On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - prosinac 2013
utorak, prosinac 24, 2013


U božićno otajstvo snažno se uklapa i slika noći. Evanđelist Luka nam na poseban način govori o jednoj običnoj noći u kojoj se dogodio toliko neobičan preokret za čovjeka, o noći u kojoj se na rubu grada začuo plač djeteta koje će svojim pojavkom izmijeniti ljudsku povijest. Sam Bog je probio šutnju ove betlehemske noći i rukama djeteta posvema zagrlio našu ljudskost. Od tada ni jedna naša noć, ma kako mračna i zastrašujuća bila, ne ostavlja nas u beznađu i očaju. Bog svojim dolaskom unosi svjetlo i u najcrnju ljudsku noć i preporađa je. Probija najtežu šutnju radosnim navještajem novoga života. To je poruka Božića i za nas danas. Sada.

zamakdushe @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare


Jedne tihe i mirne prosinačke večeri, dok je pucketala vatra u kaminu a djed sabrano rezbario posljednju figuricu za božićne jaslice, mali je Jirka zadivljeno promatrao sve one koje je, već dovršene, djed posložio na pod pokraj kamina, uz već postavljenu božićnu jelku: ovčice, pastire, deve, kraljeve… Dok ih je tako promatrao, a oči mu se sklapale od umora, figurice su postajale sve veće i veće, i narasle sve do prirodne veličine. Mogao se među njima kretati – i one su se kretale! Jirko se nalazio u Betlehemu, pred Isusovim jaslicama!

Nije mogao vjerovati svojim očima!

U polumraku, u dnu jaslica nejasno je nazirao Mariju i Josipa, a među njima Maloga Isusa. Novorođeno dijete je spavalo. Jirka je poželio vidjeti ga izbliza. Dok je prilazio, polako, tiho, na prstima, Mali se Isus probudio i pogledao ga svojim milim i blagim pogledom.

Jirka se rastužio…

– Zašto si tužan? – upita Mali Isus.

– Kad ja slavim rođendan, gosti mi uvijek nešto donesu, a ja sam došao nespreman i nisam ti ništa donio! – odgovori Jirka.

– A želiš li mi uopće nešto dati? – odvrati Mali Isus.

Sav rumen od veselja, Jirka promuca: – Štogod hoćeš, sve što imam!

– Želio bih da mi pokloniš tri stvari – veli mu Isus.

– Hoćeš moj novi zimski kaputić, električnu željeznicu i slikovnicu?

– Ne – odgovori Isus – te mi stvari ne trebaju. Nisam za to došao na zemlju. Želio bih da mi daruješ nešto drugo.

– A što to? – upita Jirka sav u čudu.

–Daj mi svoju zadnju školsku zadaću – reče Mali Isus posve tiho, tako da nitko osim Jirke nije mogao čuti. Jirki je bilo neugodno. Prišao je Isusu i rekao mu na uho: – Isuse, učitelj je tu zadaću
ocijenio s „nedovoljan“.

– Upravo zato je hoću – odvrati Isus.

– Ali zašto? – navaljivao je Jirka.

Isus mu objasni: – Uvijek mi donesi ono za što ti ljudi kažu da je nedovoljno, nedostatno, manjkavo, oskudno. Obećavaš?

– Da – odgovori Jirka zbunjeno.

– Htio bih još jedan dar – nastavi Mali Isus. Jirka se pitao što bi to sada moglo biti…

– Daj mi svoju šalicu za mlijeko! – zatraži Mali Isus.

– Pa nju sam jutros razbio – odvrati Jirka posve zbunjeno.

– Uvijek mi donesi ono što si u životu pokvario. Ja ću to popraviti. Hoćeš li? – upita Mali Isus uz smiješak.

– To nije tako lako, Isuse. Ne volim pokazivati stvari koje sam uništio ili pokvario, pa čak ni tebi. Morat ćeš mi pomoći… – reče Jirka, razoružan Isusovim osmijehom.

– Imam i treću želju – kaže mu Mali Isus.

– Daj mi ono što si jutros rekao mami kada je pitala kako se razbila šalica za mlijeko. Jirka položi glavu na Isusove jaslice i počne plakati. Od suza nije mogao ni govoriti. Na jedvite jade uspio je promucati: – Rekao sam mami da mi je šalica ispala iz ruke, a zapravo sam je namjerno bacio jer sam se ljutio…

– Dragi moj Jirka – reče mu Mali Isus – svoje laži, svoj prkos, svoje pogreške, sve svoje gluposti uvijek donesi meni. Ja ću ti pomoći da započneš uvijek iznova. Vodit ću te za ruku i pokazat ću ti put. Hoćeš li primiti taj dar koji ja želim tebi dati za svoj rođendan?

Dok je prema Malom Isusu pružao svoje ruke, Jirkine suzne oči govorile su DA.

Bilo je već kasno, vrijeme za spavanje.

Na slamici pokraj Maloga Isusa bilo je mjesta. Marijine oči Jirku su pitale: želiš li ostati s nama?

zamakdushe @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 23, 2013

Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje - ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!

*

Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine...
.... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Epilog

.... Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
Niko pito: da l' je sito neočešljano, suho čedo?
A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom...
I sve tako... čedo raslo, te sad bilo - kako bilo:
Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
I čekiće i lemeše i sjekire - takve trice,
Nu što grijeh je, dragi Bože: i - topove i sabljice!
U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
I sve raste... raste... raste... glava već mu pod nebesi'!
Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
I sve kad bi Faraune naglavice postavio
I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi -
Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi -
- Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,
Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.
A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti - - -
Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!

A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom
Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!

Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
- Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
"Naprijed!" reče, a nebesa namignuše na to: Amen!

S.S.Kranjčević





zamakdushe @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 19, 2013


Radost koja je obuzela pastire kad su, oslobođeni početnog straha, potrčali pronaći Dijete i pokloniti mu se, nikako nije površna i prolazna. Ta radost bila je duboko preobražavajuća. Susret s Djetetom u jaslama ulijeva im povjerenje i neizmjernu zahvalnost za njihov vlastiti život, ali i strahopoštovanje pred njihovim pastirskim poslanjem.

Ovo je dragocjeno iskustvo koje se može dogoditi i svakome od nas ako smo potpuno uronjeni u ono što činimo i ako to činimo s puno ljubavi i unutarnje vedrine.

Pastiri su doživjeli susret neba i zemlje u iskustvu svoje svakidašnjice, čuvajući svoja stada izdvojeni iz buke svijeta, na okrajcima grada. Ali oni ovim susretom nisu otrgnuti od zemlje, od onog svog najprirodnijeg, jednostavnog života. Oni i dalje hodaju po zemlji, čuvaju stada, ali sad idu novim putovima. Sad im je nekako na nov način osvijetljena životna staza.

zamakdushe @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 17, 2013



O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš,
i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš
sve snažno, blago redeći: dođi među nas, uči nas,
da pravi put nam pokažeš!

O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što
Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom,
i dade zakon Sinajski: pohiti da nas izbaviš
božanskom svojom desnicom!

O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti sunce
pravde istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara
po tminama! Prosvijetli sve, što gube se u
smrtnoj sjeni nemiloj.

O Kralju sviju naroda, kog srdačni im žudi plam,
od ugla silni kaene, što rajski dom i zemski hram
u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor,
iz crnog jada spasi sam.

O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih,
pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih,
kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi izbavi iz
nevolja nas premnogih.

O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog,
što otvaraš i zatvaraš i nema stvora nikakvog,
što spriječit bi te mogao: dođi dobrostiv, sužnjeve
iz mraka vodi tamničkog.

O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš,
ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš:
o dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje
nam vječno daš.

zamakdushe @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 15, 2013

Molitva je radostan i milostan susret s Bogom koji nas neizmjerno voli i koji uvijek ima vremena za nas i za naše brige. On uvijek čeka da nas kao Otac zagrli i ohrabri, utješi i okrijepi na putu života koji nimalo nije lagan. To je ugodan i drag razgovor čovjeka s Bogom.

zamakdushe @ 11:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Alessandro Pronzato pripovijeda kako mu se u jednom razdoblju života javila želja da prouči sve što se odnosi na molitvu. „Htio sam prodrijeti u tajnu molitve“, veli on. „Vjerujte, iskren sam, to nije bilo zbog neke oholosti, nego da bih uistinu naučio moliti. Jer sam, po Božjoj milosti, rano uvidio potrebu molitve. Bacio sam se na proučavanje knjiga.

Zgrabio sam najprije sv. Tomu. Pronašao sam neke rasprave o molitvi. Kada sam sve završio, nisam znao moliti. U meni se nije povećala želja da molim više i bolje… Pokušao sam s molitvenicima. Sabrah ih oko dvadeset.

Dospjeli su mi u ruke i spisi, pobožni zapisi moje pokojne bake… Sve to nije ispunilo moje očekivanje i želje. Nasreću, u to vrijeme sretoh nekoga vrijednog i pobožnoga svećenika. Ispričah mu čime se bavim. On će mi kratko: ‘Želiš li zaista smrviti glavu u tom traženju? Ako želiš, nastavi! Ali, ako uistinu želiš doznati što je molitva, baci knjige. Neke se stvari ne mogu napisati. Neke se stvarnosti ne mogu zbiti u pero, zarobiti crnilom’.

‘Što mi je činiti?!’, viknuo sam. ‘Da se služim koljenima umjesto mozgom?’ ‘Da, prigni koljena, sklopi ruke i moli namjesto da prevrćeš stranice. Da možeš shvatiti što je molitva, počni ozbiljno moliti!!! Molitva se ne može drukčije shvatiti. Zapamti!!!’



Poslušao sam. Otkriće… Uspjesi su bili izvanredni! Bogu hvala, shvatio sam što je molitva. Kada se jave sumnje, brzo na koljena.Kada dođu teškoće, također. I ako hoću otkriti nešto novo u molitvi, prigibam koljena.

Zato poručujem tebi, brate, sestro: Moli i shvatit ćeš! Da se molitva shvati, treba moliti! Moli, pa ćeš postati stručnjak u molitvi. Bez molitve nema pravoga duhovnoga života. Molitvom se uspostavlja veza između Neba i vlastite bijede. To je mnogo, vrlo mnogo. A možda i sve…“

Priča se o jednome starom monaškom ocu, kako je jednomu bratu koji mu je došao i potužio se da ne može moliti, dao sljedeći savjet: „Ako ne možeš moliti, pođi k drugima i slušaj ih kako mole.“ Zaista je to mudar savjet. Slušati kako drugi mole – to može mnogo pomoći da se opet nauči moliti. Moliti je i ljudski i kršćanski. Oni koji tako kažu, time misle: čovjek je samo onaj koji moli i kršćanin je samo onaj koji moli.

Dobro reče neki pijanist: „Ako jedan danne vježbam, već to primijetim. Ako dva dana ne vježbam, to primijete moji prijatelji. Akotri dana ne vježbam, to primijeti publika – slušatelji! Slično je i s molitvom: Ako jedandan ne molim, Bog to zna. Ako dva dana ne molim, sam osjetim. Ako tri dana ne molim, osjeti to moja okolina!“ Molitva je najveće umijeće!

zamakdushe @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 0


Samo Božji pogled koji potpuno prihvaća čovjeka omogućuje čovjeku da postane bolji. To je najfascinantnije u Isusovu životu što uopće možemo naći. On se susretao svojom voljom, on je htio ići grešnicima, ljudima slomljena života, ljudima koji su surađivali s okupatorskom vlašću, i sam susret s njim mijenjao ih je, ljudi su bili spremni dati sve od sebe nakon tog susreta koji ih je mijenjao, koji im je davao šansu da budu to što jesu.

Biblija je knjiga života, u njoj ćemo naći ono što tvori život, i to ne iz ljudske, nego iz Božje perspektive.

U Katoličkoj Crkvi, duhovnost nije zbroj uputa i pravila koje trebam slijediti, nego pokušaj da uđem u Isusov život, da otkrijem kako se on ponaša, kako on misli, i da tako organiziram svoj život. Ako bismo tražili srce duhovnosti i kako čovjek može imati ispunjen život iz odnosa s Bogom, onda je tu sve rečeno: dotaknuti izbliza jedan mali detalj iz Isusova života i učiti kako živjeti. Neovisno o Bibliji, o religiji, o tome gdje je čovjek rođen, svi mi učimo kako živjeti gledajući, oponašajući nekoga drugoga. Mi upoznajemo sebe same neizravno, uvijek posredno, preko drugoga, preko ljudi, preko slika i metafora.

Kršćanski način spoznaje sebe, preko onoga što je Isus činio i živio, u skladu je s ljudskim životom, s ljudskom naravi. U susretu s Bogom, kroz njegovu riječ, učimo o sebi, o našim odnosima s ljudima i s Bogom.

Jedna od tajni života s Bogom možda je u tome, da ako uđem u kvalitetan, dobar odnos s Bogom, tada se mijenjaju svi drugi odnosi. Tek onda kad se netko odvaži svim svojim snagama ljubiti Boga, otkrije da mu je mnogo lakše stvarati kvalitetne odnose s ljudima. Čak se događa da kad ljudi otkriju Boga i uđu u taj odnos, odjednom se poprave drugi odnosi, počinje promjena u drugim odnosima.

fra Ante Vučković

zamakdushe @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 13, 2013

„Postat ćeš svetac izvršavajući točno svoje svakodnevne dužnosti.“

sv. Marija Josipa Rossello (1811. – 1880.)

zamakdushe @ 15:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 12, 2013


Božićno svjetlo je došlo prosvijetliti svakoga čovjeka, ne samo neke odabrane. Tajna je u tome što mi to svjetlo ne možemo tako lako primijetiti. Možemo ga samo intuitivno spoznati, poput pastira. Njegovom se djelovanju možemo otvoriti samo bez ustezanja, njemu se možemo klanjati bez straha od gubitka.

Svjetlo nije tu da nas zaslijepi nego da otkrije i osvijetli sve predjele naše duše, da nas očisti od tame zabluda, krivih spoznaja i privida svake vrste i da nam osvijetli naš vlastiti životni put, kao jedinstvenu šansu za suputništvo s Bogom.

Ulaskom božićnog svjetla u naše živote Bog nam uvijek iznova postavlja novi početak. Hoće nam reći da više ne trebamo biti robovima vlastite krivnje već da, rasvijetljeni, možemo započeti iznova. Božić je blagdan novoga života, novoga početka, ma koliko god smo godina već izbrojili.

zamakdushe @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 10, 2013


U jednoj pobogatoj zemlji živio neki mrzovoljni čovjek. Imao je dobru ženu. Ni previše lijepu, ni ružnu. Marljivo je radila na imanju. I on se trudio, ali nije baš bio uspješan kao poneki od susjeda, čija su imanja cvala.

Možda nije bio ni neuspješan, ali to nije znao jer je sav stremio prema vrhuncima. Ipak nije zavidio onima koji su bili vješti da iz svega izbiju bar lipicu. Slutio je da prazninu, koju je osjećao u sebi, ne bi mogle ispuniti ni milijarde lipa. No mudrost bi zasigurno mogla, mislio je. I tako je jednog jesenskog jutra, ustavši kao i obično prepun nezadovoljstva, odlučio krenuti u potragu za mudrošću.

– Ženo! Čuvaj kuću i imanje – rekao je. – Ja moram proći svijetom i naći mudrost. – Idi! – reče mu žena nježno.– Nađi svoje svjetlo i vrati se nasmijan. Ja ću svake večeri na prozor staviti upaljenu svijeću da vidiš kad se budeš vraćao.

Navukavši ranac na leđa čovjek pođe. Bio je čuo za nekog mudrog starca koji živi u osami na rubu pustinje, što se sterala sve do visokih ljubičastih planina. Tko pronađe put do njega i vjerno mu služi, steći će mudrost, govorilo se.

U napornom pješačenju nizali se tjedni.

Svu hranu što je ponio, čovjek je pojeo i vodu popio. Sad je po selima čistio svinjce i torove, cijepao drva i vodu donosio kako bi zaslužio malo jela. No na sela nailazio je sve rjeđe. I jednog zimskog jutra gladan i promrzao našao se na rubu pustinje. Daleko na obzoru svjetlucala su se ljubičasta brda. Čovjek skupi svu preostalu snagu i krene prema njima. Kad je zašlo slabašno sunce, zabrijao je leden vjetar. Crnim je nebom dojedrio mjesec i pustinja se zabijeljela kao osniježena. Usred bjeline nešto je svjetlucalo. Radoznalost dade čovjeku krila. On potrča i silno se začudi. Našao se na rubu jezerca. Voda bistra. Ljeska se od bijele mjesečine. A točno preko jezera, posve nisko, kao da na vodi sjedi, treperi sitna zvjezdica. Čovjek se zagleda u nju i shvati: nije to zvjezdica nego svjetiljka.

Mora da tamo netko stanuje. Svjetlo zadrhti. Kao da ga je zvalo. Puhalo je sve jače i bivalo sve studenije.

Čvršće se omota tankim izderanim ogrtačem i sav se usmjeri na ono svjetlo. Ondje je sigurno toplo sklonište gdje će možda dobiti komad kruha i kakav pokrivač da se odmori zavučen pod sijeno. Jest, štala bi mu sada bila kao palača!

Upravo kad se htio baciti u hladnu jezersku vodu da dopliva do druge obale, otkri čamac. Počeo je padati snijeg. Razbješnjeli vjetar u čovjekovo je lice kao iglice zabadao sitne smrznute pahulje.

Čamac se zanosio, vrtio i opasno naginjao, ali druga je obala ipak bivala sve bliže. I napokon! Ugazivši u snijeg skoro do koljena čovjek s mukom načini nekoliko koraka. Pred njim ni iz čega izroni tamni lik štaglja.




Unutra nađe mladu ženu s djetetom i mužem. I oni se sklonili od nevremena. Čovjek se povuče u kut, gdje napipa malo slame i sjede. Iako bijaše umakao i snijegu i vjetru, zubi mu cvokotali, koža se ježila od hladnoće i ma koliko je puhao u šake, nikakva toplina nije ga prožimala. Onda se zagleda prema onom bračnom paru. U njihovoj je blizini stajala žara. Muškarac je na nju upravo stavljao šaku suhih grančica, koje veselo zaplamtješe. Dok je razmišljao bi li ih zamolio za malo topline, muškarac mu se okrenu i reče sa smiješkom:

– Dođite. Toplinu treba upijati, a ne rasipati.

Čovjek ustade. A čim zakorači prema vatri, toplina ga prože pa zastade. Činilo mu se da ne smije ometati mladi par. Tada zapazi kako se žena smješka previjajući sinčića. I dijete se smješkalo. I upiralo prstićem u nj. I u čovjekovu srcu zapleše misao prepuna miline i topline:

– Ja sam Mudrost! Tražio si me i našao si me!

Čovjek se od sreće nasmije. Smijao se i smijao i tko zna dokle bi da mu pogled ne pade na otvorena vrata, kroz koja ugleda kuću s prozorčićem. A na njemu malo svjetlo. Pa to je moja kuća, vrisnu sva njegova nutrina.

– Vratio sam se svojoj kući! – viknu naglas pa se zbunjen osvrnu prema onome paru s djetetom, ali tamo, kraj žare s gorućim grančicama, ne bijaše nikoga.

Mudrost je u meni, rodila se u štalici moga srca, shvati i radostan uputi se kući, svojoj ženi.

zamakdushe @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 9, 2013

 „Najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu stoji: "Čak i kad bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, ja ga neću zaboraviti." Ali danas se ubija milijune nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa.“

bl. Majka Terezija (1910. - 1997.) iz govora na dodjeli Nobelove nagrade za mir 1979.

zamakdushe @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 8, 2013


Jao meni ako ne propovijedam Radosnu vijest. Ja sam naime od njega, od samoga Krista, poslan. Ja sam apostol, dakle i svjedok. Što je cilj veći, što je zadaća teža, to snažnije i žarče ljubav Kristova potpuno nama ovladava. Moram propovijedati njegovo ime: Isus je Krist, Sin Boga živoga; on nam je očitovao nevidljivoga Boga, on Prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno.

On je učitelj i otkupitelj ljudi; on se za nas rodio, umro i uskrsnuo.

On je središte povijesti i svih stvari; on nas poznaje i ljubi; sudrug je i prijatelj našega života; čovjek bola i nade; doista, on ima ponovno doći da bude naš sudac, ali i punina života i blaženstvo naše, kako se nadamo.

Oh da, nikada ne bih prestao o njemu govoriti: On je svjetlo i istina, još i više: put, istina i život; on je kruh i izvor vode žive, utaženje naše gladi i žeđi; on je pastir, vođa, uzor, utjeha naša, brat naš. Poput nas, i više od nas, bio je malen, siromašan, ponižen, izvrgnut naporima, tlačen, strpljiv. Poradi nas je govorio, činio čudesa, uspostavio novo kraljevstvo u kome su siromasi blaženi, gdje je mir počelo zajedničkoga života, gdje se podižu i stječu utjehe oni koji su čista srca i oni koji tuguju, gdje se nasićuju oni koji su gladni pravde, gdje mogu postići oprost grješnici, a svi se osjećaju braćom.



Eto, to je Krist Isus o kome ste nešto čuli i komu pripada većina od vas, jer ste kršćani. Vama, dakle, o kršćani, ponavljam njegovo ime i svima ga navješćujem:

Krist Isus je početak i svršetak; alfa i omega, kralj novoga svijeta, tajanstveni i najviši smisao ljudske povijesti i naše sudbine;

On je posrednik i na neki način most između zemlje i neba;

On je najvećma i više od svih Sin Čovječji, zato je Sin Božji, vječni, neograničen,

Sin Marije, blagoslovljene među svim ženama, Majke svoje po tijelu, i Majke naše po zajedništvu s Duhom otajstvenoga tijela.

Isus Krist! Ne zaboravite, njega vam za vječnost propovijedamo! Htjeli bismo da njegovo ime odjekuje do nakraj zemlje i u sve vijeke vjekova. Upamtite ovo i promišljajte o tome: Papa je ovamo stigao te je među vama i navijestio vam je Isusa Krista.

Čineći to izričem također i drugu dinamičku ideju koja me vuče k vama: Naime, Krista treba slaviti ne samo po tome što je on u sebi. Njega treba veličati i ljubiti i zato što je on za sve, za svakoga pojedinoga od nas, za sve narode, za svako vrijeme i svaku kulturu. Krist je naš Spasitelj. Krist je naš najveći dobrotvor. Krist je naš osloboditelj. Trebamo Krista kako bismo bili izvorni i dostojanstveni ljudi u zemaljskim protegama, a spašeni i uzdignuti u red nadnaravi.

Papa Pavao VI. u Manili 1970.

zamakdushe @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 0


zamakdushe @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, prosinac 6, 2013

Slaviti dobro Božić znači prikazati Bogu svoje srce, obraćeno, preobraženo srce. Srce koje iskreno traži obraćenje izvor je sjedinjenja s Bogom i s ljudima. Slaviti Božić, znači prestati se bojati Krista, prihvatiti Krista. On ništa ne uzima, on sve daje.

zamakdushe @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare


Kako su blaženi i kako su sretni oni sluge koje Gospodin kada dođe nađe budne! Blaženo bdijenje u kojem se bdije radi Boga, Stvoritelja svemira, koji sve ispunja i nadilazi!

O da bi se udostojao mene - iako neznatna, ali ipak slugu svojega - probuditi iz tromoga sna i zapaliti vatrom one božanske ljubavi kojom nad zvijezdama gori plamen njegove ljubavi, i njegove želje da nas ljubi, pa da i u meni uvijek gori božanski oganj.

O kad bih imao takve zasluge da moja svjetiljka uvijek gori noću u hramu Boga mojega i da svijetli svima koji ulaze u kuću Boga mojega! Gospodine, molim te, daj mi u ime Isusa Krista, tvoga Sina, moga Boga, ljubavi koja ne može nestati.Daj da se svjetiljka zna zapaliti, a ne zna ugasiti. Neka mene grije, a drugima svijetli.

Kriste, slatki naš Spasitelju, udostoj se zapaliti naše svjetiljke da trajno svijetle u tvome hramu i da od tebe, Vječnog Svjetla, prime trajno svjetlo, kaka bi naša mrkla tama postala svjetlost i da mrak ovoga svijeta od nas pobjegne.

Isuse moj, molim te, udijeli toliko svoga svjetla mojoj svjetiljci da bi mi se u tom svjetlu otkrila ona svetinja nad svetinjama koja posjeduje Tebe, vječnoga i velikog Svećenika, koji ulaziš okružen nebesnicima u taj svoj hram. Daj da u njemu samo tebe vidim, motrim i želim. Daj da samo tebe ljubim i neka pred tobom moja svjetiljka uvijek svijetli i gori.

Ljubljeni Spasitelju, molim te da se pokažeš nama koji kucamo na tvoja vrata. Daj da te upoznamo, da samo tebe ljubimo, jedinoga tebe ljubimo, jedino tebe želimo, jedino o tebi dan i noć razmatramo i uvijek na tebe mislimo. Udostoj se udahnuti nam toliko ljubavi koliko treba da ljubimo i volimo tebe svoga Boga. Neka svu našu nutrinu osvoji tvoja ljubav, neka nas ona potpuno zaposjedne, a i sve naše osjećaje neka ispuni ta ista ljubav, da osim tebe koji si vječan ne znamo ništa drugo voljeti ni htjeti.

I zato neka ne uzmognu u nama ugasiti ljubav sve vode ovoga zraka, ove zemlje i ovoga mora, prema onoj nadahnutoj riječi: I mnoge vode ne mogoše ugasiti ljubav.

Neka se to u nama potpuno ili djelomično ostvari po tvojoj darežljivosti, Gospodine naš Isuse Kriste! Tebi slava u vijeke vjekova. Amen.

(Iz uputa svetoga Kolumbana , opata )

zamakdushe @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » pro 2013
Brojač posjeta
150011
Index.hr
Nema zapisa.