On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - veljača 2014
srijeda, veljača 19, 2014


Kasijan (360.- 435.): Kad pravednik padne i na trenutak izgleda pokošen (pobijeđen), tada ga Bog odmah pridiže iznova čim zamoli za pomoć, i što god je za trenutak bio izgubio po tjelesnoj slabosti, to odmah dobiva preko ruke Gospodnje. Ne prestaje biti svet zato što je pao. On ne polaže nadu u svoje vlastito djelo, nego vjeruje da je samo po Gospodnjoj milosti oslobođen iz bezbrojnih zapleta grijeha»  (Colationes spirituales 22, 23).

Jedna od tajni «moći» koju ima slabost jest da slabost rađa poniznost. A poniznost je onaj čvrsti temelj na kojem je sve izgrađeno. Poniznost je, što je paradoks, božanska. Kad Pavao želi opisati Božje utjelovljenje, što zapravo znači da Bog postaje tjelesan, riječ koja mu se čini najprikladnija i koja po njemu sadržava sve, jest: «Postao je ponizan» (Fil 2, 8).

Ali slabost ne vodi automatski k poniznosti. Mnogi su koji su prošli kroz velika poniženja, ali kod njih se poniženje nije nikad pretvorilo u poniznost. Slabost se mora prihvatiti, slabosti moramo poželjeti dobrodošlicu i pokazati je Bogu. Tada mu možemo kazati: «Dobro je bilo što si me ponizio» (Ps 119, 71 Vulgata). Šarić: «Dobro je što morah trpjeti, tako naučih odredbe tvoje».

Tada možemo zahvaljivati Bogu za svoju slabost, zahvaljivati za grijeh, zato što je sve to bilo put prema najljepšoj Božjoj vlastitosti, njegovu milosrđu. Crkva je uvijek to znala. U uskrsnoj noći Crkva pjeva, inspirirana svetim papom Leonom Velikim, o «felix culpa», sretnom grijehu. Crkva također govori o nužnosti Adamova grijeha.

Hoćemo li sada namjerno griješiti kako bismo otkrili Božje milosrđe? Pavao, koji se hvali svojom slabošću, predvidio je ovaj prigovor koji ga malo čini uzrujanim i odgovara: «Naravno ne» (Rim 6, 15). Namjerno raditi protiv Boga nikada nas ne može dovesti do njegove ljubavi. Nije neposlušnost to što čini da otkrijemo Božju ljubav, nego slabost. Ali istina, može i grijeh kojim je čovjek grubo i namjerno zanemario Božju zapovijed, kasnije, kad se čovjek uistinu pokaje, ući u «slabost» koja postaje put prema Bogu. Nema ništa što se na koncu ne bi moglo promijeniti.

Priznavanje svoje slabosti nije nikakvo spontano reagiranje. Plod je to velikog vježbanja. A neuspjeh koji doživimo u samom vježbanju opet je put prema dubljoj svijesti o vlastitoj slabosti.



Bog, kao dobar pedagog, često sâm pomaže kako bi nas doveo na pravo mjesto. Želi li se čovjek dići visoko, mora se najprije učvrstiti u svojoj slabosti. Visokim stablima potrebno je jako korijenje. Biblija vrvi tekstovima o velikim osobnostima koje je Bog u početku ponizio da bi ih kasnije obasuo ljubavlju. Tu susrećemo Mojsija, Joba, Davida, zaručnicu u Pjesmi nad pjesmama, Zebedejeve sinove, ženu iz Kanaana. Čak i Šimuna Petra imamo na listi. «Idi od mene, sotono! Ti si mi na sablazan» (Mt 16, 23). (Ili: Ostani na svom mjestu, Sotono»). Onaj koji će postati stijena na koje će počivati Isusova Crkva, mora najprije iskusiti svoju lomljivost i slabost.

Jedno takvo liječenje ponižavanjem jest bolno. Ne postoji li opasnost da čovjek izgubi, u psihološkom smislu, povjerenje u sama sebe, da se počne razvijati kompleks manje vrijednosti? Kako preživjeti tamnu noć? Tako što čovjek neće popustiti  osjećaju žaljenja nad samim sobom, nego će se cijelo vrijeme učvršćivati u Bogu koji provodi ovo liječenje, potpuno surađujući s njim. Kad nas Bog želi učiniti malenima, onda moramo s puno ljubavi prihvatiti bol koja se tada javlja zato što ona dolazi od Oca koji nas uvijek ljubi.

Jedan tvrd i nepopravljiv grešnik neće to moći podnijeti, u svakom slučaju ne odmah. Ali isto tako to neće moći prihvatiti ni nepopravljivi «pravednik» koji nipošto ne želi priznati svoju slabost i na taj se način udaljava i gubi Božju milosrdnu ljubav.

Na završetku svoga komentara Pjesme nad pjesmama, koji je debela knjiga, piše sveti Bernard nešto što pred vama ne želim prešutjeti niti vam uskratiti (83, 1). On tumači da nikakva slabost, nikakvo poniženje, nikakav grijeh, ništa nije u stanju da kod zaručnice odnese ili izbriše nadu da će biti pozvana u intimno zajedništvo božanske svadbe. Svi su pozvani na mistično sjedinjenje s Bogom, također i oni najslabiji i najveći grešnici. Svaka duša, ma koliko bila grešna i osjećala se očajno, ne samo da se smije i može nadati oproštenju i milosrđu, nego također i čeznuti da uđe u svadbenu dvoranu i slavi svadbu sa sinom Božjim.

U dnevniku sestre Faustine možemo čitati kako je najveća zapreka svetosti ne vjerovati da možemo biti sveti. Vjerujemo da to nije nešto za nas, da nemamo za to mogućnosti i duševne snage. Ali najveća duševna snaga jesu naše slabosti, a toga imamo svi na pretek.

W.Stinissen (Izvor: http://stellamaris-naklada.com)

zamakdushe @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 17, 2014


Slabost je odlično mjesto iz kojega se može osobito snažna molitva vinuti prema Bogu. Ispravna reakcija kad se osjećamo slabima, nemoćnima i bespomoćnima jest da odmah počnemo zazivati Boga za pomoć. Ako Bog dopušta slabost, onda je to zato da se možemo obratiti njemu. Tako stalno iznova možemo iskusiti kako nam pomaže i sve više i više razumjeti kako je on dobar i milosrdan Bog. Malo pomalo počinjemo ljubiti Boga ne samo zato što nam pomaže nego zbog njega samoga.

Ne postoji razlog žalovanja nad našim neuspjesima. Oni nas uvode sve dublje u Božje milosrđe. Umjesto da se radujemo zbog svojih kreposti – što je uvijek riskantno – radujemo se Božjem milosrđu. Kad Isus kaže da je došao zbog grešnika, onda to znači da ga najsigurnije možemo susresti ondje gdje postoji grijeh: «Jer gdje se umnožio grijeh, ondje se još više umnožila milost (Rim 5, 20).

Kao što postoje otvori na Isusovu tijelu – njegovih pet rana – preko kojih njegova dobrota i blagost struji van, tako postoji i otvor u nama kroz koji dobrota može strujati unutra. Taj otvor su naša slabost i bespomoćnost.

«There is a crack in everything – That`s how the light gets in», pjeva Leonard Cohen. Prijevod: U svemu postoji pukotina – kroz koju prolazi svjetlost.

Najslabiji i najsiromašniji nalaze se u posebno povoljnom položaju. U njemu, ili u njoj Bog obnavlja svoja čuda milosrđa. Kad se svijest o našem siromaštvu i bijedi konačno učvrstila u nama, tada živimo «od mirisa Zaručnikove pomasti»  (Usp Pj  1, 3). Svi siromašni i slabi se guraju, komentira sveti Bernard iz Clairvaux-a, kako bi se zasitili ovim blaženim mirisom.

Dakle, možemo govoriti, kaže sveti Bernard također, o dvama načinima da sagriješimo: o jednom lošem načinu i jednom «pravom» načinu. Bila su dva razbojnika koja su okružila raspetog Isusa: jedan loš i jedan «dobar» razbojnik. Čovjek griješi na loš način kad nakon grijeha nikad ne prestaje optuživati sebe samog, kad se osjeća slomljen od srama i osjećaja grijeha. Ili kad se drsko i bez srama razbacuje svojim grijehom, kad na dugo i široko objašnjava grijehe i njima se hvali.

Dobar grešnik je onaj koji se ne boji pasti u Božje ruke. Bernard je zapanjen jednim stihom u psalmu kojeg svi koji slijede pravilo svetog Benedikta mole u kompletoriju svaku večer. Tamo se kaže kako je Bog čovjekov «susceptor» - onaj koji na sebe preuzima – (Ps 91, 2 prema Vulgati). Bog «hvata čovjeka» kad čovjek griješi. Jedan drugi psalam također kaže da pravednik «ako i posrne, ne pada jer Gospodin podržava njegovu ruku» (Vulgata: quia Dominus supponit manum suam – Jer je Bog podmetnuo svoju ruku) (Ps 37, 24). Ako se spotaknemo, vidjet ćemo Isusovu ruku koja nas želi uloviti. Pa ako i padnemo, ipak postoji i tada ruka koja nas i u još većoj dubini želi uloviti i izvući van. Takvi dobri grešnici padaju u Gospodinove ruke i kod njih grijeh popravlja (unapređuje) njihovo zdravlje. «Znamo doista da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro» (Rim 8, 28). Padom postaju ponizniji i više uvjereni o svojoj ovisnosti o Bogu.

zamakdushe @ 11:24 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 15, 2014


Ono što nas najviše zaustavlja na putu prema svetosti jest činjenica da se nismo naučili umjetnosti da se na ispravan način družimo sa svojom slabošću. Ta je umjetnost velika tajna. Umjesto što doživljavamo i tumačimo svoju slabost i svoje neuspjehe kao dokaz da nismo pozvani na svetost, moramo razmišljati sasvim suprotno. «Kada sam slab, onda sam jak!» (2 Kor 12, 10). Svetost se sastoji u činjenici da Bog u meni živi. Ako se osjećam jak, onda sam postao Božji suparnik. Bog nema nikakve mogućnosti ni šanse jer ja sve postižem sâm. U najboljem slučaju može nastati malo ljepša fasada, ali nikada nutarnja promjena.

Slabost kao polazište uvijek je najkraći put. Svako duhovno nastojanje, svaki pokušaj obraćenja morao bi uvijek biti prožet i začinjen dubokom sviješću o našoj slabosti. Zato je najbolje sve svoje namjere i nakane uokviriti u ove riječi molitve: Pomozi mi, Gospodine, da ostanem vjeran svojim svakidašnjim molitvama, pomozi da budem ljubazniji… Vjerovati u snagu vlastite volje… dug je put prema Bogu. Pa čak i ako bismo uspjeli, na jednom dubljem planu to je neuspjeh. Bili bismo jedino malo samodopadni i samodostatni. Ono što se u ovoj situaciji razvija i raste jest vlastiti EGO a ne odnos prema Bogu.

Postoji jedno mjesto u Bibliji na koje idu naše misli same po sebi kad govorimo o jakosti i slabosti. To mjesto je Jakovljeva borba s Bogom-anđelom (Post 32, 24-32). Jakov se borio cijelu noć s tajanstvenim anđelom koji je, kako izgleda, bio sâm Bog. Jakov je pobijedio, ali ne bez udarca po bedru te se Jakovu iščašio kuk. Posljedice te borbe nosit će Jakov cijeli život. Ta rana nije samo nešto negativno. Ona Jakovu može pomoći – a i nama – da stojimo pred Bogom kao ranjeni, slabi, potrebiti pomoći. Kad bismo svi mogli dobiti takav udarac od Boga! A nakon toga trebali bismo uzeti svoju ranu kao polazište za svoje daljnje putovanje prema Bogu. Dokle god tražim snagu u sebi samom, ostajem na odstojanju od Boga. Ali iskreno priznanje svoje slabosti otvara me Božjoj snazi. I Pavao je imao žalac koji ga je probadao. Ali Božji odgovor, kad se Pavao tužio, bio je: «Dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava.» Tada Pavao radosno prozbori: «Rado ću se dakle hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni Kristova snaga» (2 Kor 12, 7-9).

W. Stinissen

zamakdushe @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 10, 2014

"Bog mi je do milost posebne vrste: od svog djetinjstva stalno sam se molio Presvetoj Djevici Mariji. Mnogo mi je puta očuvala život, osobito u ratu. Pobožnost prema Majci Božjoj usisao sam s majčinim mlijekom."

"Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo ′radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode′. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se ′poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe′."

bl. Alojzije Stepinac

zamakdushe @ 10:03 |Komentiraj | Komentari: 0


 



Mojim dragim vjernicima!

Božja providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam, da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji, kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat.

Da se sada, poslije svega, što se je dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu odabrao? -- morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: 'Što je ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom'.Od dana, kad sam bio izabran za duhovnog natpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne i teške, i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno. Osjećam, da s vama neću dugo biti.

Svjestan sam u dubini svoje duše, da nijesam bio bez pogrješaka, a još sam čvršće u to uvjeren, kad imam pred očima riječ sv. Ivana: 'Ako kažemo, da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama'. Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli: 'Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!'.Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.

Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio Hrvatskog Naroda, u kojem mi je Božja providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za sve ostale. Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas -- kažu oni -- učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet o svakom takvu pokušaju ja vam moram kazati, što je rekao prorok Izaija: 'O moj narode, oni koji te nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju put, kojim ćeš ti morati ići'. Zar niste možda čuli što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: Ako Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud straža bdije nad gradom.





Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala, da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i u buduće. To je sigurno. Svaki pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: 'Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi!'. Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.

Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv. Evanđelje, mislio naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat, ali kasnije, u kakvu se jadu našao! Rado bi bio utišao glad svoju žirom, što svinje jedu, ali mu ga nitko nije davao. Ljudi, koji preziru Boga, žele vas, dakle, udaljiti od njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je lako razumjeti, jer 'Bog se ne da izrugivati', kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće vam moći pružiti ni ono, što je čovjeku najnužnije.

Vazda će biti tako, jer je Božja riječ istinita. A i ne može se prevariti. Kaže prorok: 'Gospodine, ti si nada Izraelova. Svi, koji te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se udaljuju od tebe, bit će zapisani u prah, jer su napustili izvor žive vode, a to jest Gospodina'. Veliki, dobri Bog nije zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio svijet, da je poslao svoga Sina, da ga spasi, kako veli Apostol: 'lzbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina'. To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do svršetka svijeta. Ondje je imao svoje sijelo prvi Kristov namjesnik u upravi Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi znate, što je Isus rekao Petru: 'Ti si Petar i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati'.

Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!

Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju. Godine 1941 mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-godišnjicu prvih veza Hrvatskog katoličkog Naroda sa Sv. stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput Izraelaca na obalama babilonskih rijeka: 'Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!'.

Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo svećenik, koji bi ma samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka mu bude kuća daleko od vaše! Možda ćete reći, da odveć strogo sudim? Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: 'Pazite, da vas nitko ne zavede!'.

Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takva pojedinca bit će onakva, kako je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: 'Tko ne ostane u meni, izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori'. Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!

Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. bl. Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas. Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene presvetoj Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati 'za krst časni i slobodu zlatnu'. Pred njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika. U nju su polagali svoje pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svoga osobnoga i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!





Na to vas, uostalom, potiču vrhovni pastiri sv. Crkve. Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju i na vama će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: 'Tko časti svoju majku, sličan je onomu, tko sakuplja blago'.

Samo je bezbožni komunizam bio kadar uvrstiti, dapače u školske priručnike, svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja g. 1946 za vriijeme poznatog tzv. procesa osudio i žigosao, a oni su se tim sudskim procesom nadali katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše hrvatske Domovine. Ne dao Bog, da itko između vas pođe tragom onih zločestih ljudi, i napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ mudračeva: 'Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina'.

Na koncu, predragi sinci, jer je 'Bog ljubav', kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, 'koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima'. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sv. Augustin: 'Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio'.

Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio.

Krašić, 28. svibnja 1957.



Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup

zamakdushe @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 9, 2014

Čovjekovo je srce Bog stvorio za sebe i ono ne može biti sretno ako Bog nije na prvome mjestu. Dovoljno je da se svatko upita što utječe na njegove konkretne odluke i znat će na kojem je mjestu Bog u njegovu životu. Kad Bog postane mjerilo svih odluka, svih čina, onda se može govoriti o Bogu na prvom mjestu.



zamakdushe @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 0


Tko  prihvati poziv i počne moliti i živjeti s kruhom/postiti (što praktično znači: koji za vrijeme života s kruhom ostavlja dva dana sve druge stvari) taj ulazi u proces oslobađanja svoga srca od sebičnosti i oholosti, od nalijepljenosti na svoje želje i prohtjeve, od nezdrave ovisnosti o materijalnim stvarima; oslobađa se od nezdrave ovisnosti o sebi i drugima i tako se Bogu otvara prostor da zauzme prvo mjesto u čovjekovu srcu. Bog ne zauzima srce da ga zarobi, nego da ga oslobodi, da mu bude svjetlo, put, istina, život, mir, ljubav, da mu bude sve.

Postom i molitvom čovjek se oslobađa i postaje sposoban živjeti život dostojan čovjeka. Treba svakako paziti i nikada ne zaboraviti da upravo ovaj rast u slobodi i jest mjerilo za post i molitvu. Treba uvijek biti toga svjestan, ispitivati se i ne zadovoljiti se lako brojem dana kad smo postili, niti mnoštvom molitava koje smo izrekli. Isusov život i suobličavanje s njime ostaje glavno i jedino mjerilo. U slobodi koja raste postom i molitvom, i po postu i molitvi koji dobivaju svoj smisao u slobodi srca, čovjek postaje osjetljiviji za svoj odnos prema sebi, prema drugima i prema materijalnim stvarima.

Lako ćemo osjetiti ako nam se post i molitva vrte u začaranom krugu neslobode, jer će nam tada post postati samo neugodno odricanje od ugodnih stvari, a molitva odricanje od slobodnog vremena, i budit će se osjećaj kao da moleći gubimo vrijeme.



Uvjeren sam da se čovjek nije sposoban odricati, nego je sposoban zamjenjivati. Postom i molitvom se otkriva ono što je bolje i lako se ostavlja ono što nije dobro ili manje dobro. Zato životna iskustva svetih i mistika uopće nikada ne smijemo promatrati sa stajališta odricanja, nego zamjene. Neugodno zvuči za nas «normalne» kršćane da se netko odrekao obitelji, posjeda, svega, ako ne vidimo da se dogodila zamjena za bolje. Upravo zato je sve manje kršćana spremno radikalno slijediti Isusa: oni ne vide zamjenu za ono čega se odriču, a o čemu je Isus sam govorio (usp. Mk 10,28).

Kad se u svećeničkom i redovničkom životu živi odricanje, a ne dogodi se ono «stostruko» što je obećano, tada se gubi smisao za život i rad, ostaje se u gorčini i nervozi, život ostaje prazan i sve se više događaju prave tragedije kod onih koji su poslani naviještati Radosnu vijest!

Zato svaki kršćanin, a pogotovo svećenik i redovnik, mora postiti i moliti jer, prakticirajući post i molitvu, ulazi u tajnu Božjega kraljevstva i Božje ljubavi i postaje čovjek suobličen Kristu, sposoban darivati svoj život za druge!

zamakdushe @ 09:59 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 4, 2014


zamakdushe @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 0
Mali Isus
Arhiva
« » vel 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.