On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - veljača 2012
utorak, veljača 28, 2012


zamakdushe @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 27, 2012

Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim!


Jeremija 6,16

zamakdushe @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 0



Isus Krist je jedincat jer nam očituje ne samo istinsku Božju bit, nego i pravi ideal čovjeka.

Isus je bio više od idealna čovjeka. Čak su i naizgled idealni ljudi grešnici. Stoga nijedan čovjek ne može biti mjera čovještva. Međutim, Isus je bez ikakva grijeha. Što znači biti čovjekom i što čovjeka u najpotpunijem smislu riječi čini beskrajno vrijednim ljubavi, spoznajemo u Isusu Kristu koji je "u svemu bio podložan kušnji kao i mi, osim u grijehu" (Heb 4,15b). Isus, Sin Božji, potpuni je i pravi čovjek. U njemu spoznajemo kakve je ljude Bog htio.

On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja... sve je po njemu i za njega stvoreno. Kol 1,15.16b

Ecce homo! (Iv 19,5: "Evo čovjeka!") Ovim je riječima Pilat predstavio narodu izmučena i trnjem okrunjena Isusa.

On je postao ono što smo mi, da bismo mi mogli biti ono što je on. SV. ATANAZIJE VELIKI (oko 295.-373., crkveni otac)

zamakdushe @ 10:01 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 26, 2012
Ne može se otvoriti srce Bogu a da ga istodobno ne otvorimo i svome bližnjemu.

Paul Tournier

zamakdushe @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 0



Sabranosti u molitvi svakako pomaže i položaj našega tijela u molitvi. Postoje različiti stavovi tijela u molitvi. Od sjedenja i stajanja, klečanja pa do ležanja. U dominikanskoj tradiciji postoje vrlo razvijeni ti stavovi tijela u molitvi, a ulogu tijela u molitvi, na poseban način su razvili učitelji molitve na istoku. Istina je da sv. Terezija ne govori puno o položaju tijela u molitvi u odnosu na istočne metode. Ono što znamo, a to je da je sv. Terezija molila u položaju koji se danas naziva "karmelski stav", tj. sjedeći na petama. Bila je to u ono doba jedna normalna pozicija za pisanje i molitvu, koja se danas savjetuje od učitelja meditacije. Vrijednosti ove pozicije su određena relaksiranost tijela, sniženje težišta tijela, stav očekivanja, slušanja, primanja. Ovaj Terezijin položaj tijela u molitvi podržava nepokretnost, mir tijela, progresivni mir koji se osjeća na emocionalnoj i živčanoj razini. Taj položaj podupire to sjedinjenje u kojemu se čini da je čovjek koncentriran kao u jednoj točki. Terezija nam govori o sličnim iskustvima: "Onaj koji moli ne usudi se niti pomaknuti niti se premjestiti jer joj se čini da joj to dobro treba nestati između ruku; ponekad ne bi željela niti disati…" (V 15,1). Ili: "Oni koji s nalaze u tome stanju ne bi htjeli da se tijelo miče, jer im se čini da će izgubiti onaj mir, te se zbog toga ne usuđuju pomaknuti" (Put 31,3). Radi se o zadobivanju vlasti nad vlastitim tijelom koja može biti viđena kao pobjeda: "Čini se da duša shvaća da se ojačava i da zadobiva snagu na račun tijela ostavljajući ga samim oslabljenim i zadobivajući u molitvi sile protiv njega". (Put 24,5).
Dakle, između tijela i duše u molitvi ne postoji nikakva razjedinjenost nego mudra integracija, progresivno preuzimanje vanjskih osjetila i može se reći, u onoj mjeri u kojoj raste molitva, utoliko se također i tijelu daje mir i radost (Usp. IV 2,4) (Molitva – produhovljuje tijelo. Molitva mijenja i vanjski izgled čovjeka. Kroz tijelo prosijava kao neki sjaj. Zbog toga se sveci i slikaju sa aurama).
Terezija o ulozi tijela govori kada govori da je na početku potrebno napraviti znak križa i zatvoriti oči. Jedno svjedočanstvo s. Ane od sv. Josipa govori da je Terezija ponekad molila s rukama upravljenim u nebo, u poziciji koja je karakteristična za molitelja kršćanina.
Za molitvu je važan i ambijent u kojoj se ona obavlja.


Ambijent molitve
Za obavljanje molitve Terezija predlaže jedno tiho mjesto kao samoća vlastite sobe, kapela ili prostor u prirodi. Ali jednako tako, uvjerena je da se posvuda može moliti, pa kaže: "Bilo bi jako teško kada bi se samo u skrovištima moglo moliti!; a razlog tomu je što "onaj koji zaista ljubi nikada ne prestaje da ljubi i misli uvijek na Ljubljenoga na bilo kojem mjestu se nalazi" (F 5,16).
Sredstva za koncentraciju u molitvi
U hodu prema sabiranju, koje je duga etapa, nakon savladavanja psihofizičkih uvjetovanja, važna je pažnja na unutarnja i vanjska osjetila koja trebaju biti blago nošena prema objektu molitve, odnosno prema prisutnosti Drugoga, prema Onome od koga znamo da smo ljubljeni. Zbog toga Terezija nudi jedno sredstvo preobrazbe funkcije vanjskih osjetila: "gledanja", "govorenja", "slušanja". Relativno lakše se naučiti na šutnju, nego što je "preobratiti" funkcije unutarnjih osjetila: razum, volja, fantazija. Posebno fantazija, prema Tereziji je ona koju je najteže savladati. Sredstva koja su ponuđena za molitvu imaju tu prvu psihološku funkciju: ponuditi vanjskim i unutarnjim osjetilima mogućnost djelovanja koji bi ih usmjerio na Boga. Potrebno je pronaći Boga po posredovanjima njegove prisutnosti da bi se prispjelo do zajedništva s njime unutar nas, u našoj najdubljoj intimnosti. Terezija nas uči da molimo služeći se sredstvima koja su prikladna kao posrednici da nas dovedu do zajedništva s Bogom. Ona ih navodi nekoliko a poznate su po nazivom Terezijine meditacije za sabranost.
Prva od njih je
Knjiga. U svome dugotrajnom mučenju od početaka svoga života molitve Terezija je našla pomoć u knjigama. Pa tako kaže: "Nikada se nisam usuđivala početi moliti bez knjige, jer bez nje se moja duša toliko bojala biti u molitvi, kao da se išla boriti protiv mnoštva ljudi. Ovim sredstvom, koje je bilo poput društva ili štita na koji sam trebala primati udarce mnoštva misli, bivala sam utješena. Jer suhoća ne bijaše ono uobičajeno, ali je bijaše uvijek kada bi mi nedostajala knjiga, jer bi duša odmah bivala smetena, a misli izgubljene. S knjigom bih ih počimala sabirati i gotovo umiljavanjem voditi dušu. A puno puta, čim bih otvorila knjigu, nije bilo potrebno ništa više. nekada sam čitala malo, drugi put puno, već prema milosti koju bi mi udjeljivao Gospodin". (Ž 4,9). Iz toga njezinog iskustva ona i daje savjet za molitvu: "Velika je pomoć uzeti dobru knjigu na narodnom jeziku za sabiranje misli i za dobru usmenu molitvu" (Ž 26,10).

zamakdushe @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 25, 2012
Čim sam povjerovao da Bog jest, shvatio sam da ne mogu živjeti drukčije nego za njega.

Charles de Foucauld

zamakdushe @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 0


Bog je sve stvorio za ljude. Jer čovjek je jedino stvorenje što ga je Bog stvorio radi njega samoga, stvorio ga je da bude blažen. To se zbiva kada on Boga upozna, uzljubi ga, služi mu i živi u zahvalnosti prema svojemu Stvoritelju.
Zahvalnost je prepoznata ljubav. Tko je zahvalan, u slobodi se okreće prema iskonu dobra i ulazi u novi, dublji odnos s njim. Bog hoće da upoznamo njegovu ljubav i da već sada živimo sav svoj život u povezanosti s njim. Ta povezanost traje vječno.

Kada bi jedina molitva, koju u životu izgovoriš, proistekla iz "hvala ti", već bi bilo dosta. MEISTER ECKHART (oko 1260.-1328., dominikanac mistik)
Čovjek je Božja slika, u kojoj Bog želi biti čašćen zbog sebe samoga. FRANJO ASIŠKI

zamakdushe @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 23, 2012

Ne naveži se na prolazno kao da je vječno, ne prezri vječno kao da je prolazno.

Bazilije Veliki

zamakdushe @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 0



Oko jedanaest sati navečer redovnice Sv. Josipa završile bi molitvom Matutina i Pohvala i vraćale se u svoje ćelije. Kleknule su na prag kao što su to i ujutro činile. Najmlađa bi sestra tri puta zavrtjela čegrtaljkom i opjevala saetillu, dva ili četiri stiha u kojima je bio sadržaj razmatranja za tu noć:

Sestro moja!
Jednom ćeš samo umrijeti,
Ako zalutaš... gorko ćeš ispaštati.
Sestro moja!
Smrt nikom ne oprašta,
Bio on prosjak, kralj ili papa...
Sestro moja!
Grobnica bez dna
Progutat će sve radosti svijeta!

Majka starješica obilazi samostan, zaustavlja se pred svakom od svojih kćeri i daje svakoj blagoslov. Vrata se zatvaraju jedna za drugima. Terezija od Isusa zatvara svoja istom onda, kada joj sestra vratarica donosi zamašnji svežanj teških samostanskih ključeva.
Karmelske boje smeđa, plava, riđa, bijela stapaju se u tami.
U malom samostanu svagdje vlada mrak i tišina, jedino u ćeliji Majke starješice gori dimljiva uljanica.
Tek od sada joj pisanje neće oduzimati vrijeme određeno za predenje, nego će ga trgati od svoga sna. Sjedeći na zemlji ispred kamena koji joj služi kao stol, ona piše za svoje kćeri "Put savršenosti".
Ova "knjižica" osim savjeta o asketskom životu koji obuhvaćaju petnaest prvih poglavlja, sadrži i raspravu o mislenoj molitvi u deset poglavlja – premda je izraz "rasprava" suviše pretjeran kada je riječ o ženi koja se cijeli život čuvala pretjeranosti – i napokon komentar Očenaša koji pokazuje kako usmena molitva može dovesti do vrhunaravne molitve.
Terezija od Isusa želi svoje karmelićanke izliječiti od bolesti onoga vremena, od klepetanja mnoštva usmenih molitava koje mole vrlo brzo kao da vrše neki posao. One su uvjerene da ih moraju izmoliti svakog dana, tako da kad bi im Gospodin stavio u ruke svoje kraljevstvo, one ga ne bi primile. "Više ćete učiniti budete li od vremena do vremena izrekle samo jednu riječ Očenaša..." "Gospodin ne voli da mu probijamo uši mnogim riječima..." "Morate razumjeti ono što govorite..." "I razumjeti kome govorite..." "Kada molim Credo (Vjerovanje) čini mi se pravo da i razumijem i znam u što vjerujem. A kad molim Oče naš, ljubav iziskuje da znam tko je taj Otac i tko je Učitelj koji nas je naučio tu molitvu."

zamakdushe @ 15:40 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 21, 2012

"Postat ćeš svetac izvršavajući točno svoje svakodnevne dužnosti." — Sv. Marija Josipa Rossello (1811. – 1880.)

zamakdushe @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare



Za razliku od neživih stvari, biljaka i životinja, čovjek je osoba obdarena duhom. Po tomu je svojstvu uže povezan s Bogom nego s vidljivim stvorenjima.
Čovjek nije nešto, nego netko. Kao što kažemo da je Bog osoba, tako kažemo i za čovjeka. Čovjek može misliti iznad svojeg neposrednog obzorja i premjeriti sve što je na svijetu; čak može sama sebe promatrati s kritičke distance i na sebi raditi; može druge osobe upoznati, pojmiti u njihovu dostojanstvu i ljubiti ih. Među svim vidljivim stvorenjima samo je čovjek sposoban "svoga Stvoritelja spoznati i ljubiti" (GS). Čovjek je određen za život u prijateljstvu s Bogom (Iv 15,15).

Spoznaj sebe kao sliku Božju i zastidi se što si tu sliku tuđom slikom pokrio. BERNARD IZ CLAIRVAUXA
Ne vjeruj ni kakvoj radosti ako nije zahvalna. THEODOR HAECKER (1879.-1945., njemački književnik)

zamakdushe @ 09:10 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 19, 2012

Čim mi Bog ne znači sve, On mi ne znači ništa. Dati Bogu drugo mjesto u životu znači uopće mu ne dati mjesta.

P. Breemen

zamakdushe @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare



Čovjek je dužan u stvorenjima častiti Stvoritelja te se prema njima odnositi s pažnjom i povjerenjem.

Ljudi, životinje i biljke imaju istog Stvoritelja koji ih je iz svoje ljubavi pozvao u postojanje. Zato je ljubav prema životinjama duboko ljudska.
Čovjeku je dopušteno koristiti biljke i životinje i njima se hraniti, ali mu nije dopušteno životinje mučiti ili držati na način koji je stran njihovoj vrsti. To se protivi dostojanstvu stvorenja jednako kao i iscrpljivanje zemlje iz slijepe pohlepe.

Ljubav je od Boga: i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. 1Iv 4,7

zamakdushe @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 17, 2012

Ne mjeri se napredak po licu, kretnjama, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome, kako tko umije svladavati sama sebe.

Ignacije Loyolski

zamakdushe @ 09:46 |Komentiraj | Komentari: 0



Poniznost – za Tereziju od Isusa krajnja poniznost graniči s krajnjim dostojanstvom za koje ona sama dugo vremena nije znala. "Da sam shvatila, kao što sada znam, da u sićušnoj palači moje duše prebiva tako veliki Kralj, ne bih ga bila tako često ostavljala samog, ostala bih s njime unutra s vremena na vrijeme, a što je najvažnije, nastojala bih da mi kuća ne bude tako nečista..." Tako Majka, koja marljivo rukuje metlom a grijeh uspoređuje s paučinom, prispododablja Božju prisutnost u čovjeku s dobrom domaćicom koja uljudno dočekuje goste.
"Poniznost znači živjeti u istini", kaže ona. Ova Istina je veličanstvena: mi smo ništa, ali Bog prebiva u nama, a Bog je sve. "Mi smo više nego ludi kad ne shvaćamo veliko dostojanstvo naše duše, nego je ponizujemo svodeći je na razinu nedostojnih stvari ovoga svijeta..." Čuvajmo se lažne poniznosti koja odbija da prizna darove što nam ih Bog daje: "Shvatimo dobro, dobro ono što jest: Bog nam daje te darove bez ikakve naše zasluge, i zahvaljujmo Njegovu Veličanstvu..." "Što više uviđamo da smo bogati, a znademo da smo po sebi siromašni, to ćemo više napredovati u pravoj poniznosti."
Ovo sjedinjenje ponizne duše sa svojim Bogom daje divne plodove. U nastojanju da je njene kćeri što bolje razumiju Terezija se opet utječe svojoj sklonosti prema romantičnim pripovijestima.
"Kad bi se neka seljančica udala za kralja i kad bi s njime imala djece, zar ona ne bi bila kraljevske krvi? A kad naš Gospodin iskaže duši milost da se s njome nerazdruživo sjedini, kakva djeca, kakva junačka djela mogu iz toga poteći!" Ali taj junački čin nije za Tereziju od Isusa ono što je bilo za Tereziju de Ahumada, trenutačna žrtva, način da "jeftino" stekne nebo, nego savršeno ispunjavanje svih naših najobičnijih poslova.
"Najsavršenije među vama su one najponiznije, kaže ona a ne one koje imaju dar unutarnje molitve i zanosa."
Sama sebe želi poniziti kada kaže: "Radujem se izričući ovo jer će u tome naći razlog da se ponize one koje vole kontemplaciju."
Ovo polagano preobražavanje nesavršenih žena u Kristove zaručnice, u službenice svih patnika na svijetu, sve uzdizanje značaja srca i duše na uzvišene vrhunce, ovo strpljivo nastojanje da se tijelo i um prilagode duhovnom životu, sve je to obuhvaćalo prvotno Karmelsko pravilo.



Pustinjaci s gore Karmela tvrdili su za sebe da su izravni potomci proroka Ilije, oni su kroz duga stoljeća bili pustinjski odjeveni u odjeću od palminih vlakana a Terezija ih je kao dijete željela nasljedovati kad se morala pomiriti s činjenicom da neće umrijeti kao mučenica. Oko godine 1200. dao im je jeruzalemski patrijarh Albert Pravilo i Ustanove (konstitucije) koncem istog stoljeća, pod zaštitom križara, osnovali su brojne samostane po Europi. Ti su samostani bili pravi rasadnici svetosti u kojima se živjelo upravo u divljačkoj strogoći, sve do velike zaraze kuge 1342. Malobrojni redovnici, koji su preživjeli, sažalili su se sami nad sobom i popustili u strogosti. Tada je vladalo mišljenje da oslabljeno čovječanstvo ne bi moglo bez štete po zdravlje podnositi taj strogi život kojim su živjeli preci; zato je 1482.g. papa Eugen IV ublažio prvotno Pravilo.
Post, koji je trajao od Uznesenja Svetog Križa do Uskrsa, dakle sedam mjeseci, sveo se na tri dana u tjednu, izuzev vrijeme adventa i korizme.
Stalno uzdržavanje od mesa isto se tako svelo na tri dana u tjednu. Habit od grube čohe zamijenjen je drugim od fine tkanine, više nisu išli bosonogi. Osuđeni nekada na samoću, na vječnu šutnju, sada su se redovnici mogli slobodno razgovarati unutar klauzure. A karmelićanke ne samo da su posjećivale jedna drugu u ćelijama, nego su se u njihovim govornicama tiskali štovatelji i svjetovne osobe, a one su smjele izići iz samostana.
Terezija od Isusa prigrlila je prvotno Pravilo sa svim njegovim zahtjevima. Ono što se nazivlje njenom preinakom (reformom) zapravo je povratak nekadašnjem obliku života. Ona je povratila samostanima njihovo obilježje radionica duhovne kulture. Pače, nije dozvolila da njene kćeri, koje su živjele od rada svojih ruku, imaju zajedničke sobe za rad, koje su bile izlika za brbljanje, dakle za rastresenost. Karmelićanka radi sama u svojoj ćeliji sjedeći na podu. Govori samo za vrijeme odmora (rekreacije), a i onda je zvuk male čegrtaljke često podsjeća na Božju prisutnost. Vrata klauzure zatvaraju se za njom zauvijek. Rijetkim posjetiocima ona ostaje nevidljiva iza gustih rešetaka, zastora i koprene.
Osamljene, nijeme, prezirući tijelo i njegove zahtjeve, ali vesele kao djeca; ponizne, ali svjesne dostojanstva svoje duše, podložne, ali duhu; zaljubljene ali u Krista, lišene svega ali kraljice svijeta, "jer kraljuje nad svim dobrima do kojih joj nije nimalo stalo." Terezija je htjela da takve budu kćeri Naše Gospe.


"Ova je kuća nebo, ako ono postoji na zemlji." Majka koja upućuje svoje kćeri u molitvu tako da ih nauči najprije da valjano mole Oče naš koji jesi na nebesima... komentira početak svojom divnom logikom: "Vi znadete da je Bog svuda; jasno je da kralja, tamo kamo on ide, prati njegov dvor. Dakle, tamo gdje je Bog tamo je i nebo. Možete vjerovati da je tamo sva slava gdje je Njegovo Veličanstvo. Sveti Augustin kaže da ga je svagdje tražio i napokon ga našao u svojoj nutrini. Mislite li da je za rasijanu dušu od male važnosti da čuje tu istinu, da shvati da ne treba ići u nebo da govori sa svojim nebeskim ocem i raduje se u njemu? Dapače ne treba ni glasno govoriti. Njoj nisu potrebna krila da ide u potražnju za njim; dovoljno je da se povuče u samoću i da ga promatra u sebi..."
Ne samo da je ona kuća bila raj na zemlji, nego je svaka karmelićanka nosila raj u sebi.

zamakdushe @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 15, 2012

Vjerovati znači: sve na Boga osloniti, na njemu graditi, njega izabrati za temelj i smisao života.

Walter Kasper

zamakdushe @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 0


Da. Čovjek je vrhunac stvaranja jer ga je Bog stvorio na svoju sliku(Post 1,27).
Stvaranje čovjeka bitno se razlikuje od stvaranja bilo kojeg drugog živog bića. Čovjek je osoba, to znači da se može svojom voljom i razumom opredijeliti za ljubav ili protiv ljubavi.

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš. Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i čašću njega okruni. Ps 8,4-6

Bog je uzljubio ljude radi kojih je svijet stvorio, njima je podložio sve što je na zemlji, njima je dao razbor i pamet, njima jedinima dopusti da gore prema njemu upiru pogled, njih je oblikovao na svoju sliku, njima je poslao svoga jedinorođenoga Sina, njima je obećao nebesko kraljevstvo i dat će ga onima koji ga budu ljubili. Poslanica Diogenetu, 2.st.

zamakdushe @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 13, 2012

Na ovom putu, da bi se prispjelo k cilju, treba uvijek hodati, to jest neprestano se kretati odričući se želja ne hraneći ih; pa ako ih se ne uspije suzbiti, uzalud je nadati se da će se doći do cilja. Kao što se drvo ne preobrazuje u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja se traži za paljenje, tako se ni duša ne preobrazuje savršeno u Boga zbog samo jedne nesavršenosti koju bi imala, ma bila i manja od koje svojevoljne požude. Jer duša ima samo jednu volju, pa ako se ona osjećajem prilijepi kojoj stvari, nije više slobodna, sama i čista, kakva je potrebna da bude radi božanske preobrazbe.

Sv. Ivan od Križa

zamakdushe @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 0



Reformirani samostani trebaju biti mjesta oživljavanja duha starog Karmela. Ponovno uspostavljeno Pravilo i od svetih izrađene Konstitucije tvorili su ogradu koja je trebala štititi vinograde od opasnosti. Terezijina pisana djela o molitvi, najsavršenije i životom prepuno prikazivanje duhovnog života, predragocjena su ostavština, po kojoj njezin duh još i danas djeluje. To je stari karmelski duh, pri čemu ona još jače ističe, pod pritiskom onodobnih vjerskih previranja, misao o pokori i pomoći. Treba pomoći službenicima Crkve jer oni stoje u prvim redovima u borbi protiv neprijatelja.




Kao našeg dragog oca i vođu štujemo prvog bosonogog karmelićanina - sv. Ivana od Križa. U njemu se očituje stari duh pustinjaštva u pravom smislu riječi. Njegov život ostavlja divan dojam, kao da nije prošao nikakve unutarnje borbe. Već u ranom djetinjstvu stajaše pod posebnim okriljem Majke Božje, a kad je odrastao, privlači ga sjedinjenje s Bogom. Bio je novoizabrano oruđe da bude prethodnicom novonastalom Karmelu i uči duh sv. Ilije. Formirao je, zajedno s majkom Terezijom, prvu generaciju bosonogih karmelićana, a svojim spisima (...) svijetli i nama pri našem uspinjanju na brdo Karmel.


Kćeri sv. Terezije, od nje i od sv. Ivana osobno odgojene, osnovale su prve reformirane samostane u Francuskoj i Belgiji; odatle se Red proširio sve do Rajne. Velika Francuska revolucija i Kulturkampf u Njemačkoj pokušali su Red pod svaku cijenu uništiti, ali čim je prestala pogibelj, Red se obnovio. U tome vrtu procvjetao je mali bijeli cvjetić, Mala sv. Terezija - koji je osvojio srca ne samo kao čudotvorna pomoćnica u nevolji, nego i kao voditeljica malih duša na putu duhovnog djetinjstva. Mnogi su po njoj spoznali taj put, ali malo je od njih onih koji znaju da on nije neko novo otkriće, iznašašće, nego put na koji upućuju životni uvjeti Karmela. Veličina mlade svetice sastoji se u tome što je taj put slijedila s genijalnom dosljednošću i junačkom otvorenošću sve do kraja.




Zidovi naših samostana obasežu mali prostor. Tko unutar njih želi izgraditi kuću svetosti, taj mora jako duboko kopati i graditi u visinu: duboko silaziti u tamu noći vlastitog ništa kako bi se izdigao u sunčano svjetlo Božje ljubavi i milosrđa. Ne traži svako stoljeće tako goleme reforme kao što je to bila reforma majke Terezije. Strahovlada nam ne daje mogućnost u svakom razdoblju dati život za vjeru i redovnički ideal, kao što je to učinilo 16 karmelićanki iz Comiegnea. Ali svaki koji stupi u Karmel mora se potpuno predati Gospodinu. Samo onaj koji više cijeni mjesto u koru i pred tabernakulom nego sve divote svijeta, samo on može u njemu živjeti i može naći sreću koju mu sve ljepote svijeta nisu u stanju dati.



Naš dnevni red omogućuje duge razgovore s Gospodinom u osami, a to je ono na čemu se izgrađuje naš život. Mi molimo sa svećenicima i ostalim starim crkvenim redovima brevijar (časoslov). Ta božanska služba i za njih i za nas naša je prva zadaća. Ali za nas to nije glavni razlog, jer kako Bog djeluje u duši za vrijeme unutarnje molitve, ostaje skriveno ljudskom pogledu. To je milost iznad svake milosti. Stoga su svi ostali trenuci života samo hvala za sve to. Za karmelićanku nema u njezinom prosječnom životu nikakve druge mogućnosti da uzvrati ljubav Božju nego da do kraja ispuni sve svoje svakodnevne dužnosti; sve male žrtve koje do u tančine izrađeni životni i dnevni red od njezina živahnog duha traži i koje ona iz dana u dan, iz godine u godinu s radošću prinosi, sva svladavanja što ih od nje traži zajednički život s osobama koje su drugačije nego ona, i koje sve to s osmijehom ljubavi izvršuju; ne postoji druga mogućnost da se drugima u ljubavi služi. Tome se pridružuju osobne žrtve koje Gospodin nameće svakoj pojedinoj duši. To je taj mali put: stručak sazdan od malih neznatnih cvjetića koji se svakodnevno polažu pred Presvetim - možda dugogodišnje mučeništvo o kojem drugi nemaju pojma, a istodobno izvor dubokog mira, srdačne radosti i vrelo milosti koje uvire u zemlju - ne znamo kamo, a ljudi do kojih ta milost dospije ne znaju otkud dolazi."

zamakdushe @ 09:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 12, 2012

Mnogo je teže jedan dan od početka do kraja punom pažnjom izdržati, nego jednu godinu u velikim nakanama i uzvišenim planovima.

Christian Morgenstern

zamakdushe @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 11, 2012


zamakdushe @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 0

Evanđelje se ne razumije ako se samo čita; ono se razumije samo ako se čini.
- Charles de Foucauld

zamakdushe @ 11:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare





Anđeli su čisto duhovna Božja stvorenja koja imaju razum i volju. Bestjelesna su, besmrtna i redovito nevidljiva. Trajno su u Božjoj prisutnosti te ljudima posreduju Božju volju i Božju zaštitu.
Anđeo je piše kardinal Joseph Razinger, "poput Božje osobne misli kojom mi se Bog obraća". Istodobno su anđeli potpuno okrenuti svojemu Stvoritelju. Gore od ljubavi prema njemu i služe mu dan i noć. Njihova hvala nikad ne prestaje. Anđele koji su od Boga otpali Sveto pismo naziva đavlima ili demonima.

Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen. Ps 91,11-12

Može li se doći u vezu s njima?

Da. Anđela se može pozvati u pomoć i moliti za njegov zagovor kod Boga.
Svaki čovjek od Boga dobiva anđela čuvara. Moliti anđela čuvara za sebe i za druge dobro je i smisleno. Anđeli se mogu u životu kršćanina očitovati i kao donositelji poruke ili pratitelji koji pomažu. Vjera nema ništa s lažnim anđelima ezoterije.

Uz svakoga pojedinog vjernika stoji anđeo čuvar kao zaštitnik i pastir, da ga vodi u život. SV. BAZILIJE VELIKI (oko 330.-379., crkveni otac)
Čovjek nije ni anđeo ni životinja, ali na nesreću se dogodi da, kada netko od njega želi napraviti anđela, učini ga životinjom. BLAISE PASCAL

zamakdushe @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 9, 2012

"Nema sumnje da čitanjem Svetog pisma duša plamti u Bogu i čisti se od svih poroka." — Sv. Jeronim (342. – 420.)

zamakdushe @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 0



Godine 1251. ukazala se sv. Djevica generalu Reda Simonu Stocku, Englezu, te mu predala škapular. Predslovlje nas sjeća na to da je naša draga Gospa od brda Karmela bila ona koja je svojoj djeci daleko od izvornog zavičaja Reda udijelila taj vidljivi znak svoje majčinske skrbi - ona, koja se objavila Iliji u oblačiću koji je obećavao kišu i kojoj su prorokovi sinovi na brdu Karmelu sagradili njezino prvo svetište. Legenda priča da je Bogorodica rado boravila kod braće pustinjaka. Razumljivo je da se osjećala privučenom na ono mjesto gdje je od starine čašćena i gdje je sv. prorok živio u istom duhu koji je i nju ispunjavao dok je boravila na zemlji. Oslobođena svega zemaljskog stajala je moleći pred Bogom, njega iz dna srca ljubila, zazivala njegovu milost na grešan narod, žrtvujući se za njega kao službenica Gospodnja spremna poslušati svaki njegov nalog - to bijaše njezin život.




Kao sinovi prorokovi i "braća najsvetije Djevice" življahu pustinjaci na brdu Karmel. Sv. Berthold organizirao ih je kao cenobite, a prema uputama sv. Brokarda bio je duh koji su primili od svojih prethodnika unesen u naše sv. Pravilo. Redu je ono bilo predano 1200. od sv. Alberta, jeruzalemskog patrijarha i potvrđeno od pape Inocenta IV. (...) Pravilo sažimlje cio naš život: Svaki neka ostane u svojoj ćeliji (...) razmatrajući o zakonu Gospodinovu, dan i noć uronjen u molitvu, ako nije spriječen nekim drugim opravdanim poslovima. Molitva je uzdizanje pogleda prema licu Vječnoga. To možemo postići samo ako je duh potpuno budan, oslobođen svih zemaljskih poslova i slasti koji ga opijaju. Tu budnost ne jamči tjelesna budnost. O zakonu razmatrati Gospodnjem može biti jedan oblik molitve, ako uzmemo molitvu u njezinom širem smislu. Ako pod bdjeti u molitvi shvaćamo uranjanje u Boga, kao što to pripada gledanju, onda je razmatranje samo put k tome. - Što se misli pod Gospodinovim zakonom? Psalam 118, koji se moli nedjeljom i blagdanima u Primi, potpuno je ispunjen žudnjom za upoznavanjem zakona i dopuštanja da nas on vodi, sav naš život. Možda je psalmist mislio na zakon Staroga saveza. Njegovo bi poznavanje ispunilo sav život, a njegovo ispunjenje dugogodišnji napor volje. Gospodin nas je oslobodio od jarma toga zakona. Kao zakon Novog saveza možemo promatrati veliku zapovijed ljubavi Spasiteljeve, o kojoj kaže da je ona ispunjenje svega zakona i proroka: ispunjenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu bilo bi vrijedno razmatranja cijelog života.

Pod zakonom Novog saveza još bolje razumijevamo samoga Gospodina, koji je život, što ga mi trebamo živjeti, živio prije nas. Naše Pravilo živimo i ispunjavamo onda ako imamo sliku Gospodinovu stalno pred očima - kako bismo mu postali slični. Evanđelje je knjiga koja se nikada ne može dokraja proučiti. Spasitelja ne posjedujemo samo po izrekama svjedoka kojima je njegov život poznat, nego ga posjedujemo kao stvarnog u Presvetom oltarskom sakramentu, a vrijeme klanjanja pred najvećim Dobrom, osluškivanje glasa euharistijskog Boga jest: razmatranje o zakonu Gospodnjem i bdjenje u molitvi, ali istodobno...




Ako smo tako sjedinjeni s trojedinim Bogom, čiji smo hram, onda njegov Duh izvršuje svaki naš čin. Onda to ne znači da Gospodina napuštamo ako radimo neki drugi posao vođeni poslušnošću. Radovi će ostati neizbježni tako dugo dok smo podložni zakonu prirode i onome što život od nas ište. Naše nam Pravilo naređuje, kao što je to sv. Pavao činio, zarađivati kruh radom vlastitih ruku. Takav posao ima za nas karakter služenja, nikada on ne smije postati svrha života. Naša zbiljska svrha života jest stajati pred licem Božjim. Kad je islam osvojio Svetu zemlju, pustinjaci su bili prognani s brda Karmela. Prije 300 godina ponovno je podignuto Bogorodičino svetište našega Reda na Svetom brdu. Prelazak iz osame u bučni život zapadnih kulturnih krugova donijelo je Redu patvorenje njegova izvornog duha. Nestali su obrambeni samostanski zidovi samoće, stroga pokora i šutnja, a kroz nezatvorena vrata uvlačila se u Red radost i briga vanjskoga svijeta.

Jedna takva redovnička kuća s ublaženim Pravilom bio je samostan Utjelovljenja u Avili, u koji je 1536. stupila naša sv. Majka. Desetljećima je trpjela zbog podvojenosti: miješanja u svjetske odnose i želje za nepodijeljenim predanjem Bogu. Bog je nije ostavio na miru sve dok nije raskinula verige koje su je sputavale i dok nije praktički ostvarila spoznaju: Bog sam je dostatan. Veliki vjerski raskol i gubitak tolikih duša probudio je u njoj vruću želju za obranom od te nesreće i davanjem zadovoljštine Gospodinu. Bog joj je ulio milost da je mogla s malom grupom izabranih osnovati samostan sa starim Pravilom, te mu u njemu s najvećom savršenošću služila. Nakon mnogih previranja i poteškoća uspjelo joj je osnovati samostan sv. Josipa u Avili. Iz njega se širilo veliko obnoviteljsko djelo: nakon njezine smrti ostalo je 36 kako ženskih tako i muških samostana sa strogim stilom života, novih odjeljaka bosonogih karmelićana.

sv. Terezija Benedikta od Križa

zamakdushe @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 7, 2012
"Bog želi da Ga molimo, da se na neki način izborimo svojom molitvom." — Sv. Grgur Veliki (†604.)

zamakdushe @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0


Naša vjera "paklom" naziva stanje konačne odijeljenosti od Boga. Tko pred licem Božjim jasno vidi ljubav pa je ipak odbija, taj se opredjeljuje za takvo stanje.
Kada Isus govori o paklu, govori o "najgušćoj tami" (Mt 8,12). Našim pojmovima rečeno, pakao je prije hladan nego vruć. Jezom se označava stanje potpune zamrznutosti i beznadne odijeljenosti od svega što može donijeti pomoć, olakšanje, radost i utjehu u život.

Ono što nije vječno, u vječnosti je bezvrijedno. C.S. LEWIS

Na kraju će pred Bogom stajati samo dvije skupine ljudi: oni koji Bogu govore: "Budi volja tvoja" i oni kojima Bog govori: "Budi volja tvoja." Oni koji su u paklu, sami su ga izabrali. C.S. LEWIS

Isus nam je došao reći kako on želi da svi dođemo u raj te da pakao, o kojemu se u ovo vrijeme tako malo govori, doista vječno postoji za sve one koji svoje srce zatvore njegovoj ljubavi. BENEDIKT XVI.

zamakdushe @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 6, 2012

"U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi."
sv. Ivan od Križa

zamakdushe @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 0



"Do prije nekoliko godina nije iz tišine Karmela gotovo ništa prodiralo u svijet. Danas je to drugačije. O Karmelu se jako mnogo govori, te se osjeća želja mnogih da saznaju nešto više o životu iza zidova Karmela. To se mora zahvaliti velikim svecima našega doba, koji su vrlo brzo osvojili cijelu Katoličku Crkvu, kao sv. Terezija od Djeteta Isusa. (...) Što zna prosječni katolik o Karmelu? Da je to strog, pa čak jedan od najstrožih pokorničkih redova, da iz njega potječe smeđi škapular koji s nama povezuje mnoge vjernike svijeta. Veliki blagdan u našem je Redu blagdan sv. Škapulara, 16. srpnja. Njega slavi cijela Crkva. Neki poznaju, barem po imenu, Malu Tereziju i Veliku Tereziju, koju mi nazivamo svetom Majkom. Ona se smatra osnivačicom bosonogih karmelićanka.




Onaj tko je malo više ušao u povijest Reda i Crkve taj zna da mi jako častimo sv. Iliju kao vođu i oca. Ali to se smatra legendom, koja nema neko veliko značenje. Mi koji živimo u Karmelu i koji u svakodnevnim molitvama zazivamo sv. Iliju znamo da on nije neka sjenovita i tajnovita osoba iz prapovijesti. Njegov je duh po živoj predaji među nama djelotvoran i kao takav određuje naš život. Naša sv. Majka odlučno odbija tvrdnju da je ona osnovala novi Red. Ona nije ništa drugo htjela nego ponovno oživiti izvorni duh starog Pravila. U riječima koje nam Sv. pismo govori o sv. ocu Iliji u najkraćim je izrečeno najvažnije: "Ilija Tišbijac iz Tižbe Gileadske reče Ahabu: "Živoga mi Jahve, Boga Izraelova komu služim, neće ovih godina biti ni rose, ni kiše, osim na moju zapovijed" (1 Kr 17,1). Stajati pred licem živoga Boga - to je naš poziv. Sveti ga je prorok živio prije nas. On je stajao pred licem Božjim, jer to bijaše neopisivo blago, zbog kojeg je napustio sva ovozemaljska dobra.

Nije imao kuće; stanovao je tamo gdje mu je Gospodin pripravio mjesto; u osami kraj potoka Kerita, u kući siromašne udovice u Sarfatu Sidonskom ili u spiljama Karmela. Odjeća mu bijaše, kao u svakog drugog proroka i pokornika, također kao u Krstitelja, životinjsko krzno: koža mrtve životinje opominje da je ljudsko tijelo potpalo pod smrt. Iliji su nepoznate brige za svagdašnji kruh. On živi s pouzdanjem u skrb nebeskog Oca i tako biva hranjen: gavran mu u osamu svakodnevno donosi hranu; u Sarfatu se hrani kod udovice, čije zalihe ne presušuju; na dugom putovanju do Svete gore, gdje mu se Gospodin ima ukazati, jača ga anđeo nebeskim kruhom. Tako nam je on pralik Spasitelja. Ilija stoji pred licem Božjim, jer Gospodinu pripada sva njegova ljubav. On živi izvan svih prirodno-ljudskih odnosa. Ništa ne znamo o ocu ili majci, djeci ili ženi. Njegova su rodbina oni koji slično njemu vrše Očevu volju: Elizej, kojega mu je Bog odredio kao nasljednika, prorokovi sinovi, koji ga kao vođu slijede. Slava njegova Boga jest njegova radost; briga da mu služi, izjeda ga: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu , Boga nad vojskama" (1 Kr 19, 10a). Te su riječi uzete u grb našega Reda, kao misao vodilja. Svojim pokorničkim životom okajavao je grijehe svoga doba. Sramota koju je Gospodinu nanio otpadnički narod zaveden idolopoklonstvom toliko ga boli da si čak želi smrt. Gospodin ga tješi onako kako tješi svoje ljubimce. On mu se sam ukazuje na jednom usamljenom brdu, objavljuje mu se u tihom povjetarcu nakon oluje, te mu jasnim riječima ocrtava svoju volju.




Prorok koji Gospodinu služi u punoj čistoći srca i oslobođen svega zemaljskog uzor je poslušnosti. On stoji pred licem Božjim kao što stoje anđeli oko vječnog prijestolja, očekujući naredbu, stalno spremni na službu. On nema druge volje doli one njegova Gospodina. Kad Bog zapovijeda, onda stupa i pred kralja i bez straha javlja kralju lošu vijest koja u kralju mora rasplamsati srditost. Kao Bog želi, onda se uoči opasnosti sklanja iz zemlje, ali se i vraća - na Božji zahtjev - iako opasnost nije minula. Tko je tako Bogu vjeran, taj može biti siguran da mu je božanska vjernost naklonjena. On može govoriti kao onaj koji ima vlast; smije otvarati i zatvarati nebo, zapovijedati valovima, da može hodati po suhom; zazvati oganj s neba, da spali žrtvu; suditi Božje neprijatelje i mrtvacu vratiti život. Sa svim milostima koje je Spasitelj obećao svojim sljedbenicima, oboružao je svoje preteče. Ali najveća čast slijedi: pred Elizejem, svojim vjernim učenikom, bi ognjenim kolima uznesen na neko tajno mjesto, daleko od svih ljudskih mjesta. Vratit će se, prema obećanju Otkrivenja, kad se približi kraj svijeta da u borbi protiv Antikrista za svog Gospodina podnese mučeništvo. Na njegov blagdan, 20. srpnja, oblači svećenik za misu crveno ruho. Na taj je dan samostan naših otaca na brdu Karmel, gdje se nalazi i Špilja sv. Ilije, cilj mnogih hodočasnika: židovi, muslimani i kršćani svih konfesija natječu se u čašćenju velikoga proroka. Njega se sjećamo i u liturgiji jednog drugog dana: u čitanju i predslovlju sv. mise na blagdan Karmelske Gospe ili, kako mi kažemo Dan sv. Škapulara. Toga dana zahvaljujemo što nas je naša draga Gospa obukla odijelom spasa.

sv. Terezija Benedikta od Križa


zamakdushe @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 3, 2012

"Bog nije onaj koji nas osuđuje, nego se mi sami osuđujemo svojim grijesima." — Sv. Ivan Maria Vianney

zamakdushe @ 13:47 |Komentiraj | Komentari: 0


Nebo je Božji okoliš, boravište anđela i svetih te svrha stvaranja. Riječima "nebo i zemlja" označavamo svu stvorenu stvarnost.
Nebo nije nikakav prostor u svemiru. To je stanje u onostranosti. Nebo je tamo gdje se volja Božja ostvaruje bez ikakva protivljenja. Nebo je onda kada ljubav u najvećoj mjeri i blaženstvu biva život, kakva ga se ne može naći na zemlji. Kada s Božjom pomoću jednom dođemo u nebo, očekuje nas: "što oko ne vidje, uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1Kor 2,9).

Mi težimo za nebeskom radošću, gdje je Bog. U našoj je moći da već sada budemo s njim u nebu, da već u ovomu trenutku budemo s njim sretni. A sada biti sretan s njime znači: pomagati kako on pomaže, davati kako on daje, služiti kako on služi, spašavati kako on spašava, ljubiti kako on ljubi. Dvadeset i četiri sata biti s njim znači susretati ga bolno prerušena u liku siromaha. Jer tako je on rekao: "Što učinite jednom od najmanjih, meni ste učinili." MAJKA TEREZIJA

zamakdushe @ 13:22 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 2, 2012
Ljubav je jedini strani jezik, koji svi ljudi razumiju.

zamakdushe @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 0


Ljubav – kao i Evanđelje, poslanice i svi sveci, tako i Terezija mnogo govori o ljubavi prema bližnjem, i zahvaljujući svom neumornom nastojanju uvijek nalazi nove riječi.
Međusobno se pomagati, suosjećati, "unijeti nježnost u dobru volju", radovati se sa susestrama u vrijeme dnevnog odmora "i onda kad vam nije do toga", njegovati bolesne, služiti u najnižim poslovima, sve je to Terezija od Isusa stavila u isti red s kontemplacijom ili nutarnjom molitvom: "Što nas briga hoćemo li služiti na ovaj ili onaj način?" Ljubav prema Bogu ne može se odijeliti od ljubavi prema bližnjemu. Istinska naklonost koja nema ništa zajedničko sa zemljskom sklonošću, pomoći će nam da napredujemo. Ova savršena ljubav ne oklijeva da upozori one koji se nađu na krivom putu, ona izbjegava laskanje kao i prešućeno negodovanje, ona bez kivnosti podnosi kritiku. Pravim prijateljima ne može se ništa sakriti: "Oni vide sitne pogreške."
Terezija od Isusa molila je cijelog života svoje kćeri da je ukore kada to zasluži i ponizno je podnosila opomene. Jer će uvijek svakoj  karmelićanki zorno pokazati kako mora "djelima propovijedati, budući da nam apostol i  naše neznanje ne dopuštaju da propovijedamo riječima."
Ali što treba uraditi da puni ljubavi i sklonosti postignemo čvrstu blagost; kako da uništimo "mračni osjećaj časti"? Onom najvećom krepošću koja je uvijek pogodba svih ostalih kreposti: poznavanje samoga sebe.
Poznavanje samoga sebe – "upoznavanje samoga sebe je kruh s kojim moramo blagovati sva ostala jela pa i ona najbiranija, ne smijemo uzimati hranu bez toga jela." Majka nikada neće prestati govoriti o tom pronicavom promatranju samoga sebe. Kada ova snažna duša koju su nutarnja molitva i božanska milost malo po malo oslobodili od onoga što bi psihoanalitičar nazvao njenim kompleksom samokažnjavanja, uzimlje za svoju devizu tri riječi: "Raditi, trpjeti, ljubiti" i kada traži kušnje, nema u tom nikakve morbidne tendencije: "Kušaj nas, Gospodine, ti koji znaš istinu, kako bismo upoznali sami sebe." Jedino nam patnja pokazuje našu stvarnu snagu ili iluziju naše samodopadnosti. Za Tereziju od Isusa trpjeti znači upoznavati samu sebe.
Ali njena razboritost i njen zdravi smisao potječu odatle što je upoznala mnoge ljude – među njima i samu sebe. - Stid ih je, što u tim riječima nisu mogli razaznati "ono dobro", udaljio od Boga svakog milosrđa, umjesto da mu se približe u djetinjem predanju. Zato odmah donosi ispravku koja će pomoći osjetljivim dušama: "Ovaj kruh treba umjereno jesti. Kada se duša jednom pokorila, kada je uvidjela kako malo daje u zamjenu za darove što joj pruža "tako veliki Kralj", što joj treba dalje gubiti vrijeme? Pođimo tada ususret drugim stvarima, onome što Gospodin stavlja pred nas."
Jer "moramo oplemeniti svoje shvaćanje kako nas istina o nama ne bi kukavički orobila."

zamakdushe @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » vel 2012
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.