi-samostanu Magdalena. Kasnije je, zbog svojih ljudskih osobina i svojih rezultata u učenju, primljen najprije kao bolničar u bolnicu Concepción, a zatim u Isusovački zavod, koji je bio tek osnovan u Medini del Campu: tu je Ivan ušao kao osamnaestogodišnjak i studirao tri godine humanističke znanosti, retoriku i klasične jezike. Po završetku naobrazbe, bio mu je jasan njegov poziv: opredijelio se za redovnički život i, među mnogim redovima prisutnim u Medini, osjećao se pozvanim u Karmel.



U ljeto 1563. započeo je novicijat kod karmelićana u tome gradu, uzevši redovničko ime Matija. Iduće je godine poslan na ugledno Sveučilište u Salamanci, gdje je tijekom tri godine studirao umjetnost i filozofiju. God. 1567. zaređen je za svećenika i vratio se u Medinu del Campo gdje je proslavio svoju prvu misu okružen najbližima. Upravo se tu zbio prvi susret Ivana i Terezije od Isusa. Taj je susret bio presudan za oboje: Terezija mu je izložila svoj plan reforme Karmela također u muškom ogranku Reda i predložila Ivanu da se u to uključi "za veću slavu Božju"; mladi je svećenik bio oduševljen Terezijinim idejama, tako da je postao veliki podupiratelj toga projekta. Radili su nekoliko mjeseci zajedno, dijeleći ideale i prijedloge kako bi što je prije moguće svečano otvorili prvu kuću bosonogih karmelićana: kuća je otvorena 28. prosinca 1568. u Duruelu, zabačenom mjestu u pokrajini Avili. Uz Ivana tu su prvu reformiranu mušku zajednicu činila još tri druga. Prilikom obnove redovničkih zavjeta prema prvome Pravilu, četvorica su braće uzela nova imena: Ivan se tada prozvao "od Križa", ime po kojem će kasnije biti općenito poznat. Krajem 1572., na zahtjev svete Terezije, postao je ispovjednik i vikar samostana Utjelovljenja u Avili, gdje je svetica bila priorica. Bile su to godine bliske suradnje i duhovnog prijateljstva, koje su oboje obogatili. Iz toga razdoblja sežu također najvažnija Terezijina djela i prvi Ivanovi spisi. 



Pristanak uz karmelićansku reformu nije bio lak i zbog toga je Ivan morao i mnogo pretrpjeti. Najtraumatičniji događaj zbio se 1577. kada je otet i bačen u tamnicu u karmelićanskom samostanu stare opservancije u Toledu, nakon nepravedne optužbe. Svetac je u tamnici proveo više mjeseci i ondje bio podvrgnut lišenosti i tjelesnim i moralnim mučenjima. Tu je, zajedno s drugim pjesmama, sastavio glasoviti Duhovni spjev. U noći s 16. na 17. kolovoza 1578. uspio je konačno pobjeći – taj je bijeg bio poput prave pustolovine – i sklonio se u samostan bosonogih karmelićana toga grada. Sveta Terezija i drugovi reformirane zajednice slavili su s neizmjernom radošću njegovo oslobođenje i, nakon kraćeg vremena, koliko mu je trebalo da prikupi snage, Ivan se zaputio u Andaluziju, gdje je proveo deset godina u raznim samostanima, osobito u Granadi. Preuzimao je sve važnije službe u Redu da bi na kraju postao provincijski vikar, te je dovršio sastavljanje svojih duhovnih rasprava. Zatim se vratio u rodni kraj, kao član generalne uprave terezijanske redovničke obitelji, koja je već bila uživala punu pravnu autonomiju. Stanovao je u samostanu u Segoviji, gdje je obnašao službu poglavara tamošnje zajednice. God. 1591. razriješen je svih službi i određen za novu redovničku provinciju u Meksiku. Dok se spremao za dugo putovanje, na koje je trebao poći zajedno s još desetoricom braće, povukao se u zabačeni samostan u blizini Jaéna, gdje je teško obolio. Umro je u noći s 13. na 14. prosinca 1591., dok je s braćom molio Jutarnju. Oprostio se od njih riječima: "Danas idem pjevati časoslov na nebu". Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Segoviju. Blaženim ga je proglasio Klement X. 1675. a svetim Benedikt XIII. 1726. 

 

Ivan se smatra jednim od najvažnijih lirskih pjesnika španjolske književnosti. Četiri su njegova najveća djela: Uspon na goru Karmel, Tamna noć duše, Duhovni spjev i Živi plamen ljubavi.

U Duhovnom spjevu, sveti Ivan prikazuje put čišćenja duše, to jest postupno radosno posjedovanje Boga, sve dok duša ne prispije tome da ljubi Boga istom ljubavlju kojom on ljubi nju. Živi plamen ljubavi nastavlja u istom tonu, opisujući na detaljniji način stanje preobražavajućeg sjedinjenja s Bogom. Ivan redovito koristi usporedbu s vatrom: kao što vatra što snažnije gori i guta drvo koje u njoj izgara, to postaje užarenija sve dok se ne pretvori u plamen, tako Duh Sveti, koji tijekom tamne noći čisti i "briše" dušu, s vremenom ju prosvjetljuje i grije kao da je plamen. Život duše je stalno slavlje Duha Svetoga, koja daje nazrijeti slavu sjedinjenja s Bogom u vječnosti.

Uspon na goru Karmel predstavlja duhovno putovanje s gledišta postupnog čišćenja duše, koje je nužno za uspinjanje k vrhuncu kršćanskog savršenstva, kojeg simbolizira vrh gore Karmel. To se čišćenje predlaže kao putovanje u koje se upušta čovjek, surađujući s Bogom, sa ciljem da oslobodi dušu svake navezanosti ili privrženosti koja se protivi Božjoj volji. Čišćenje, koje mora biti potpuno ako se želi prispjeti sjedinjenju s Bogom u ljubavi, započinje čišćenjem osjetila a zatim se nastavlja čišćenjem koje se postiže uz pomoć triju teologalnih kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju, koji čiste namjeru, sjećanje i volju. Tamna noć duše opisuje "pasivni" aspekt, odnosno Božji zahvat u tome procesu "čišćenja" duše. Čovjek, naime, nije kadar vlastitim naporima sam doprijeti do dubokih korijena zlih nagnuća i navika osobe: može ih samo obuzdati, ali ih ne može potpuno iskorijeniti. Da bi to uspio, nužan je poseban Božji zahvat koju duboko čisti duh i čini ga raspoloživim za jedinstvo ljubavi s njim. Sveti Ivan to čišćenje naziva "pasivnim", upravo zato jer, premda je prihvaćeno od duše, biva ostvareno tajanstvenim djelovanjem Duha Svetoga koji, poput plamena vatre, sagorijeva svaku nečistoću. U tome stanju, duša je podvrgnuta svakovrsnim kušnjama, kao da se nalazi u nekoj tamnoj noći.




Te kratke naznake o glavnim djelima toga sveca pomažu nam približiti se istaknutim točkama njegova širokog i dubokog mističnog nauka, čiji je cilj opisati siguran put koji vodi k postizanju svetosti, stanju savršenosti na koje Bog sve nas poziva. Prema Ivanu od Križa, sve što postoji i što je Bog stvorio, je dobro. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag. Vjera je, međutim, jedini izvor koji je dan čovjeku da može spoznati Boga takvog kakav on jest u samome sebi, kao Jedan i Trojedini Bog. Sve ono što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je to u Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi. Isus Krist je jedini i konačni put k Ocu (usp. Iv 14, 6). Sve stvoreno je ništa u usporedbi s Bogom i ono što nije u njemu nema nikakve vrijednosti: slijedom toga, da bi se prispjelo savršenoj Božjoj ljubavi, svaka se druga ljubav mora suobličiti u Kristu Božjoj ljubavi. Otud insistiranje svetog Ivana od Križa na nužnosti čovjekova čišćenja i nutarnjeg „oplijenjenja" kako bi se preobrazio u Bogu, koji je jedini cilj savršenosti. To se "čišćenje" ne sastoji u jednostavnom opipljivom pomanjkanju stvari i njihovu nekorištenju; ono što dušu čini čistom i slobodnom, naprotiv, jest ukloniti svaku neurednu ovisnost o stvarima. Sve treba smjestiti u Boga kao središte i cilj života. Dugi i naporni proces čišćenja sigurno zahtijeva osobni napor, ali pravi je protagonist Bog: sve ono što čovjek može činiti jest "stvoriti u sebi raspoloživost", mora biti otvoren djelovanju Boga i ne postavljati mu prepreke. Živeći teologalne kreposti, čovjek se uzdiže i daje vrijednost vlastitom zauzimanju. Ritam rasta vjere, nade i ljubavi ide ukorak s djelom čišćenja i sa sve većim sjedinjenjem s Bogom koje na kraju dovodi do toga da se duša preobražava u njega. Kada prispije k tome cilju, duša uranja u sam trinitarni život, tako da sveti Ivan kaže da ona prispijeva tome da ljubi Boga istom onom ljubavlju kojom on ljubi nju, jer ju ljubi u Duhu Svetom. Eto zašto taj mistični naučitelj drži da ne postoji pravo jedinstvo ljubavi s Bogom ako nema svoj vrhunac u trinitarnom jedinstvu. U tome najvišem stanju sveta duša poznaje sve u Bogu i ne mora više ići k njemu preko stvorenja. Duša se tada osjeća preplavljenom Božjom ljubavlju i raduje se potpunom radošću u njoj. 



Draga braćo i sestre, na kraju ostaje pitanje: može li taj svetac svojom uzvišenom mistikom, tim tegobnim putovanjem prema vrhuncu savršenstva poručiti također nešto nama, običnom vjerniku koji živi u okolnostima ovoga današnjeg života, ili je primjer i uzor samo za malobrojne izabrane duše koje se mogu stvarno zaputiti tim putom čišćenja, mističnog uzdizanja? Da bismo pronašli odgovor moramo prije svega imati na umu da život svetog Ivana od Križa nije bio "let po mističnim oblacima", nego je bio veoma težak život, veoma praktičan i konkretan, bilo kao reformatora reda, gdje je nailazio na tolike protivštine, bilo kao provincijskog poglavara, bilo u zatvoru svoje subraće, gdje je bio izložen nevjerojatnim uvredama i tjelesnim zlostavljanjima. To je bio težak život, ali upravo u mjesecima provedenim u zatvorima on je napisao jedno od svojih najljepših djela. I tako možemo shvatiti da put s Kristom, ići s Kristom, "Put", nije neki teret koji se pridodaje već dosta teškom bremenu našega života, nije nešto što bi to breme učinilo još težim, već je nešto sasvim drugo, to je svjetlo, snaga, koja nam pomaže nositi to breme. Ako čovjek nosi u sebi veliku ljubav, ta mu ljubav daje gotovo krila, i lakše podnosi nevolje života, jer nosi u sebi veliku svjetlo; ovo je vjera: biti ljubljeni od Boga i pustiti da nas Bog ljubi u Isusu Kristu. Puštajući da nas on ljubi dobivamo svjetlo koje nam pomaže svakoga dana nositi to breme. A svetost nije naše, vrlo teško, djelo, već je upravo to "otvaranje": otvoriti prozore našega života da Božje svjetlo može uči, ne zaboraviti Boga jer se upravo u otvaranju njegovome svjetlu nalazi snagu, nalazi se radost otkupljenih. Molimo Gospodina da nam pomogne pronaći tu svetost, pustiti da nas Bog ljubi, na što smo svi pozvani i što je pravo otkupljenje. Hvala! 

Benedikt XVI. 

zamakdushe @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 12, 2012

Ako hoćeš da se u tvom duhu porodi pobožnost i da poraste ljubav prema Bogu i želja za božanskim stvarima, pročisti dušu od svake težnje, od svake privrženosti i htjenja, tako da se ne brineš tjeskobno ni o čemu. Jer kao što bolesnik, kad izbaci zle sokove, odmah osjeti blagodat zdravlja i tek za hranu, tako ćeš se opet naći u Bogu, ako se liječiš na rečeni način; inače, što god činio, nećeš napredovati.

sv. Ivan od Križa 

zamakdushe @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Ne radi se o izmišljanju tko zna kakvih novih strategija kao da je Evanđelje proizvod koji se stavlja na tržište religija, već otkriti načine kako su se osobe približile Isusu i kako ih je On pozvao, da bi isti način primijenili u uvjetima našeg vremena.

Podsjećamo na primjer kako se je Isus pozvao Petru, Andriji, Jakovu i Ivanu u kontekstu njihova posla, kako je Zakej mogao preći od puke znatiželje do topline zajedničkog obroka s Učiteljem, kako je rimski satnik zatražio pomoć tijekom bolesti voljene osobe, kako Ga je slijepac od rođenja zazvao kao osloboditelja vlastite odbačenosti , kako su Marta i Marija bile nagrađene za gostoprimstvo doma i srca Njegovom nazočnošću. Mogli bi smo ići dalje, listanjem stranica Evanđelja i pronalaženjem tko zna kolikih načina kojima su se ljudi otvorili u najrazličitijim okolnostima Kristove prisutnosti. Isto možemo učiniti sa onim što Pisma govore o misionarskim iskustvima apostola u prvoj Crkvi.

Često čitanje Svetog Pisma, osvijetljenog Predajom Crkve, koja nam ga povjerava i autentično tumači, nije samo obvezan korak u poznavanju sadržaja Evanđelja, odnosno osobe Isusa Krista u kontekstu povijesti spasenja, već pomaže otkriti prostore susreta sa Njime, pomaže otkriti susretu mjesta sa Njime, uistinu evanđeoske načine, ukorijenjene u osnovnim dimenzijama ljudskog života: obitelji, poslu, prijateljstvu, siromaštvu i kušnjama života, itd..


zamakdushe @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2012

Moliti za one koji su u smrtnom grjehu najbolja je milostinja, jer ljubav se Božja uvijek sjeti takvih duša kad moliš. 

Sv. Terezija Avilska

zamakdushe @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 0


Opušten i sabran promisli: u tebi stanuje Duh Sveti. Zato si svemoćan, nitko ti ništa ne može, sve možeš po njemu. Prepusti se neka te Duh Sveti natopi svojom snažnom prisutnošću. Živo zaželi da te samo Duh Sveti vodi, i to mu iskreno reci. Odreci se svih drugih sila i idola. Sklopi savez s Duhom Svetim. Nakon desetak minuta odluči da ćeš odsada u sebi stvarati samo pozitivne vizije o životu i tako vjerovati Duhu Svetomu. Hvali ga.

Čovjekov je duh snažan i može mnogo ako se čovjek na njega osloni. Te se snage očituju u sugestiji, autosugestiji, u hipnozi, u psihosomatskom liječenju, u snažnoj volji da se nešto ostvari.
Čovjek koji se snažnom voljom usmjeri na neki posao, sigurno će uspjeti. Duh djeluje na način inkubacije. Ako je čovjek usmjeren pozitivno tad to i ostvaruje. No, ljudski je duh ograničen i ranjen grijehom i njime blokiran.
Postoje anđeoski duhovi koji su dobri, i zli duhovi koji su zli. Oni mogu učiniti mnogo dobra odnosno zla jer su jači od čovjekova duha. No oni su stvoreni duhovi i zato su ograničeni. Anđeli čuvaju i brane ljude. Zli duhovi ljude navode na zlo, mržnju, nasilje. Opipljivo se to vidi kod onih koji se bave zazivanjem duhova i idolopoklonstvom, ili magijom, čaranjem i vračanjem. Ljudima koji su na taj način stalno negativno usmjereni neizlječivo stradavaju živci i psiha, pa počinju činiti zlo drugima i sebi. Gledajući nasilje na filmu ili televiziji čovjekov duh inkubira zlo u sebi i počinje ga činiti. Sv. Pavao nas upozorava da su oko nas razne vrste zlih duhova protiv kojih nam se boriti (usp. Ef 6,12).
Jedino u Duhu Svetome kojega je Isus posebno od Oca poslao Crkvi i svijetu čovjek može naći sigurnost i slobodu od zlih sila u sebi i oko sebe. On je Branitelj vjernika, Svjedok i Nadahnitelj. U njemu čovjek može sve. On u srcima vjernika "inkubira" dobro i ljubav za svakog čovjeka. Zato je važno osloniti se na njega i stalno stvarati u sebi pozitivna gledišta, dobre vizije, imati čiste i zdrave oči. Što god molite vjerujte da ste već dobili i bit će vam (usp. Mk 11,24). To je vjera.


Tomislav Ivančić 

zamakdushe @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 8, 2012

Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga.

zamakdushe @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


zamakdushe @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 0


O zaštitnice djevicâ,
Sva čista Majko Božija,
Što nada si i rajska dver,
Veselje vječnih dvorova.

Od trnja ovit ljiljane,
Golubice s krasotom svom,
I mladice, što korijen ti
Lijek daje svijetu ranjenom.

Sotoni strašna tvrđavo
I zvijezdo lađi nasjeloj,
Od zasjeda nas očuvaj,
Prosvjetljuj, vodi narod svoj.

Rasprši tamne zablude,
Odmakni skriven greben ljut,
Na burnom moru siguran
Zalutalima kaži put!

Ti jedina si prečista
Sred roda našeg grešnoga.
Vještinu zmije zlobnice
Odagnaj od nas preblaga!

Sva slava Ocu višnjemu
I Sinu s Duhom Presvetim,
Jedinstvenom što milosti
Obdariše te bezgrešnu. Amen. 

zamakdushe @ 14:20 |Komentiraj | Komentari: 0

Ni u ponoru grijeha u čovjeku se ne gasi ona iskra koja mu omogućuje prepoznati pravo dobro, kušati ga i započeti tako ponovni uspon, na kojem mu Bog, darom svoje milosti, neće nikada uskratiti svoju pomoć. Svi, uostalom, trebamo proći taj put čišćenja i ozdravljenja te čežnje. Mi smo putnici prema nebeskoj domovini, prema onom punom, vječnom dobru koje nam nitko neće moći oduzeti.

Benedikt XVI. 

zamakdushe @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare



»I preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce« (Mt 17, 2). Evanđeoski prizor Kristova preobraženja, u kojem trojica apostola, Petar, Jakov i Ivan, ostaju zaneseni Otkupiteljevom ljepotom, može se uzeti kao slika kršćanskog razmatranja (kontemplacije). Upraviti pogled u Kristovo lice, prepoznati njegovo otajstvo u svakodnevnim i bolnim događajima njegova čovještva, a potom dokučiti božanski sjaj, konačno objavljen u uskrslom Gospodinu, koji sjedi u slavi s desna Ocu, zadaća je svakog Kristova učenika i stoga zadaća svakog od nas.

Razmatrajući Kristovo lice postajemo otvoreni prihvaćanju otajstva trojstvenog života, da bi uvijek iznova iskusili Očevu ljubav i uživali radost Duha Svetoga. I na nas se tada mogu primijeniti riječi svetoga Pavla: »A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu« (2 Kor 3, 18).

zamakdushe @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2012

Prepustite se da vas vodi snaga ljubavi, da ona pobijedi težnju da se zatvorite u svoj svijet. Smognite snage izići iz sebe da krenete prema drugima te da ih vodite u susret s Bogom. Nemojte se bojati ako se osjetite neprikladnima, nesposobnima, slabima u naviještanju i svjedočenju vjere.
Vjerodostojno se svjedočenje temelji na molitvi i sakramentima. Iz molitve se rađa naviještanje evanđelja, moramo najprije razgovarati s Bogom ako želimo govoriti o njemu.



Benedikt XVI.

zamakdushe @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Zadaća Crkve je da kraljevstvo Božje, koje je s Isusom već započelo, zasije u sve narode i učini da raste.

Gdje god je Isus došao, nebo je dotaklo zemlju: započelo je kraljevstvo Božje, kraljevstvo mira i pravednosti. Crkva služi tomu Božjemu kraljevstvu. Ona nije svrhom sama sebi. Ona mora dalje nastaviti ono što je Isus započeo. Ona treba djelovati kako bi Isus činio. Ona nastavlja Isusove svete znakove (sakramente). Ona dalje prenosi Isusove riječi. Stoga je Crkva, unatoč svoj svojoj slabosti, značajan dio neba na zemlji.

Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Iv 20,21b

Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta. Mt 28,19-20

zamakdushe @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 4, 2012

Kada molimo glas srca mora biti glasniji od onog koji silazi s usana.

Sv. Bonaventura

zamakdushe @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 0


Djelo nove evangelizacije se sastoji u ponovnom predlaganju srcu i umu, ne tako rijetko smetenim i zbunjenim, muškarca i žena našega vremena, ali najprije nama samima, ljepotu i vječnu novost susreta s Kristom. Pozivamo sve vas da razmotrite lik Gospodina Isusa Krista, uđete u tajnu Njegova bića, kojeg je dao za nas na križu, potvrđenog kao dar Oca u Njegovom uskrsnuću od mrtvih i priopćenog nama po Duhu. U osobi Isusa Krista, otkriva se tajna ljubavi Boga Oca za cijeli ljudsku obitelj, koju on nije htio pustiti na nemilost vlastite nemoguće samostalnosti, već ju je pridružio sebi u obnovljenom savezu ljubavi.

Crkva je mjesto kojeg Krist pruža kroz povijest da Ga se može susresti, jer On joj je povjerio svoju Riječ, krštenje koje nas čini djecom Božjom, Njegovo tijelo i krv, milost oproštenja grijeha, osobito u sakramentu Pomirenja, iskustvo zajedništva koje je odraz otajstva Presvetog Trojstva, snage Duha koji rađa ljubav prema svima.

Potrebno je osmisliti gostoljubljive zajednice, u kojima bi svi marginalizirani trebali pronaći svoj dom, konkretna iskustva zajedništva, koja bi snagom goruće ljubavi - "Vidi kako se ljube međusobno" (Tertulijan, Apologetik 39, 7) –privukla izgubljeni pogled suvremenog čovječanstva. Ljepota vjere mora zasjati, posebno u svetoj liturgiji, nedjeljnoj Euharistiji iznad svega. Upravo u liturgijskim slavljima, Crkva otkriva vlastiti lik djela Božjeg i čini vidljivim, s riječima i činima. značenje Evanđelja,.

Danas mi moramo učiniti pristupačnim praktična iskustva Crkve, umnožiti zdence na koje pozivati žedne muškarce i žene, i da tamo mogu susresti Isusa, ponuditi oaze u pustinjama života. Zato su odgovorne kršćanske zajednice, a u njima svaki Gospodinov učenik pojedinačno: svakome je povjereno nezamjenjivo svjedočanstvo, kako bi Evanđelje moglo susresti bivstvovanja svih; stoga svi smo pozvani na svetost života.


zamakdushe @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 2, 2012


zamakdushe @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 0


Došašće je upravo priprava na put dolaska u nemoći Boga u naš svijet. Došašće je zato označeno skromnošću. Ono je tiho. Nema u njemu buke ni velikih slavlja. Ono se ne uznosi niti hvali. Ono se događa gotovo u potpunoj skrovitosti i poniznosti. Bog jaki i veliki izabrao je ljudsku nemoć da po njoj dođe k čovjeku. U svom dolasku izručio se istinski nemoćnim ljudima. je li to bio rizik? Zašto nije izabrao jake koji će ga moći zaštititi barem od ljudi? Bi li nam mogao pomoći da je izabrao snagu i moć kao put ulaska i prolaska našim životom?


No, nemoć ima i svoje drugo lice koje se zove povjerenje. Silni i moćni uzdaju se samo u sebe i svoju moć. Moć svoje snage. Oni ozbiljno ne računaju na druge. Ne oslanjaju se na druge. Nemaju povjerenja u druge ljude. Nemoć pruža ruku, gradi mostove i njeguje povjerenje prema drugome. Preko povjerenja u druge dosežem tamo kamo nikakva moja moć ne može dosegnuti. Dolazim do iskustva smisla života tamo gdje ga bez povjerenja nikako ne bih mogao naći. Kroz povjerenje dosežem dalje od dometa moje moći. Dosežem dalje od moći mog sjećanja na početku i na koncu života. Povjerenje je jedino kadro nadvladati ili se barem nositi sa strahom da iza naše krajnje nemoći – smrti, ima jedna moć – snaga koja će jednom pobijediti svaku našu nemoć.


Bog je upravo stoga uzeo na se naše slabosti da po nemoći izgradi most povjerenja između čovjeka i Boga i po njem dođe k čovjeku iznutra; ne izvana da ga silom osvoji, već iznutra kroz istu potrebu za drugim, jer imaju isto iskustvo ljudske nemoći.

zamakdushe @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » pro 2012
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.