On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - svibanj 2013
petak, svibanj 31, 2013

"Što je veće i postojanije tvoje pouzdanje u Boga,
to ćeš obilnije primiti sve što moliš."

sv. Albert Veliki

zamakdushe @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Svaki čovjek čezne za Bogom, za ljubavlju i radošću, mirom i srećom, odnosno traga za smislom života u svjetlu Božje ljubavi. Tako nam je, osim tvarnoga pića, potrebno i ono duhovno koje će napojiti dušu istinom, smislom i ljubavlju. Potrebna nam je i nebeska hrana – sveta pričest, bez koje duša ne može istinski živjeti. Primajući Ga ponizno i s ljubavlju u svetoj pričesti, sjedinjujemo se s Njim. Zato nam je naš božanski Spasitelj i ostavio uzvišeni dar Euharistije.

Budimo Mu zahvalni na neizmjernu daru Euharistije i njezinu milosnu djelovanju. Obraćajmo se svaki dan i postanimo snagom Njegove milosti što sličniji Njemu – novi ljudi.

Sveta Misa ili Euharistija jedna je od najuzvišenijih tajna naše vjere, sakrament nad sakramentima – tajna nad tajnama. Ona je najspasonosniji sakrament koji nas čisti od grijeha, povećava krjeposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova. Euharistija je najveća dragocjenost koju je Bog mogao darovati nama – svojim ljubljenim bićima. Priznajmo iskreno da je sveta Misa najdivnije i najsilnije čudo Božje ljubavi prema čovjeku, kojega Bog od iskona beskrajno ljubi i želi učiniti vječno blaženim i sretnim.

Zar se uopće može zamisliti veća dragocjenost od neprestana Božjega darivanja pod prilikama kruha i vina svima koji Ga trebaju, traže i čeznu za Njim?! Zar i sam Bog može
učiniti veće čudo svoje ljubavi od onoga koje čini kada pretvara kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv kako bi duhovno nahranio i napojio svoje prijatelje?! S pravom možemo reći da je Euharistija kruh s Očeva stola i iz Očeve ruke.

Bog nam u Euharistiji izravno dariva svoga Sina. Zato bi ona trebala biti najvažnija u životu svakoga čovjeka, ono najljepše i najsvetije.

U njoj se čovjeku daruje sami Bog obdarujući ga svojim božanskim životom i dajući mu jamstvo besmrtnosti i životne punine. Stoga je opravdano pitanje ima li što primarnije u ljudskome životu od postizanja toga cilja.

zamakdushe @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 30, 2013

Ovaj grozd je ljubav, zrna su mu duše,
U dan dozret mora on, da bude bran...
Apostolskog plama daj mi, sveti Kruše,
Samo ovaj dan.

Sv. Mala Terezija

zamakdushe @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 0


zamakdushe @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 29, 2013
zamakdushe @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 27, 2013

"Pretrpjeti sve strpljivo i s radošću, razmišljajući o patnjama našeg blagoslovljenog Gospodina i podnijeti sve iz ljubavi prema Njemu - u tome je savršena radost."

sv. Franjo Asiški

zamakdushe @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 0
Može li blizina učiniti ponekad vid zamućenijim? Može li blizina učiniti čovjeka manje sposobnim prepoznati vrijednosti onoga s kim živi, prijateljuje, surađuje? Iako je uobičajeno i naravno da bolje vidimo iz blizine i da nam je blizina potrebna da bismo nekoga istinski upoznali i otkrili njegovu vrijednost, ponekad se dogodi i obrnuto. Blizina u svakodnevici prijeđe u običnost koja nam potom zatvara pogled u dubinu bića s kojim živimo.



Svi imamo iskustvo da je čovjek nesavršeno biće i da ima puno slabih točaka. I što je najgore, oni koji su nam blizu, ponajprije zamjećuju naše slabosti, a tek potom i puno teže naše vrline. U glinenim posudama nosimo veliko blago, stoga je naravno da prvo zamjećujemo glinu. Upravo je to bilo zbunjujuće u slučaju Isusa iz Nazareta. Sugrađani nisu mogli prihvatiti da u nekom tako ljudski poznatom, običnom, leži neizmjerno blago. Važniji im je bio njegov posao i porijeklo od vrijednosti njegove osobe i božanske snage. Zato su i ostali uskraćeni plodova te moći. Ono što bi trebalo biti prednost, poznavanje i življenje zajedno, ljudska blizina, postalo je prepreka za istinsko životno obogaćenje. Nazarećani su tako sami sebe osiromašili ne prihvaćajući darove koje im je Bog ponudio kroz njihova sugrađanina Isusa.

Nije li slično s nama? Poglaviti dio sve vrijednosti koja je u nama i oko nas došao je po onima koji su nam blizi. Unatoč toj činjenici kroz život često prolazimo kao žedan čovjek pokraj pustinjske oaze. Umjesto da u ljudima s kojima živimo, svednevice nastojimo otkriti vrijednosti koje nadilaze slabost i običnost, one čine čak to da zbog njih ostavljamo ono najdragocjenije. Bog nam upravo govori i ljubi nas po onima koji su nam blizu. Po njima nas obasipa darovima. Po njima se spašavamo ili propadamo. Možemo li vjerovati u to? Imamo li drugog puta do sreće i do Boga osim po onima koji su nam blizu a tako obični?

zamakdushe @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 26, 2013

"Život bez križa najteži je križ od svih."

sv. Sebastian Valfre

zamakdushe @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Iv 16,12-15:

12Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi.
13No kada dođe on - Duh Istine -
upućivat će vas u svu istinu;
jer neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i navješćivat će vam ono što dolazi.
14On će mene proslavljati
jer će od mojega uzimati
i navješćivati vama.
15Sve što ima Otac, moje je.
Zbog toga vam rekoh:
od mojega uzima
i - navješćivat će vama."




zamakdushe @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 25, 2013

"Veličina naše ljubavi prema Bogu mora se provjeriti našom željom da za Njega trpimo."

sv. Filip Neri

zamakdushe @ 12:12 |Komentiraj | Komentari: 0


Moje iskustvo majke je najsličnije iskustvu Boga. Ili obrnuto: iskustvo susretanja s Bogom najsličnije je iskustvu susreta s majkom. Majka me prva voljela. Ona me naučila voljeti, praštati, živjeti. Ona me poput Boga bezuvjetno voljela. Uvijek! Kud god sam otišao i koliko god odlutao od nje i njezine ljubavi, ona mi nije okrenula leđa.

Mati je uvijek bila za me i onda kad smo se suprotstavili jedno drugom. Nikad me, kao ni Bog, nije osudila i ništa nije zahtijevala od mene što mi sama već puno puta nije učinila. Uvijek je darivala bez računice i očekivanog uzdarja. Nikad mi nije kazivala o Bogu a da ga u njoj nisam prepoznao. Njezino lice uvijek je bilo odraz lica Njegovog. I zato se ne bojim Boga niti onda kada namršti svoje lice nad mojim postupkom.

Mama je bila dom kojem sam se uvijek mogao vraćati bez obzira koliko me životni putovi promijenili. Kakav god sam joj došao, ona me je uvijek primila i voljela takvog kakav sam u tom času bio. Nikada mi nije rekla: «Sine, idi i kad se popraviš smiješ mi doći doma.» Njoj nikada nisam trebao doći s maskom, a iako sam ponekad pokušao skriti lice, ona je dublje vidjela i nikad joj maska nije mogla zapriječiti put do moga srca i duše. Zato me je uvijek vidjela onakvog kakav uistinu jesam. Ni manjeg ni većeg. Baš kao što me vidi Bog.

Nitko i ništa nije mi bilo tako stalno u životu kao mati. Po njoj sam se vraćao k sebi i u njezinim očima uvijek sam mogao vidjeti koliko sam daleko do sebe onakvog kakav sam uvijek želio biti. Od svih ljudi koji su se bavili mnome nitko me nije mogao tako duboko proniknuti kao mama.

"Ulomci duše" fra Ante Grbeš

zamakdushe @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 23, 2013

Rascvjetali svibanj je čaran. I za grublje oko cvijet je privlačan. Kad dođu vjetrovi i počnu raznositi latice, čovjek čisto požali što se cvijet osipa. No, što bi bilo kad bi vrijeme stalo na svibnju i život se zaustavio na cvjetanju? Cvijet opaja oko, ali ne može nahraniti usta...

Rascvjetali svibanj je lijep. I blistava vjera je čarna. No, cvijet treba donijeti plod i vjera roditi djelima.

Ivan Golub

zamakdushe @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0


Sastavni dio molitve je šutnja. Sastavni dio molitve je dopustiti Bogu da se On obrati tebi.Molite svojim srcem. Klanjajte se srcem Isusu. Ne trebate ništa posebno činiti, nego jednostavno zauzmite taj stav pred Gospodinom: „Bože, ja želim čuti ono što mi ti želiš poručiti“. To je važan dio molitve koji zaboravljamo.

Bog nam želi nešto kazati. On želi s nama komunicirati, i zato se počesto dogodi da ga poslušaju oni koji krenu na Križevac ili na Podbrdo. Jer im nestane snage, ne mogu više govoriti, zadihani su, sjednu negdje na kamen – i onda Bog ima vremena nešto reći tom čovjeku koji sjedi i koji ne može više ništa reći, ima mu se vremena obratiti. Vidite ljude po brdima koji sjede i plaču. Izgubili su svoju kolonu, prekinuli su svoj križni put, i upravo je to situacija koju Bog čeka. „Sjedni, čovječe, i onda ću ti reći ono što je važno!“ I onda vidite suze na licima tih ljudi koji su dopustili – konačno dopustili – da se Bog njima obrati. Nažalost, smetala im je molitva koju su uporno ponavljali i nisu dopustili da se Bog obrati njima.

Pogledajmo Isusa, koji dosljedno moli u svakom razdoblju svoga života. Moli kad osjeća Božji poziv u svom životu. Moli prije nego što će izabrati svoje učenike. Moli kad služi, kad iscjeljuje ljude. Moli kad osjeća svu zahtjevnost i sve pritiske poslanja koje mu je Otac dao. Isus moli kad je suočen s križem i moli dok umire na križu. Isus neprestano moli jer treba neprestano biti povezan sa svojim Ocem u molitvi. Bog, njegov Otac, izvor je Isusove snage. Učenici su opazili da Isus čitavo vrijeme moli i konačno su shvatili i rekli mu: Nauči nas moliti! Opazili su da je molitva nešto jako bitno za Isusa i htjeli su i sami naučiti tako moliti.

Ustrajnost u molitvi a ne ponavljanje naučenih formula i fraza, ustrajnost u razgovoru s Bogom, osluškivanje Božje volje u našem životu, moliti kako je Isus molio, biti neprestano sa svojim prijateljem, sa svojim Bogom – to je jedan od elemenata kako uistinu promijeniti svoj život.

zamakdushe @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 21, 2013

"Ne propusti ni jednu prigodu za neki malu žrtvu: ovdje radosnim pogledom, ondje ljubaznom riječju, uvijek čineći i sitnicu kako treba i redovito sve iz ljubavi."

sv. Terezija od Djeteta Isusa

zamakdushe @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 0


Prelazeći s Isusova djetinjstva i skrovitog života u Nazaretu na njegov javni život, naše nas razmatranje vodi do onih otajstva koja se na poseban način mogu nazvati »otajstvima svjetla«. Sigurno je cjelokupno Kristovo otajstvo svjetlo. On je »svjetlost svijeta« (Iv 8, 12). No to osobito dolazi do izražaja u godinama javnog života, kada naviješta evanđelje Kraljevstva. Želeći kršćanskoj zajednici predložiti pet važnih trenutaka – »svijetlih« otajstava – toga razdoblja Kristova života, mislim da tome odgovaraju: 1. njegovo krštenje na Jordanu, 2. njegovo samoobjavljenje na svadbi u Kani, 3. njegovo naviještanje kraljevstva Božjega s pozivom na obraćenje, 4. njegovo preobraženje i, konačno, 5. njegovo ustanovljenje euharistije, kao sakramentalnog izraza pashalnog otajstva.



Svako od tih otajstava je objava Kraljevstva, koje je već nastupilo u samoj Isusovoj osobi. Otajstvo je svjetla u prvom redu krštenje na Jordanu. Tu, dok Krist, kao onaj koji neokaljan grijehom za nas »grijehom« postade (usp. 2 Kor 5, 21 i par.), silazi u vodu, nebesa se otvaraju i glas ga Očev proglašava Sinom ljubljenim (usp. Mt 3, 17 i par.), a Duh se spušta na nj da ga uvede u predstojeće poslanje. Otajstvo svjetla je i prvo znamenje u Kani (usp. Iv 2, 1–12), kada je Krist pretvorio vodu u vino i otvorio srca učenikâ za vjeru zahvaljujući intervenciji Marije, prve vjernice. Otajstvo je svjetla propovijedanje kojim Isus naviješta dolazak kraljevstva Božjega i poziva na obraćenje (usp. Mk 1, 15), otpuštajući grijehe svima koji mu pristupaju s poniznom vjerom (usp. Mk 2, 3–13; Lk 7, 47–48), početak službe milosrđa koju će on nastaviti ostvarivati sve do svršetka svijeta, osobito po sakramentu pomirenja, povjerenom njegovoj Crkvi (usp. Iv 20, 22–23). Najsjajnije otajstvo svjetla je preobraženje, koje se, prema predaji, dogodilo na brdu Taboru. Slava božanstva blista na Kristovu licu, dok Otac prestrašenim apostolima zapovijeda da ga slušaju (usp. Lk 9, 35 i par.) i pripreme se proći s njim kroz agoniju Muke, kako bi s njim prispjeli do uskrsne radosti i života preobražena Duhom Svetim. Otajstvo svjetla je, napokon, ustanovljenje euharistije, u kojoj nam Krist daje svoje tijelo i krv za hranu pod znakovima kruha i vina, svjedočeći »do kraja« svoju ljubav prema ljudskom rodu (Iv 13, 1), za čije će spasenje prinijeti samog sebe za žrtvu.



U tim otajstvima, izuzev znamenja u Kani, Marijina prisutnost ostaje u pozadini. Evanđelja tek kratko spominju njezinu nazočnost u pojedinim trenucima Isusova propovijedanja (usp. Mk 3, 31–35; Iv 2, 12) i ništa ne govore o njezinoj mogućoj prisutnosti na posljednjoj večeri u trenutku ustanovljenja euharistije. No uloga koju je imala u Kani na neki način prati cjelokupno Kristovo poslanje. Objava koju je Otac izravno uputio prilikom krštenja na Jordanu i njezin odjek u poslanju Ivana Krstitelja, u Kani izlazi s Marijinih usana i postaje veliki majčinski savjet kojeg ona upućuje Crkvi svih vremena: »što god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5). Taj je savjet izvrstan uvod u Kristove riječi i znakove tijekom njegova javnog djelovanja i tvori marijansku pozadinu svih »otajstava svjetla«.

zamakdushe @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 19, 2013

Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist.


1 Kor 12,3-7.12

zamakdushe @ 07:28 |Komentiraj | Komentari: 0


Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.

Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: "Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?

Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi - svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja."

zamakdushe @ 07:21 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 17, 2013

"Podnesi i prikaži one neznatne boli, one sitne neprilike koje ti se svakodnevno događaju: zubobolju, glavobolju, prehladu, prezir i prijekor. Sve te male žrtve, ako ih se prihvati s ljubavlju, jako se sviđaju Božjoj dobroti koja je samo za čašu hladne vode obećala more savršenog blaženstva svojim vjernima."

sv. Franjo Saleški

zamakdushe @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 0


Svaki put kad povlačimo životni potez mimo onih koji nam životno znače, podižemo oluju u kojoj, jer smo osamljeniji i siromašniji za one koji su nam davali sigurnost, možemo lako nastradati. Ako u tom času odluke mislimo samo na sebe, onda činimo užasnu pogrešku jer ćemo već sutra shvatiti da ne možemo imati mir i životnu stabilnost bez onih koji su duboko ugrađeni u naš život.

Nesreća je u tome što se poslije nekih poteza nešto bitno teško može popraviti. Baš kao kad se nađemo s malom lađicom na morskoj pučini sami a podigne se oluja. I još ako smo je sami izazvali! Kakve li drame! A imali smo Isusa uza se!

Jesmo li svjesni koga imamo?

zamakdushe @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 14, 2013

"Zabavi svoj um dobrim mislima ili će ga neprijatelj opsjesti zlima jer prazan ne može biti."

sv. Thomas More

zamakdushe @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Postoji priča o jednome starom mudracu kojeg je u sobi gdje je molio neprestano gnjavio neki mali miš, koji bi trčkarao oko njega dok bi ovaj molio. Da bi konačno stao na kraj tom problemu, mudrac je nabavio mačku i držao ju je u svojoj sobi da mu bude lakše moliti, ali svojim učenicima nikad nije kazao zašto je nabavio mačku. Kad je mudrac jedanput krenuo hodnicima zgrade u kojoj je stanovao s učenicima, primijetio je da svaki od njegovih učenika ima mačku u svojoj sobi. Nakon što su vidjeli da je učitelj nabavio mačku, mislili su da je imati mačku tajna uspješne molitve…

Ovo je priča o današnjim kršćanima. Mnogi vjeruju da moraju činiti nešto posebno, imati neku posebnu tehniku, izgovarati posebne riječi da bi ih Bog čuo, ali molitva uistinu nije nikakva čarolija.
To nije pismo koje djeca pišu Djedu Božićnjaku. Molitva je intimna komunikacija s Bogom. Ona je jednako prirodna, jednako naravna kao i naš razgovor s osobom koju volimo, kojoj vjerujemo i koju srećemo svaki dan. Nešto još važnije, molitva je mirovanje i tišina i slušanje Boga. Slušanje osobe kojoj vjerujemo, koju volimo i koju srećemo svaki dan. Dopuštanje da nam ta osoba nešto kaže.

Molitva je preobrazba s pomoću onoga što nam Bog ima reći.

Ima jedna priča o jednome mudrom rabinu kojemu su ljudi često dolazili na razgovor.
Jednog je dana ušao čovjek i počeo pričati i pričati i pričati, tako da rabin nije uspio izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Ovaj je samo pričao i pričao, i u jednom trenutku rekao: „Rabine, čuo sam jednu divnu priču“. Rabin je ljutito skočio i kazao: „Ti si jedan običan lažov, sram te bilo!“. Ovaj se čovjek iznenadio i upitao: „Zašto me nazivate lažovom, pa niste ni poslušali tu priču?“. Rabin će njemu: „Otkad si stupio u moju sobu, nisi mi dao priliku da reknem ni jednu jedinu riječ. Kako onda mogu vjerovati da si dopustio nekomu da ti ispriča cijelu priču?“.

Kad molimo, počesto ne dopuštamo Bogu da nam se obrati, ne dopuštamo Bogu da nam dadne nekakav odgovor. Samo pričamo, pričamo i pričamo. Govorimo o svom problemu, koliko je on velik, a zaboravljamo koliko je velik naš Bog! Upravo smo poput ovog čovjeka koji histerično iznosi svoj problem, a Bog želi da se naše srce smiri, da ga imamo vremena poslušati.

zamakdushe @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 11, 2013

"Težiš velikim stvarima? Počni s malim. Želiš podići visoku građevinu? Misli najprije na temelje poniznosti. Što višu građevinu želiš, to temelji moraju biti dublje položeni."

sv. Augustin

zamakdushe @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 0


Presveta Euharistija srce je i duša naše vjere, Srce svijeta i Sunce spasa. U njoj nalazimo ne samo hranu za život vječni, nego i snagu za svagdanji život. Ona nam pomaže strpljivo nositi preteški križ. Euharistija bi trebala za nas biti živi Isus Krist među nama koji hrani gladne duše, umorne i tjeskobne krijepi, ojađene tješi i sve nas spasava.

Istinski i osvjedočeni vjernik čvrsto vjeruje i živi od Euharistije jer zna da je Euharistija “izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (LG, 11); “najveće i najsnažnije, što Crkva ima“ (kardinal Šeper); jedino pravo bogatstvo Crkve, jedna je od najuzvišenijih tajna naše vjere, sakrament nad sakramentima, tajna nad tajnama. Ona je najspasonosniji sakrament koji nas čisti od grijeha, povećava krjeposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova.

Vrijeme u kojem živimo milosno je, ispunjeno molitvom i obraćenjem – našim duhovnim čišćenjem koje ne prestaje jer je naš božanski Spasitelj uvijek s nama. Uostalom, obećao nam je da će biti s nama u sve dane sve do svršetka svijeta. On se brine za nas, voli nas i u Njemu je naša sreća i spas. Potrebno je odlučiti se za Njega i s Njim živjeti.

zamakdushe @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 10, 2013

Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.

bl. Ivan Mertz

zamakdushe @ 17:07 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 9, 2013


zamakdushe @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Blažena Djevica Marija krunici je podarila takvo djelovanje da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem, koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti.

sestra Lucija Santos (fatimska vidjelica)

zamakdushe @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare


Građanska inicijativa U IME OBITELJI okuplja pojedince, obitelji i građanske udruge koje promiču općeljudske vrijednosti te vjerske udruge, zajednice i pokrete – sve one koji smatraju da je brak jedino zajednica žene i muškarca.
http://uimeobitelji.net/

https://www.facebook.com/UImeObitelji

Brak i obitelj su osnovne jedinice društva kakvog poznajemo, a sada se želi promijeniti njihova struktura: Brak = Žena + Muškarac. Stoga Vas pozivamo da se pridružite ovoj inicijativi koja okuplja pojedince, obitelji, građanske udruge i pokrete – sve koji drže da je brak jedino zajednica žene i muškarca.

Na ovoj stranici nalazi se popis svih lokacija na kojima možete potpisati Zahtjev za raspisivanje referenduma. http://uimeobitelji.net/lokacije/



Referendumsko pitanje = "Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?"

Ne zaboravite ponijeti osobnu iskaznicu te svoj MBG ili OIB.  Ime + prezime + MBG ili OIB + potpis = Referendum

Krunicom izmolimo obnovu braka i obitelji i uspjeh referenduma

Od pamtivjeka se kao Posrednici pri prijestolju Božjem hrvatski narod s posebnom gorljivošću utjecao Blaženoj Djevici Mariji. Zahvaljujući njezinom moćnom zagovoru, bivao je spašavan iz najtežih situacija (Osmanska osvajanja, Domovinski rat, oslobođenje generala u Haagu). Danas se napadajući temeljne vrijednosti Božjeg poretka, poput braka i obitelji, ismijava Boga i rastače tkivo našega naroda.

Stoga uzmimo u ruke krunicu, tu nebesku posudu kojom možemo zgrabiti obilje milosti i molimo svim srcem, puni pouzdanja u Božju svemoć i milosrđe. Zagledajmo se u Davida koji izlazi pred silovitog Golijata. David je imao jedino praćku i pet kamenova - to je slika krunice i njezinih pet otajstava - i njome je zadobio pobjedu. Krunicom i postom izmolimo izmjenu Ustava kojom želimo zaštititi naš narod, naše obitelji, našu djecu od nemoralnih i protunaravnih zakona.

zamakdushe @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 8, 2013

"Vrata nebeska vrlo su niska - samo ponizni mogu ući kroz njih."

sv. Elizabeta Seton

zamakdushe @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 0
Molitva je bitan i sastavni dio našega vjerničkog života. Možda nam nije problem u tome što, kada i kako moliti. Možda nam je veći problem u tome što imamo osjećaj da Bog ne sluša naše molitve, odnosno što ne čujemo odgovor koji nam Bog daje, što ne znamo je li nas Bog uslišio ili ne, upravo suprotno od onoga što Isus govori u Evanđelju: „Ištite i dat će vam se, kucajte i otvorit će vam se.“




Mi počesto ne vidimo ta Božja vrata koja su otvorena pred nama, ali ih nisu vidjeli ni oni koji su bili mnogo bolji i iskusniji u molitvi od nas samih. Pavao je molio Boga, molio ga je tri puta da mu izvadi trn iz tijela, ali Bog to nikad nije učinio. Sami Isus, Sin Božji, molio je Oca da ga mimoiđe „ova čaša“, ali uzalud. Nije im odgovoreno onako kako su oni to željeli, i ne treba nas to čuditi.

Jedan ozbiljan teolog kaže da Bog ima četiri odgovora na naše molitve. Prvi je: da, može. Drugi je: ne, nikako. Treći je: čekaj. Četvrti je najzanimljiviji. Bog odgovara: „Šališ li se ti to sa mnom?“. Uistinu je zanimljiv ovaj četvrti odgovor, kad se Bog negdje smješka i kaže: „Pa ti uopće ne poznaješ samoga sebe, ti ne vidiš svoju situaciju, ti si slijep! Ti se sa mnom šališ kad tražiš to što tražiš! Pa tebi to ne treba u ovom trenutku! Ne samo da ti to ne treba, nego će te to odvesti u posve suprotnom smjeru od onoga što ja želim! Šališ li se ti sa mnom?“.

Molitva je, nažalost, jedna od stvarnosti naše vjere koja se ponajviše krivo shvaća i krivo primjenjuje, i sve dok ne shvatimo narav molitve i kako Bog odgovara na naše molitve, bit ćemo prilično frustrirani i zbunjeni. Za mnoge kršćane i za mnoge vjernike molitva je kao obavljanje neke čarolije. Puno je takozvanog religioznog štiva koje podržava takvo razmišljanje. Ljudi često vjeruju, ako izgovore prave fraze, prave riječi ili ako se služe odgovarajućom tehnikom, da će onda zasigurno uvjeriti Boga da posluša njihove molitve, ali to uistinu nije tako.

zamakdushe @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 7, 2013

"Kad naše ruke dotaknu začine, njihov se miris proširi na sve što dotičemo. Neka naše molitve prođu kroz ruke Blažene Djevice. Ona će ih namirisati."

sv. Ivan Marija Vianney

zamakdushe @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 0



Kao što je samo jedan jedincati Krist, tako može biti i samo jedno njegovo tijelo, jedina zaručnica Kristova, dakle samo jedna Kristova Crkva. On je Glava, Crkva je tijelo. Zajedno tvore "čitava Krista" (Augustin). Kao što tijelo ima mnogo udova, a ipak je samo jedno, tako se i Crkva sastoji od mnogo pojedinih Crkava (biskupija). Zajedno tvore čitava Krista.

Isus je svoju Crkvu sagradio na temelju apostola. Taj je temelj nosi do danas. Vjera apostola dalje se prenosi u Crkvi iz naraštaja u naraštaj, pod vodstvom Petrove službe koja "predsjeda predvodeći u ljubavi" (Ignacije Antiohijski). I sakramenti, koje je Isus povjerio apostolskome zboru, još uvijek djeluju svojom izvornom snagom.

Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedna vjera, jedan krst. Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima. Ef 4,4-6

zamakdushe @ 08:21 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 5, 2013
Djevice bez ljage! Zvijezdo, što sjaš Kristom,
I po kojoj On je meni darovan!
Sakrij mene, Majko, koprenom ti čistom
Samo ovaj dan.
Sv. Mala Terezija
zamakdushe @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


23Odgovori mu Isus:
"Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.
24Tko mene ne ljubi,
riječi mojih ne čuva.
A riječ koju slušate nije moja,
nego Oca koji me posla.
25To sam vam govorio
dok sam boravio s vama.
26Branitelj - Duh Sveti,
koga će Otac poslati u moje ime,
poučavat će vas o svemu
i dozivati vam u pamet
sve što vam ja rekoh.
27Mir vam ostavljam,
mir vam svoj dajem.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.
Neka se ne uznemiruje vaše srce
i neka se ne straši.
28Čuli ste, rekoh vam:
'Odlazim i vraćam se k vama.'
Kad biste me ljubili, radovali biste se
što idem Ocu
jer Otac je veći od mene.
29Kazao sam vam to sada,
prije negoli se dogodi,
da vjerujete kad se dogodi.

zamakdushe @ 09:01 |Komentiraj | Komentari: 0


Prvih pet desetica, niz »radosnih otajstava«, označen je radošću kojom zrači događaj utjelovljenja. To je očito već iz prvoga otajstva, navještenja, gdje se na Gabrijelov pozdrav Djevici iz Nazareta nadovezuje poziv na mesijansku radost: »Raduj se, MarijoČitava povijest spasenja, štoviše, u određenom smislu, čitava povijest svijeta teži tome navještaju. Ako je doista Očev naum uglaviti sve u Kristu (usp. Ef 1, 10), tada je sav svemir na neki način zahvaćen božanskom naklonošću, kojom se Otac prignuo Mariji da je učini Majkom svoga Sina. Samim tim cijeli je ljudski rod kao uključen u fiat (neka mi bude), kojim je ona spremno odgovorila Božjoj volji.



Radosnim je klicanjem prožet prizor susreta s Elizabetom, gdje na sam Marijin glas i Kristovu prisutnost u Elizabetinoj utrobi Ivan »zaigra od radosti« (usp. Lk 1, 44). Preplavljen je radošću i prizor u Betlehemu, u kojem je rođenje božanskog Djetešca, Spasitelja svijeta, najavljeno pjesmom anđela i objavljeno pastirima upravo kao »velika radost« (Lk 2, 10).





Posljednja dva otajstva, dok zadržavaju to radosno ozračje, već unaprijed izražavaju znakove drame. Prikazanje u Hramu doista ne izražava samo radost zbog posvećenja djeteta i klicanje starca Šimuna. Ono također podsjeća na proroštvo da će Krist biti u Izraelu »znak osporavan«, a da će samoj Mariji mač probosti dušu (usp. Lk 2, 34–35). Radostan i ujedno dramatičan također je događaj dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu. On se tu pojavljuje u svojoj božanskoj mudrosti: dok sluša i pita zapravo je već onaj koji »poučava«. Objava njegova otajstva kao Sina potpuno predana Ocu navještaj je one evanđeoske radikalnosti u kojoj apsolutni zahtjevi Kraljevstva dovode u krizu čak i najprisnije ljudske odnose. Marija i Josip, ispunjeni strahom i zebnjom, »ne razumješe riječi koju im reče« (Lk 2, 50).



Razmatrati »radosna« otajstva znači ući u najdublje uzroke i najdublje značenje kršćanske radosti. Znači usredotočiti se na konkretnu stvarnost otajstva utjelovljenja i mračni nagovještaj otajstva spasenjske muke. Marija nas uvodi u shvaćanje tajne kršćanske radosti, podsjećaju}i nas da je kršćanstvo prije svega i nadasve euangelion, »radosna vijest«, čije je središte, štoviše sam sadržaj, osoba Isusa Krista, Riječ koja je tijelom postala, jedini Spasitelj svijeta.

zamakdushe @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 1, 2013

"Nitko tko svakodnevno moli krunicu neće nikada zalutati. To je izjava koju bih rado potpisao svojom krvlju."

sv. Ljudevit Montfortski

zamakdushe @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Čini se da je sve manje ljudi koji se jednostavno znaju veseliti životu. O svemu se govori samo ne o ljepoti postojanja. Najčešće se govori o životu kao o problemu. Takav govor čuje se već u vrtiću. Već nam je svima postala navika da zamjećujemo ono što nam život čini teškim i što ga ugrožava pa zato u susretima ponajviše govorimo o toj strani života. Onoj teškoj.

Možda bi zaista trebalo već od djetinjstva odgajati čovjeka da svaki dan sebi posvješćuje lijepe događaje toga dana, da lijepo prije zamjećuje od ružnoga. Da stalno sebi, a onda i drugima, govori što mu se lijepo dogodilo, što dobro posjeduje, a ne samo kakve teškoće ima. Ponekad pomislim da bismo trebali imati audio-vrpcu koja bi nam stalno ponavljala što imamo dobro u životu. Tako bismo stalno otkrivali razlog za radost postojanja.

Kako doći do iskustva da posjedujemo nešto što je tako dragocjeno da i u najtežim trenucima i najtamnijim časovima život može biti razlogom da volimo život i da znamo da ima smisla? Nije teško voljeti život kad nam sve ide dobro. Nije teško govoriti kako je lijep život kad smo mladi i zdravi, kad nam sve u obitelji ide, kad nam se poslovni uspjesi nižu. Kad nam ljudi plješću. Kad dan za danom imamo sve više prijatelja uza se. Ali dođe vrijeme kad sve to pođe obrnutim smjerom. Kako i zašto tada voljeti život?




Postoji vrijeme u životu u koje ćemo svi ući kad izgubimo mogućnost rada, kad se tijelo muči a ne donosi radost, kad nam je život sam za sebe samo muka. Tada posve spoznamo da živjeti samo sebi nema nikakvog razloga. Postajemo svjesni besmisla življenja samo za sebe. Kako tada preživjeti? Jedino ako imamo iskustvo da smo živjeli za druge. Jedino ako u tom času volimo nekog i netko voli nas. I makar fizički ne mogli više ništa učiniti, imamo motiv boriti se za život jer znamo da je samo naše postojanje radost onima koji nas ljube. I njihovo je postojanje tada jedina naša radost i jedini razlog da ne dignemo ruke od života.

Da bismo imali to iskustvo u najvažnijem času života, treba još u djetinjstvu i mladosti povjerovati da se ne isplati samo sebi živjeti. To nije nimalo lako jer smo po naravi skloni od najranije životne dobi svojim prohtjevima ugađati. Možemo li sebi na pitanje: «kako si?» odgovoriti: «dobro je, sretan sam što sam živ»?

zamakdushe @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » svi 2013
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.