On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - ožujak 2013
nedjelja, ožujak 31, 2013

Uskrsnuće je temelj naše vjere: Isus je
živ i s nama je!

Gospodin je uskrsnuo! On je živ i s nama je! Nudi nam svoj mir i poziva nas da uvijek budemo radosni. Kao da nam govori: Nemojte biti tjeskobni i zabrinuti! Nemojte se ničega bojati! Ja dobro znam kako vam je.

Nemojte zaboraviti da sam na sebe uzeo vaše slabosti, sve grijehe i sva opterećenja, pomirio sam vas s Ocem nebeskim. Time sam vam otvorio vrata raja, vječne sreće. Svojim uskrsnućem pobijedio sam grijeh i svako zlo, sotonu i svaku silu tame i samu smrt.

zamakdushe @ 07:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


zamakdushe @ 07:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


■239. P. Što nas uči jedanaesti članak – “u uskrsnuće tijela”?

O. Jedanaesti članak Vjerovanja uči nas da će svi ljudi uskrsnuti, te da će svaka duša uzeti ponovno svoje tijelo, koje je imala u ovom životu.

■240. P. Kako će se dogoditi uskrsnuće mrtvih?

O. Do Uskrsnuća mrtvih doći će snagom svemogućega Boga, kojemu ništa nije nemoguće.

■241. P. Kada će biti uskrsnuće mrtvih?

O. Uskrsnuće svih umrlih dogodit će se na svršetku svijeta, a poslije toga će biti opći sud.

■242. P. Zašto Bog hoće uskrsnuće tijela?

O. Bog hoće uskrsnuće tijela zato, što je duša djelovala dobro ili zlo, dok je imala svoje tijelo. Pa ako je tako, onda mora biti nagrađena ili kažnjena zajedno s tijelom.

■243. P. Hoće li ljudi uskrsnuti svi na isti način?

O. Ne, nego će biti velika razlika u uskrsnuću tijela između izabranih i prokletih, zbog toga što će samo tijela izabranih sličiti uskrsnulom Isusu, t.j. imat će darove slavnih tijela.

■244. P. Kakvi će to darovi resiti tijela izabranih?

O. Darovi koji će resiti slavna tijela izabranih jesu: 1. nemogućnost trpljenja, zbog čega oni više neće biti podložni nikakvu zlu, nikakvoj boli, neće im biti potrebna hrana, počinak, ni bilo što drugo; 2. sjajnost, tako da će oni biti sjajni poput sunca i zvijezda, 3. pokretljivost, po kojoj će moći za tili čas i bez ikakva napora prijeći s jednog mjesta na drugo, sa zemlje na nebo, 4. produhovljenost pa će moći bez zapreke prodrijeti kroz svako tijelo, kako je to mogao Isus Krist kad je uskrsnuo.

■245. P. Kakva će biti tijela prokletnika?

O. Tijela prokletnika neće imati darova proslavljenih tijela blaženika nego će nositi strašno obilježje vječne osude.

Veliki katekizam Pia X.


zamakdushe @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 29, 2013

Dok Te gledamo raspetoga, oči naše duše znaju
da to nije slika, da to nije kip, nego stvarnost.
Tvoje su ruke sada probodene,
Tvoje je srce probodeno kopljem,
Tvoja je glava okrunjena trnjem.
Oči naše duše Te vide živog,
kako trpiš, kako se boriš za svakoga od nas.

zamakdushe @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 0


Bog tako čezne za našom ljubavlju, da za nama žeđa. Ivan 19 donosi posljednje Isusove riječi na Križu: „Žedan sam“. To je žeđ Boga koji čezne za ljubavlju svojih stvorenja.

Bog čezne za nama. Nikakva moć, nikakvo lukavstvo, nikakvo nasilje, nego na ponizan način. On ima hrabrosti nama služiti. Na te Isusove riječi „Žedan sam“, po Ivanu, odgovara jedan rimski vojnik koji mu pruža spužvu natopljenu octom. Isus uzima taj ocat, ispušta krik i umire. Pod križem stoji ocat. Što radi ocat pod križem? Teolozi kažu da je to najvjerojatnije služilo rimskim vojnicima za pranje ruku poslije pribijanja na križ. Razapinjanje je bilo vrlo prljava stvar, mnogo krvi, mnogo tjelesnih izlučina, sve se to pere u tom octu.

Isus počinje svoj javni život u Kani, kada vodu pretvara u vrlo dobro vino, da bi obradovao ljudsko srce. On završava svoj javni život time da prihvaća ocat – pokvareno vino.

Bog nam priprema svadbu, a od nas uzima naše promašene ljudske egzistencije. Ocat znači – moglo bi se reći – otpad svega čovječnoga. Judinu izdaju, našu izdaju, Petrov kukavičluk, naš kukavičluk, grješnost cijeloga čovječanstva. Isus uzima taj ocat. Isus nas uzima onakve kakvi jesmo. Ne očekuje da k njemu dođemo kao sveci, nego nas prihvaća kao grješnike. Pritom ima jednu tajnu, a to je tajna njegove moći. To nije moć ugnjetavanja, nije moć lukavštine, nego je najveća moć na ovome svijetu,

zamakdushe @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Bog razmišlja s milosrđem; Bog razmišlja poput oca koji čeka povratak svoga djeteta i ide mu ususret, koji ga ugleda još dok je daleko…

Što to znači?

To znači da je svakoga dana išao vidjeti vraća li se njegov sin kući: to je naš milosrdni Otac. To je znak da ga je čeznutljivo pogledavao s terase svoje kuće; Bog razmišlja poput Samarijanca koji ne prolazi pokraj unesrećenog sažalijevajući ga ili odvraćajući pogled od njega, već mu pritječe u pomoć ne tražeći ništa zauzvrat; ne pita je li Židov, je li poganin, je li Samarijanac, je li bogat, je li siromašan: ne pita ništa.

Bog razmišlja poput pastira koji daje svoj život da obrani i spasi ovce. Veliki je tjedan vrijeme milosti koje nam Gospodin daje da otvori vrata našega srca, našega života, naših župa – kakve li samo štete što su mnoge župe zatvorene! – pokreta, udruga, i da "izađemo" ususret drugima, da budemo drugima bližnji koji će im nositi svjetlo i radost svoje vjere. Izlaziti uvijek! I to s Božjom ljubavlju i nježnošću, u poštivanju i strpljivosti, znajući da mi stavljamo naše ruke, naše noge, naše srce, ali je Bog taj koji ih vodi i daje da svako naše djelo urodi plodom.

Svima želim da proživite dobro ove dane odvažno slijedeći Gospodina, noseći u sebi samima zraku njegove ljubavi onima koje susrećemo na svom životnom putu.

papa Franjo

zamakdushe @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 28, 2013

Vrlo je bitno prihvatiti križ i sve patnje, bolesti, umrijeti grijehu i s Kristom uskrsnuti. Tako smo s Kristom pobjednici. Po križu pokopavamo zlo i u nama se rađa nebo. Prihvaćajući križ, najjače se odupiremo Zlomu.

zamakdushe @ 07:16 |Komentiraj | Komentari: 0


To je problem koji On ima sa svakim od nas. On je u nas zaljubljen. Najviše od svega, On čezne za tim da mi Njega ljubimo zauzvrat.

Tko god je bio zaljubljen i osjetio leptiriće u trbuhu zna da to uključuje čeznutljivo iščekivanje da ljubljena osoba kaže DA. Nema sjedinjenja u ljubavi, ako do tog sjedinjenja ne dođe kroz slobodni pristanak.

Sjedinjenje se ne može nametnuti nasiljem, jer je to onda silovanje.

Ono se ne može kupiti novcem, jer je to onda prostitucija. Ono se ne može nametnuti niti iznuditi lukavstvom.

Jedino pravo sjedinjenje u ljubavi dolazi preko slobodno izrečenoga DA. Od sveg srca i duše svim snagama moram reći DA ljubljenoj osobi. Bog čezne da svatko od nas tako Njega ljubi.

zamakdushe @ 07:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 27, 2013

Na jednome letu helikopterom, koji je organizirao jedan imućan čovjek, taj je bogataš sjedio preko puta Majke Terezije iz Kalkute, a pokraj njega je sjedio jedan kardinal iz Vatikana koji priča, da je taj bogataš pao na koljena i rekao: „Za Boga miloga, preko ove žene gleda me Bog!“ Kardinal je to rekao Majci Tereziji, a ona je odgovorila: „Bog ga već odavno gleda, samo što je on to tek sada primijetio!“

mons. Leo Maasburg

zamakdushe @ 08:04 |Komentiraj | Komentari: 0


U jednome drugome helikopteru, kad sam ja sjedio pokraj Majke Terezije, helikopter je letio jako nisko i odlično su se vidjele kuće, polja i šume. Bio je predivan sunčan dan.

Majka Terezija mi je rekla: „Oče, pogledajte kroz prozor!“ Ja sam rekao: „Da, jako lijepo!“ Ona je nastavila: „Tako je lako razumjeti Božju svemoć. On je sve to stvorio. Lako je shvatiti i Božju ljepotu, On je sve to tako lijepo stvorio, ali, oče, nije lako shvatiti Božju poniznost!“ Tada nisam shvatio što to ona govori. Već tada mi je trebalo biti jasno da je Isus rekao: „Nisam došao da mi se služi nego sam došao služiti.“ To je jedna karakteristika koju možda previđamo. Božja poniznost.

To je bilo pred četrdesetak godina, ali ta riječ – Božja poniznost – stalno mi je na pameti.

Naše predodžbe o Bogu često su vezane uz ideologiju moći: On je moćan, On je Svemoćan. Vezane su i uz ideologiju uspjeha: On će se probiti, On će nametnuti svoje planove, htjeli mi to ili ne. U stvarnosti je zapravo vjerojatno posve drugačije. Božja poniznost. Bog ima hrabrosti služiti.

zamakdushe @ 07:59 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 25, 2013

"Ako smo u stanju ući u crkvu u bilo koje doba dana ili noći i moliti Boga da čuje naše molitve, onda bismo uvijek trebali čuti i odgovoriti na molbe bližnjeg u nevolji."

sv. John Almoner

zamakdushe @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 0


Muka Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista jest nada u vječnu slavu i škola strpljivosti.

Zašto da se ne nadaju ljudska srca da će postići Božju milost, kad je za njih jedini Božji Sin, jednakovječan kao i Otac, ne samo postao čovjek rođen od žene, nego je i umro od ruku ljudi koje je stvorio?

Veliko je ono što nam Gospodin u budućnosti obećaje, ali je još veće ono što slavimo da je već za nas učinio. Gdje su bili, ili što su bili zli ljudi kad je Krist za njih umro? Tko može sumnjati da on neće svetima dati svoj život, kad im je već dao svoju smrt? Zašto se ljudska slabost susteže vjerovati u ono što će biti, da će ljudi jednom živjeti zajedno s Bogom?

Mnogo nevjerojatnije se već dogodilo kad je Bog umro radi ljudi.

Ne samo da nam se nije potrebno stidjeti smrti našega Gospodina Boga, nego se moramo nada sve u nju pouzdati i njom se dičiti, jer primajući od nas smrt koju je našao u našoj naravi, sigurno nam je obećao dati život koji sami po sebi ne možemo imati.

Dičimo se stoga i neustrašivo priznajmo da je Krist za nas raspet. Govorimo o tom ne bojažljivo nego veselo, ne stidljivo nego ponosno.

„Ne dolikuje da se ičim drugim dičim osim križem Gospodina našega Isusa Krista.“

zamakdushe @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 24, 2013


zamakdushe @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 23, 2013

"Bog bi nam i više dao kad bi bilo išta veće od njega samoga."

sv. Ivan Marija Vianney

zamakdushe @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 0


U razmatranje Kristova lica uvedeni smo ako u Duhu slušamo Očev glas, jer nitko ne »pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti« (Mt 11, 27). Na Petrovu ispovijest vjere u krajevima Cezareje Filipove Isus odgovara pojašnjavajući izvor tako jasne spoznaje svoga identiteta: »To ti ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 16, 17). Potrebna je dakle objava odozgor. A da bismo je mogli prihvatiti, nužno je pozorno osluškivati: »Samo iskustvo šutnje i molitve otvara prikladno obzorje na kojemu može sazrijevati i razvijati se istinskija spoznaja, primjerena i dosljedna tomu otajstvu.« 



Krunica je jedan od tradicionalnih putova kršćanske molitve posvećene razmatranju Kristova lica. Papa Pavao VI. opisuje to ovim riječima: »Kao evanđeoska molitva, usredotočena na otajstvo otkupiteljskog Utjelovljenja, krunica ima izrazito kristološko usmjerenje. Njezin naime najznačajniji sastavni dio – litanijsko ponavljanje Zdravomarije – postaje također neprekidno hvaljenje Krista, jer se navještaj anđela i pozdrav Krstiteljeve majke konačno odnosi na nj: ’Blagoslovljen plod utrobe tvoje’ (Lk 1, 42). Reći ćemo još i više: ponavljanje Zdravomarije tvori osnovu, na kojoj se razvija razmatranje otajstava: Isus svake zdravomarije jest onaj isti kojega nam otajstva jedno za drugim stavljaju pred oči, sad kao Sina Božjega sad kao sina Djevičina«.

zamakdushe @ 11:21 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 21, 2013

"Biblija nije zato da je kritiziramo, nego da ona kritizira nas.".

S. Kierkegaard

zamakdushe @ 07:26 |Komentiraj | Komentari: 0



Isus Krist ljubi svoju Crkvu kao zaručnik svoju zaručnicu. Zauvijek se vezuje s njom i za nju daje svoj život.

Tko je jednom ljubio, shvaća što je ljubav. Isus to zna i sam se naziva zaručnikom koji u ljubavnoj čežnji prosi svoju zaručnicu i s njom želi slaviti slavlje ljubavi. Njegova smo zaručnica mi, Crkva. Već je u Starom zavjetu Božja ljubav prema njegovu narodu uspoređena s ljubavlju između muža i žene. Ako Isus prosi ljubav svakoga od nas, kako često je nesretno zaljubljen – naime, u sve one koji za njegovu ljubav ne žele znati ni na nju odgovoriti?

Ljubiti Krista i Crkvu, to je isto. BRAT ROGER SCHUTZ

Ti dakle misliš da će slabosti Crkve natjerati Krista da je napusti? Napustiti Crkvu bilo bi isto kao i napustiti vlastito tijelo. DOM HELDER CAMARA (1909.-1999. brazilski biskup)

zamakdushe @ 07:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 20, 2013


zamakdushe @ 15:37 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 19, 2013

"Moliti znači uhvatiti Boga za srce jer tamo je On najslabiji."

sv. Terezija od Djeteta Isusa

zamakdushe @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 0


Ja sam uzela za zagovornika i gospodara svetog Josipa i njemu sam se usrdno preporučila. Jasno sam vidjela da me je ovaj otac i moj gospodar izvukao s više dobra nego što sam ja od njega znala tražiti. Ne sjećam se dosad da sam ga išta molila što bi on propustio učiniti. Začuđujuća su stvar one velike milosti koje mi je Bog udijelio posredstvom ovoga blaženog Sveca. Kakvih me je samo opasnosti oslobodio, i tjelesnih i duševnih!

Čini mi se da je drugim svecima Gospodin dao milost da priteknu u jednoj nevolji, a ovome slavnom svecu (imam iskustva) da pritekne u svima. Gospodin nam hoće pokazati sljedeće: Kako je sv. Josipu bio podložan na zemlji - budući da Ga je zvao ocem, a bio mu je hranitelj - mogao mu je zapovijedati i na nebu, te on čini što god od njega traži. To su doživjele, također iz iskustva, još neke druge osobe kojima sam govorila da se preporuče njemu, a puno je i onih koje doživljavaju ovu istinu iznova gajeći pobožnost prema njemu.

Htjela bih privoljeti sve da gaje pobožnost prema ovome slavnom svecu, zbog velika iskustva koje imam s dobrima što ih postiže od Boga.

Nisam upoznala osobu koja bi uistinu gajila pobožnost prema njemu i obavljala posebne službe a da ne bih vidjela kako je uznapredovala u kreposti. Jako koristi dušama to što se njemu preporučuju.

Čini mi se da ima nekoliko godina kako od njega svake godine tražim nešto. Ako je molba malo iskrivljena, on je ispravlja za moje veće dobro, i to uvijek biva ispunjeno. Jedino molim, za ljubav Božju, da to kuša onaj tko mi ne bude vjerovao, pa će iz iskustva vidjeti kako je veliko dobro preporučivati se ovome slavnom patrijarhu i gajiti pobožnost prema njemu.

Osobito su mu osobe od molitve uvijek morale biti naklonjene; jer ne znam kako se može misliti na Kraljicu anđela za onog vremena kada je toliko prošla s djetetom Isusom, a da se ne zahvaljuje svetom Josipu na dobru kojim im je pomogao u tome.

Tko ne nađe učitelja koji bi ga naučio molitvi, neka uzme ovoga slavnoga sveca za učitelja i neće zastraniti na putu.

zamakdushe @ 08:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 18, 2013

"I kad jezik šuti, čežnja neprestano moli. "

sv. Augustin

zamakdushe @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 17, 2013


A Isus se uputi na Maslinsku goru. 2U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. 3Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu 4i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. 5U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" 6To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. 7A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." 8I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. 9A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. 10Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" 11Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."

Bezgranična Božja strpljivost 

Na ovu petu korizmenu nedjelju Evanđelje nam donosi izvješće o preljubnici (usp. Iv 8, 1-11), koju Isus spašava od smrtne osude. Pogađa nas Isusov stav: ne čujemo od njega riječi prezira, ne čujemo riječi osude, već samo riječi ljubavi, milosrđa koje pozivaju na obraćenje. "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!" (r. 11).

Ah, braćo i sestre, Božje lice je lice milosrdnog oca, koji uvijek ima strpljenja! Jeste li vi razmišljali o Božjoj strpljivosti, strpljenju koje ima sa svakim od nas? To je njegovo milosrđe. Trajna strpljivost: ima strpljenja s nama, razumije nas, čeka nas, ne umara se opraštati nam ako se znamo vratiti njemu srca skrušena: "Velika je ljubav Gospodnja", kaže se u Psalmu.

Ovih sam dana imao priliku čitati knjigu jednog kardinala – kardinala Kaspera, jednog vrsnog teologa, dobrog teologa – o milosrđu. Ta mi se knjiga jako svidjela, ali nemojte misliti da reklamiram knjige mojih kardinala! To nipošto! Ali mi se jako svidjela, vrlo korisno štivo... Kardinal Kasper govorio je da na sam spomen milosrđa ta riječ mijenja sve. To je nešto najbolje što možemo čuti: mijenja svijet. Malo milosrđa čini svijet manje hladnim i pravednijim.

Trebamo shvatiti dobro to milosrđe Boga, toga milosrdnog oca koji ima toliko strpljenja... Sjećamo se proroka Izaije, koji je rekao da kada bi naši grijesi bili poput grimiza, Božja ljubav bi ih učinila bijelima poput snijega! Lijepo je to milosrđe!

Sjećam se kako je, nedugo nakon što sam zaređen za biskupa, godine 1992., stigao u Buenos Aires kip Gospe Fatimske te je održana velika misa za bolesne. Išao sam ispovijedati na toj misi. I gotovo na samom kraju mise ustao sam, jer sam morao podijeliti sakrament potvrde jednoj osobi. Tada mi je došla neka starija žena, ponizna, vrlo ponizna, imala je više od osamdeset godina. Ja sam je pogledao i rekao: "Nona" – jer se kod nas tako obraća starijim ženama: nona – "želite li se ispovijedati?" "Dà", reče mi. "Ali ako niste sagriješili...". A ona će meni: "Svi imamo grijeha". "Ali možda vam Gospodin neće oprostiti...". "Gospodin sve oprašta", reče mi sigurnim glasom. "Ali kako vi to znate, gospođo?" "Kada Gospodin ne bi sve opraštao, svijeta ne bi bilo". A meni je došlo da je pitam: "Recite mi, gospođo, jeste li studirali na Gregorijani?", jer to je mudrost koju daje Duh Sveti: mudrost o Božjem milosrđu koja izvire iz nutrine. Ne zaboravimo te riječi: Bog se nikada ne umara opraštati nam, nikada! "Oče, u čemu je onda problem?" E, problem je taj što se mi umaramo tražiti oproštenje! On se nikada ne umara opraštati, ali se mi ponekad umorimo tražiti oproštenje.

Nemojmo se nikada umoriti, nemojmo se nikada umoriti! On je brižni Otac koji uvijek oprašta, koji ima ono milosrdno srce za sve. I mi naučimo biti milosrdni sa svima.

 

papa Franjo

 

zamakdushe @ 15:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 16, 2013

"Molitvom nadilaziš horizonte ljudskih mogućnosti, spoznaja, molitvom ulaziš na Božje putove, putove svemoći i Božje ljubavi. "

Tomislav Ivančić

zamakdushe @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 0


Isusova majka, učenici, prijatelji, te oni poput Marije iz Magdale koje je duhovno ili tjelesno oživio, pitali su se na Golgoti: je li moguće da se oči koje su ih s neizmjernom toplinom gledale mogu zauvijek zatvoriti, da ruke koje su ih milovale mogu usahnuti, da srce koje ih je božanski ljubilo može zauvijek utihnuti, riječ Isusova koja ih je ozdravljala može zanijemiti? Može li zauvijek nestati netko tko je od njih stvorio nekoga – sretne ljude? Može li zemlja rastočiti u njima ono što je nebo satkalo?

I ja se pitam zajedno s vama: može li zauvijek nestati netko po kome smo sazdani, kao što je majka, prijatelj, brat, od kojih smo živjeli i za koje smo živjeli? Ima li tu ikakve logike? Ne buni li se u nama i oko nas sve protiv nestanka života? Može li išta utažiti moju žeđ za onima koje ljubim, a koje je zemlja prekrila? Može li išta nadoknaditi one po kojima jesam to što jesam, osim njihovog uskrsa?

Teško se mirimo s tim kad nam drage stvarčice, uspomene iz mozaika života nestaju s vremenom, teško možemo prihvatiti kad se rastajemo od divnih djetinjih i mladenačkih snova, i proljeća koja u nama žive, pa kako bismo se mogli pomiriti s nestankom sebe i svojih najljubljenijih! I ne treba se s time miriti! Nikada se nemojmo pomiriti sa sumnjom u sebi da će nas nestati. Svaka kap dobrote koju smo kanuli u drugo biće i nesebično prosuli svim putovima kojima smo u životu hodili, makar tu dobrotu zemlja popila i pokrila, jednom će se pretvoriti u uskrsni slap života. Možda je sumnja i nevjera u Isusov i vlastiti uskrs veća što smo manje dobrote kanuli u ljude koji su poslani na naš životni put. Uskrs nam postaje bliži samo dobrotom!

zamakdushe @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 14, 2013

"Molitva je prostor u koji Bog može doći da se zauzme za nas."

W. Kaper

zamakdushe @ 14:16 |Komentiraj | Komentari: 0


Krunica je također put naviještanja i produbljivanja, u kojem se Kristovo otajstvo opetovano predstavlja na različitim razinama kršćanskog iskustva. Oblik tog predstavljanja je molitven i kontemplativan, sposoban suobličiti vjernika Kristovu srcu. Ako su u molitvi krunice uzeti u obzir svi elementi nužni za djelotvornu meditaciju, tada se, osobito pri njezinu zajedničkom moljenju u župama i svetištima, pruža značajna katehetska prilika, koju pastiri moraju znati iskoristiti. Na taj način Djevica od krunice nastavlja svoje djelo naviještanja Krista.

Povijest krunice pokazuje da su se toj molitvi posebno utjecali dominikanci u teškim vremenima za Crkvu zbog širenja krivovjerja. Danas smo pred novim izazovima. Zašto ponovno ne uzeti krunicu u ruke s istom vjerom naših predaka? Krunica čuva svu svoju moć i ostaje nezaobilazno pomoćno sredstvo u pastoralu svakoga dobrog navjestitelja.

zamakdushe @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 12, 2013

 Molite srcem. Danas vrlo često, kad molimo, molimo mehanički, iz običaja, želimo što prije završiti pa iz takve molitve ne iziđemo ispunjeni mirom, radošću, neka vam molitva bude radost. Tko moli, ne treba se bojati budućnosti jer uistinu molitva srcem je duša i srce naše vjere.

zamakdushe @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 0


Ez 47, 1-9. 12

"Kuda god potok protječe, sve živo što se miče oživi." Voda: slika naše živosti i kreativnosti, naše žeđi za živitom. Voda može biti i pogibao, bujica koja lomi sve pred sobom, poplava, voda koja preplavljuje ravnicu jer je čovjek narušio ravnotežu u prirodi. Gdje nedostaje vode, život umire. No vode straha nam, s druge strane, često dođu "do grla". Nije u našim rukama hoće li voda davati život ili će biti sila uništenja. Ona nam je darovana, i nijedno ljudsko biće ne smije žeđati ili piti vodu koja nije za piće - kako bi "sve živo što se miče oživjelo".

Iv 5, 1-16

Jeruzalem važi kao osovina svijeta, bogoštovlja, svetkovanja. Jeruzalem je mjesto u kojemu se nalazi Hram, božje prebivalište. No Bog se zadržava ondje gdje se religija bavi ne samo njegovanjem svetih tradicija, nego se također otvara ljudskim patnjama. Tko zamjećuje čovjeka u njegovoj patnji, zamjećuje Boga. Isusu je jedan pogled dovoljan da bi primijetio nejpotrebnijega među svim onim ljudima, čovjeka koji nema nikakva izgleda da bi dospio u spasonosnu vodu, jer nema nikoga tko bi mu pomogao. Taj čovjek punih 38 godina živi u neljudskome svijetu. Uvijek napreduje netko drugi, netko tko je brži od njega. Isus prekida taj začarani krug: "Ustani!" Ustani, jer je došlo vrijeme da i ti napreduješ, da i ti budeš važan, odvaži se i živi uspravno, svjestan sebe...




Izlječenje se događa u subotu. Subotom, kažu "pobožni", Bog zabranjuje liječiti ljude. No kakva je to religija koja ne pomaže ljudima da ustanu, nego se prijeti Bogom koji ljude tjera u okove? To nije Isusov Bog, to je karikatura od boga. Ovim izlječenjem Isus objavljuje pravi smisao subote. Bog želi da čovjeku bude dobro, da ne pati ni sata dulje no što je nužno. "Više ne griješi", kaže Isus čovjeku. Drugim riječima: ne vraćaj se više u stanje oduzetosti. Donesi temeljnu, dubinsku odluku protiv onoga što te je sputavalo, kako bi izlječenje uistinu bilo početak novoga života. Bez pouzdanja u Boga ponovo ćeš se strovaliti u svoj stari svijet, i sve će postati još gore no što je do sada bilo...

"Ustani i idi!" Potrebni smo jedni drugima kako bismo si uzajamno posredovali spasenje. Biti iscijeljen znači više nego biti zdrav. Uranjanjem u "Bethzathu" čovjek možda može ozdraviti, no iscijeljeni i spašeni možemo biti samo ako uronimo u struju Božjega života.

Molitva

Bože našega spasenja, tvoj pogled vidi našu potrebu i našu upućenost na druge i Drugoga. Ti vidiš i našu sposobnost da ustanemo i započenemo novi život. Pomozi nas spoznati što nas to sputava te nam pokaži put koji će donijeti oslobođenje nama i drugima oko nas. To te molimo po Isusu Kristu, koji je ljude ohrabrivao da urone u struju tvojega života kako bi bili iscijeljeni i spašeni. Amen.

zamakdushe @ 14:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 11, 2013
Iz Evanđelja po Marku (11,28-30) “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”
Isus pade. Rane, težina križa, uspon bez kraja. I rulja naroda. Ali nije samo to ono što ga je dotuklo. Možda je i težina tragedije koja počinje u njegovom životu. Ne može se više vidjeti Boga u Isusu: izgleda tako krhak, spotiče se i pada.
Isuse, tamo, na tom putu, u mnoštvu rulje koja urla i viče, nakon što si pao na zemlju, ustaješ se i nastojiš proslijediti s usponom. U dnu srca znaš da ova patnja ipak ima smisao, osjećaš da si na se uzeo teret naših slabosti, izdaja i krivica.
Isuse, tvoj pad je i nama muka jer shvaćamo da smo uzrok tvome padu mi; ili možda naša krhkost, ne samo tjelesna, nego cijelog našeg bića. Htjeli bi da nikad ne padnemo; a malo je potrebno, jedna prepreka, jedna napast, jedna nezgoda i odmah se predajemo, i padamo.
 
Obećali smo slijediti Isusa, poštivati i brinuti se za osobe koje nam je on dao da nam budu blizu. Da, zapravo ih volimo, ili nam se bar čini da ih volimo. Kad ih ne bi bilo, jako bi nam bilo teško. Pa opet padamo u konkretnim svagdanjim situacijama.
Koliki padovi u našim obiteljima! Kolike podijeljenosti, kolike izdaje! A onda i razvodi, pobačaji, napuštanja! Isuse, nauči nas da shvatimo što je ljubav, nauči nas da tražimo oproštenje!
zamakdushe @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 9, 2013

Ja sam Gospodin, Bog tvoj, glasi prva zapovijed, na koju se nadovezuje i druga o poštovanju Božjeg imena. Često se to ime izgovara površno, rabi nedolično, ne samo u obliku psovki ili proklinjanja, nego i u svakodnevnim promišljanjima, pa i teološkim i svećeničkim porukama.

Opasno je neodgovorno govoriti o Bogu. Pa ipak se mora na sebe uzeti i taj rizik, jer je po čovječanstvo mnogo opasnije o Bogu šutjeti, Boga progoniti iz javnosti i života. Istjera li se Boga iz javnosti, iz života, život i svijet postaju otrcani, bljutavi, sve svršava u neobvezatnu govoru o koještarijama. Upravo govor o Bogu podaruje našim mislima i riječima težinu, uzvišenost i značenje.

zamakdushe @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 0


Vrijedi s vremena na vrijeme zaviriti u bisere starokršćanske pismene ostavštine, primjerice u pisma velikoga biskupa i mučenika sv. Ignacija Antiohijskoga.

U Antiohiji sirijskoj sljedbenici Novoga puta prozvani su prvi put kršćanima prema Djelima apostolskim. Sv. Petar stolovao je neko vrijeme u tome mjestu te je Antiohija slovila nešto kao duhovno žarište iz koga su započinjale prve kršćanske misije, poglavito Pavlova misijska putovanja. Zajednica bijaše veoma živahna, a drugi ili treći nasljednik sv. Petra na antiohijskoj biskupskoj stolici bijaše sv. Ignacije, zvani Teofor. Oko godine 107., za Trajanova progona kršćana, biskup je u pratnji desetorice vojnika (u svojim ih pismima naziva „divljim leopardima“) doveden u Rim gdje je pred divljim zvijerima u areni podnio mučeništvo za Isusa Krista.

Pisma mladim Crkvama

Na svome putovanju kroz Malu Aziju, u pratnji veoma surovih vojnika, bilo mu je omogućeno da na odmorištima napiše pisma mladim Crkvama u Maloj Aziji. Sedam ih je sačuvano. To su istinski biseri ranokršćanske literature, predivna svjedočanstva osobe koja cijelim bićem žudi za Isusom Kristom, za skorim mučeništvom, osobe koja želi postati pšenica što će je samljeti zubi divljih zvijeri kako bi postala kruhom, prinos, ugodna žrtva Isusu Kristu. U pismima se ne predstavlja biskupom, nego teoforom, bogonoscem. Svoju patnju i svoje predstojeće mučeništvo shvaća kao oblik nasljedovanja Isusa Krista, kao način poistovjećivanja s Kristovom patnjom. Mučeništvom čovjek postaje novi, mučeništvo je istinska žrtva života.

Pisma koja upućuje prigodni su spisi, sastavljeni u određenom povijesnom trenutku; živo su svjedočanstvo posve rane Crkve iz vremena drugoga kršćanskog naraštaja. Vremena koje je sveti Jeronim obilježio kao vrijeme kad je zemlja još bila topla od Kristove krvi.



Uzljubiti sadašnji trenutak milosti

U pismu efeškoj zajednici Ignacije piše: „Pred nama je dvostruki izbor: Ili se strašiti buduće srdžbe i suda, ili uzljubiti sadašnji trenutak milosti. Jedno od dvoga je naše. Međutim, jedno je bitno, biti u zajedništvu s Isusom Kristom i baštiniti nerazorivi život“. I to je jedino važno. Zbog toga – naime, biti s Isusom Kristom – „nosim ove okove“. Zapravo, oni su „moji biseri u Duhu“, piše doslovce. Po njima se nada dospjeti do uskrsnuća!

On, dok ide pred divlje zvijeri, sadašnji trenutak drži milosnim. Ponudom milosti. Vanjski okovi kojima je okovan samo su znamen njegove okovanosti i egzistencijalne vezanosti za Isusa Krista, također vezana, raspeta, uskrsloga. On dijeli u svemu Njegovu sudbinu. Tek preko okova postaje Kristovim učenikom, istinskim nasljedovateljem.

„Uzljubimo ovaj trenutak milosti“. Ne poručuje da trenutak iskoristimo, upotrijebimo, ne govori on o svrsishodnosti, pragmatičnosti, korisnosti, nego o ljubavi. Čim je govor o ljubavi, riječ je o posve osobnoj protežnici čovjekova života. Kad se govori o ljubavi, pretpostavlja se partner, ljubljena osoba, jedno „ti“. Za Ignacija to „ti“ jest jedino Isus Krist. Samo Ti, Gospodine. Samo preko njega imamo život vječni.




Krist je gospodar vremena i vremenâ

Kao da svakomu od nas želi poručiti: Shvati kako tebi, upravo tebi, u ovom trenutku Isus Krist želi biti blizak. U ovom trenutku možeš pronaći i iskusiti povezanost, bliskost, istodobnost s Isusom Kristom. To je ozbiljenje one znane životne mudrosti. Prošlost nije više naša, otišla je u nepovrat, ne možemo njome raspolagati. A i uzalud za njom žalujemo. Isto je i s budućnošću koja nije naša. Preostaje nam ovaj trenutak milosti u kome se spajaju vrijeme i vječnost.

Ovaj je trenutak svakomu od nas ponuda vječnosti. Uzljubimo vrijeme u kome živimo, trenutak milosti koji nam se daruje.

Vrijeme je milost. Vrijeme ima poveznicu s Isusom Kristom. Krist nam želi biti bliz, u njegovoj blizini jest život, jest uskrsnuće. Kristova su vremena i vječnost. I on je gospodar vremena i vremena.

Treba se prepustiti njegovu mudrom vodstvu, njegovoj ruci. Pa kamo god nas ona dovela.

zamakdushe @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 7, 2013

"Nema boljeg sredstva kojim ćemo postići ispunjenje želja što ih nosimo u srcu, nego da svu snagu molitve usmjerimo na traženje onoga što je Bogu najugodnije."

sv. Terezija Benedikta od Križa


zamakdushe @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Možda si u kolicima, u krevetu, na drhtavim nogama. Možda se vrtiš u nesnosnim bolima. Ne možeš ni misliti ni moliti, možeš jedino vapiti za pomoć. Samo se na trenutak istrgni iz samosažaljenja. Pogledaj prema nebu: TI SI TU, BOŽE! Pomisli: ako nitko ne može pomoći, Isus može. U njegovoj je ruci tvoja bol, tvoja nemoć, tvoja bolest. Nisi sam! Njegov pogled, simpatičan i pun sućuti, prati te. Pokušaj shvatiti: sada je odlučujuće hoćeš li početi mrmljati ili povjerovati da će sve dobro završiti. O tome ovisi ishod bolesti. Pokušaj reći: Hvala ti Isuse, ti me liječiš, evo ti ruka da me vodiš. U Isusu ti dolazi snaga i zdravlje ...

Bolest, kao i zdravlje i smrt, pripadaju cjelini čovjekova života. Bolest je nova dimenzija istoga života. Čovjek ne nestaje, njegov se život mijenja. On ne može prestati biti. Zdravlje je mogućnost kretanja, rada, tjelesnog napretka, uživanja jela i pila, šetnje, trčanja, plivanja, pomoći nemoćnima, rađanja novih života, gradnje i usidrenja na zemlji.

Bolest je trenutak kad čovjek počinje drukčije gledati život, kad je upućen na pomoć drugih, kad je osamljen, kad mora ozbiljnije misliti o životu. Bolest je trenutak kad čovjek otkriva nove dimenzije duha i tijela. On ne pripada samo zemlji. Bol mu doziva u pamet da postoje i drukčiji napori života.

Život se gradi i bolešću i patnjom. Mnoštvo ljudi oko nas počinje drukčije misliti zbog nas, počinje se brinuti za nas, počinje ozbiljnije promatrati svoje dane, počinje za nas moliti. Bolest može dovesti Bogu, a može i mrmljanjem na Boga udaljiti od njega. Bolest je upitnik, raskrsnica, ispit zrelosti, trenutak očovječenja. Tu se pokazuje tko smo u nutrini i čiji smo. Ležati u bolnici ili kod kuće, znači odjednom licem biti okrenut prema nebu, prema gore. Podsjetiti se da je gore dom.

Bolest je blagoslov, ako je čovjek zna nositi. Treba naučiti biti bolestan. Raditi i bolovati dva su načina gradnje života. Radom se gradi tijelo, bolovanjem se puni i gradi duša. Neke bitne istine života spoznaju se tek u bolesti. Zato je bolest dar.

zamakdushe @ 20:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 6, 2013

Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takva pojedinca bit će onakva, kako je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: ‘Tko ne ostane u meni, izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori’. Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!

bl. Alojzije Stepinac


zamakdushe @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 0


Agonija umiranja nosi neponovljivo iskustvo potpune osamljenosti upravo stoga što čovjek tada nije čvrsto ni na jednoj obali, niti zemaljskoj niti nebeskoj, nego se muči nemoćan negdje između kao u nekoj provaliji ili tik na njezinu rubu.

Neki se pitaju: nije li onda bolje čovjeka u smrtnoj boli pomalo ostavljati a ne htjeti ga jako zadržati uza se? Je li bolje još jače ga priviti na srce ili se udaljavati? Što patniku lakše pomaže da prođe agoniju?

Tu nema dileme. Uvijek je dobro voljeti čovjeka. Biti mu blizu. Nikada ga ne otpisati, makar nam um i govorio da je smrt neizbježna. Ako na ovoj obali života ima netko tko nas jako ljubi, lakše je vjerovati da ima netko i na drugoj obali. Ako nas nitko ne ispraćuje, teže je vjerovati da će nas na kraju puta netko dočekati. Ruku koju čvrsto držimo cijelog života užasno je teško ispustiti – moguće je samo kad nas na to smrt prisili – ali je lakše vjerovati da će nas druga ispružena ruku prihvatiti na drugoj obali, nego li da nikad nismo imali iskustvo oslonca.

Najbolje bi bilo kad bismo ovom zemljom putovali poput djeteta u gradskoj gužvi oboružana s jedne strane Očevom a s druge Majčinom rukom.

zamakdushe @ 08:12 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 4, 2013


zamakdushe @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 2, 2013

Želim da se svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani. U jednoj lijepoj molitvi koja se moli svakoga jutra kaže se: "Klanjam ti se, moj Bože, i ljubim te svim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, što sam kršćanin…". Dà, zadovoljni smo zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro, koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali očekuje da i mi njega ljubimo!

Benedikt XVI.

zamakdushe @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 0
Iz Evanđelja po Ivanu (19,16-17): Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota.
Pilat predaje Isusa u ruke glavara svećeničkih i stražara. Vojnici mu na ramena stavljaju grimizni plašt, a na glavu trnovu krunu. Izruguju ga u noći, udaraju i bičuju. Potom, ujutro, natovaruju ga teškim drvetom, križem na koji se prikivaju razbojnici,za primjer svima kako završavaju zločinci. Isusovi su učenici se razbježali. Mnogi odonih koji su bili s Isusom pobjegoše.
Ovakve stvari otprije 2000 godina ponavljaju se u povijesti Crkve i čovječanstva. Pa i danas. Tijelo je Kristovo, Crkva, udarana i izranjena, ponovno.
Videći te Isuse, okrvavljenog, samog i ostavljenog, ismijanog,pitamo se: “Ti ljudi koje si toliko volio, dobro im činio i prosvjetljivao ih, ti muškarci i te žene, nismo li to možda i mi danas? I mi smo se sakrili zbog straha da ne budemo umiješani, zaboravljajući da smo tvoji sljedbenici.”
Ali najgore je to, Isuse, da sam i ja doprinio tvojoj boli. I mi bračni drugovi i naše obitelji. I mi smo doprinijeli tovareći te ne ljudskim teretom. Svaki puta kad se nismo voljeli, kad smo jedno drugo okrivljavali, kad si nismo opraštali, kad se nismo iznova počeli voljeti.
A mi i dalje nastavljamo slušati naš ponos želimo uvijek biti u pravu, ponižavamo svoje bližnje, čak i one koji su se vlastitim životom vezali uz nas. Ne sjećamo se više da si nam upravo ti, Isuse, rekao: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40). Baš si tako rekao: “Meni učiniste”
zamakdushe @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 0
Mali Isus
Arhiva
« » ožu 2013
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.