On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - srpanj 2011
četvrtak, srpanj 28, 2011



Živi susret s Bogom

Krštenje u Duhu (KUD) ključ je brzog širenja Katoličke karizmatske obnove (KKO) u svijetu. Danas postoji više od 125 milijuna registriranih katolika  235 zemalja, koji su svjesno iskusili KUD. Njihova svjedočanstva potvrđuju promjenu života u susretu s Presvetim Trojstvom, osobito s Isusom koji je u njima oslobodio darove Duha već dobivene u krštenju i krizmi i tako ih preporodio za novi život. KUD je jako važno za duhovni rast svakog vjernika, to je skrivena milost, i nekako izgubljena u šumi raznih pobožnosti i teoloških previranja. Postoji od početka kršćanstva i pripada Crkvi u cjelini kroz svu povijest. Cilj KUD je obnova osobe, struktura i institucije Crkve. Ono je živi susret s Bogom koji mijenja ljudski život. Iako mi se čini da danas nije prisutno u glavnoj struji Crkve, nego samo u njezinu karizmatskom dijelu. Bilo bi dobro da se proširi tako da svi mogu uživati plodove koji po njemu dolaze.

Neka definicije o Krštenju u Duhu

KUD je otkriće ili obnavljanje snage sakramenata kršćanske inicijacije. Radi se o obnovi Duha Svetoga koji prebiva u nama. KUD znači erupciju ili eksploziju svjesnog  iskustva Duha koji je već dan za vrijeme slavljenja sakramenata krštenja, krizme i pričesti. Ono se može opisati kao plod posebne molitve po kojem dolaze darovi i karizme Duha za službu braći i Crkvi. To je molitva da se oslobodi Duh koji nam je darovan i da postane aktualan i aktivan u našem životu. KUD je individualno iskustvo prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga, koji kršćanina uzdiže prema zrelijem stupnju života u vjeri. Duh Sveti je čistač duša. Stoga se može reći da je KUD milost unutarnjeg čišćenja duše. Ono liječi dušu i srce.

Šutnja teologa i svećenika

Kad je Katolička karizmatska obnova (KKO) došla u Europu, imao sam tri godine. Trebala su proći tri desetljeća da ta vijest dopre do mene, iako sam bio redovito u crkvi, čak sam kao mladi laik surađivao u širenju katoličke literature među Hrvatima u domovini i po Europi za vrijeme komunizma u bivšoj Jugoslaviji. U toj hrvatskoj literaturi nije bilo ništa napisano o KUD, a nisam čuo ni da su naši župnici i kapelani u Hrvatskoj i BIH na vjeronauku, u propovijedima, katehezama, pripravi za krizmu ili na susretima franjevačke mladeži spominjali KUD ili dar jezika, a kamoli molili za KUD. O tome nisam ništa učio ni na bogosloviji u Sarajevu, u BIH, pa ni u Samoboru, u Hrvatskoj, kamo smo bili prognani za vrijeme rata. Izgleda da rat nije bio tome razlog, jer ni u Grazu, u Austriji kamo sam bio poslan za nastavak studija, gdje rata nije bilo, nisam o tome ništa saznao. I njemačka je teologija tada o tome šutjela. Kad su me u Australiji, 1998.god. Pitali što mislim o karizmatskoj obnovi koja se ondje proširila, a bio sam već svećenik, odgovorio sam kako je to sekta i da je to manipulacija ljudima.

Darovi i plodovi Duha

Jedan od darova koji se odmah izvanjski očitovao nakon moga krštenja u Duhu bio je dar molitve u jezicima. Počeo sam moliti u jezicima kako me Duh nadahnjivao da govorim, kao što piše u Djelima apostolskim. Tada se taj dar pokrenuo u meni i tada sam razumio njegovu vrijednost. Kasnije se i aktivirao dar ozdravljanja. S velikom sam radošću spoznao da Isus i danas ozdravlja, da je sućutni Bog. Nekad sam vjerovao da ozdravljenja pripadaju samo pojedinim svecima čudotvorcima. Bio sam skeptičan i nisam mogao ni zamisliti da on i danas ima istu silu kao i nekada! Ljudi su se počeli okupljati oko mene da molim za njihovo fizičko, duhovno i duševno zdravlje. Otkrio sam iscjeljujuću snagu sakramenta pomirenja i Euharistije. To me odvelo u posve novi apostolat. Ljudi su sami dolazili i odlazili bi drugačiji. Nekad nisam imao vremena ni za jelo od mnogobrojnih vjernika iz zemlje i inozemstva. Mnogo sam putovao k Hrvatima držati duhovne obnove u inozemstvu. Svi bi oni zatim svjedočili drugima, o ozdravljenjima duše, duha i tijela pa se broj hodočasnika koji su me tražili brzo povećavao. Primijetio sam, osim ozdravljenja i oslobođenja, da se mnogima potpuno promijenio život. Postali su praktični vjernici i svjedoci vjere u svojoj okolini. Bili su i oni kršteni u Duhu. Iako nisam uvijek izričito molio za krštenje u Duhu, gledao sam plodove po kojima sam znao da se krštenje u Duhu dogodilo. Od malih molitvenih susreta po kućama, sve većih u crkvi, nekoliko tisuća u dvorištu ispred crkve, do posljednjeg susreta kojem je, u kolovozu 2005. godine, po jakoj kiši prisustvovalo oko 30 000 ljudi koji su znali da odlazim na studij u Rim i da više neće biti susreta takve vrste na tom mjestu.

Prepreke kršenja u Duhu

Često postoje i prepreke za krštenje u Duhu: vjera previše intelektualna, oholost (oholi se suprotstavljaju Duhu Svetom i gase vatru koja im se daje), neopraštanje, racionalizam, neznanje, đavao ne želi da išta znamo o KUD, život u teškom grijehu, bavljenje okultnim praksama, slaba želja za promjenom života, osjećaj lažne krivnje, psihička nestabilnost, strah da nas Bog ne bi poslao u misije, ne želim govoriti u jezicima (pravim budalu od sebe), ili možda trebam ući u neki pokret ili molitvenu zajednicu. Veliki broj osoba pati od osjećaja manje vrijednosti. Neki ne žele napustiti uhodane prakse. Svaki pojedinac nailazi na prepreke kao i cijeli narodi. Koliko je pojedinac uspješan u svladavanju tih prepreka, toliko će se više Duh Sveti osloboditi u njemu. Tako je i s cijelim narodom. Hrvatski narod na području današnje Republike Hrvatske i BIH imao je jako puno prepreka koje su ga htjele odvratiti od Boga, ali je ostao vjeran i Bogu i papi od 7. stoljeća sve do danas. To se moglo dogoditi samo zbog susreta hrvatskih vjernika sa živim Bogom, zbog svetaca i mučenika koji su kršteni u Duhu i vatri.

Uvjeti za krštenje u Duhu

Sva četiri evanđelja govore nam o tome kako je Isus jedini koji krsti u Duhu Svetom. Iako je krštenje u Duhu ponuđeno svim kršćanima koji ga žele prihvatiti, postoje uvjeti za primanje KUD: treba se obratiti srcem i prihvatiti Isusa kao svog jedinog Gospodina i Spasitelja, kajati se iskreno za svoje grijehe, napraviti dobru ispovijed, otvoriti se djelovanju Duha Svetoga i živo željeti da se u nama očituje njegovo djelovanje. Gospodin je rekao: Ako je tko žedan neka dođe k meni (Iv 7, 37). mladi koji su doživjeli krštenje u Duhu, radosno svjedoče: "Sakrament koji smo primili prije mnogo godina iznenada se vratio, oživio i oslobodio jako puno energije priliko izlijevanja Duha u naše duše." Kršćanin  je poput žarulje koju može zapaliti struja Duha Svetoga. Život nakon krštenja u Duhu je kako novo vino u novoj mješini. Isus vas želi krstiti u Duhu Svetom. Prignite mu dušu i srce.

fra Ivo Pavić

zamakdushe @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 24, 2011


Postoji čovjek kojega se nikada ne možete riješiti. On uvijek ostaje kod vas i prati vas cijeli život: vaše Ja. Isplati se, dakle, razvijati svoje Ja u osobu s kojom ćete se rado družiti i koja će vam koristiti

Velik dio čovječanstva – 95% u životu su samo gledatelji. Rade što svi rade. Nekritični su i dopuštaju da ih ponese masa ili nečiji govor. Ukratko, nemaju osobnost. Ostalih 5% su osobnosti. Oni imaju središte života koje ih određuje u svim stvarima. Oni nešto poduzimaju i tako utječu na tijek povijesti.

Svaki pravi kršćanin ima Krista u središtu života. To je središte iz kojega ocjenjuje sve oko sebe, proučava ih i oblikuje. Iz te sredine može provjeravati duhovne težnje i sve životne sadržaje. Svaki kršćanin koji svjesno uzima vrijeme da bi bio u Kristovoj prisutnosti te se tako veže za Njega prava je osobnost. Veza s Kristom oslobađa od svih drugih sila i zahtjeva.

Raditi na vlastitom Ja znači usmjereno se uhvatiti u koštac s vlastitim sposobnostima i nedostacima. Narodna poslovica kaže: "tko mnogo radi, mnogo i griješi – tko malo radi, malo griješi, a tko malo griješi očekuje ga promaknuće." I u tome ima zrnce istine. Dogodi se često da se promiče onaj tko je napravio malo pogrešaka. No malo pogrešaka čini i onaj tko dobro poznaje svoje slabosti i sustavno radi na njihovu uklanjanju.

Opisat ćemo kako se u četiri koraka može razvijati osobnost.

1. korak: ZNATI PROMATRATI SAMOGA SEBE

Promatrati samoga sebe veoma je važno. Kako pristupate stvarima, kako reagirate na podražaje, kako govorite, kako se ophodite prema ljudima?

2. korak: SAMOSPOZNAJA

Pokušajte analizirati što ste otkrili na sebi. Koje vaše tipično ponašanje izlazi na vidjelo? Zašto i kada reagirate tako, a ne drugačije?

3. korak: SAMOKRITIKA

Samokritičnost nije lagana, ali je pri izgrađivanju osobnosti presudna. Uklonite ono što radi protiv vas. Zacijelo ste u svome ponašanju pronašli dosta toga što djeluje štetno. Vjerujte, ipak je još uvijek lakše živjeti sa samo kritikom nego s kritikom drugih. Zato prestanite sami sebi stajati na putu i stvorite preduvjete za promjenu. Evo nekoliko činjenica koje su vrijedne samokritičnog obračuna:

  1. Ne mogu nikako podnijeti kritiku drugih. Na to reagiram strašno agresivno.
  2. Toliko sam nestrpljiv da nisam u stanju nikoga saslušati do kraja, pa ljudi o meni misle da sam 'napuhana sveznalica'.
  3. Pretjerano sam osjetljiv. Ako me tko ne pogleda s oduševljenjem, odmah pomislim da ima nešto protiv mene.
  4. Osjećam se vrlo nesigurno u prisutnosti stranaca. Zato nisam uvjerljiv, a moj je nastup nesiguran.
4. korak: SAMOODGOJ

Sva vaša samokritičnost ne znači ništa ako ništa ne poduzmete. Nakon spoznaje valja odlučno mijenjati način ponašanja da se nadvladaju slabosti. U izgradnji osobnosti to je najteži korak jer je posrijedi promjena navika. A za to treba snage i hrabrosti, obzirnosti i razumijevanja. Svima nam je poznato: nije dovoljno imati samo autoritet, a funkcija i položaj same po sebi mnogo ne znače. Osobnost je najvažniji čimbenik u stjecanju ugleda.

Vratimo se na spoznaje iz trećeg koraka i pogledajmo koje bi se mjere trebale poduzeti za nadilaženje ondje opisanih slabosti.

  1. Ubuduće na kritiku želim uzvratiti pozitivno:
- Neću više uzvratiti protukritikom. Branit ću se samo onda kada su doista svi argumenti na mojoj strani i kada imam dojam da je posrijedi nerazumijevanje.

- Spreman sam se ispričati i izgladiti spor ako je kritika opravdana. Trudit ću se da takvo što više ne ponovim.

- Nevažnu, neutemeljenu kritiku želim jednostavno zaboraviti. Želim kritiku općenito shvatiti kao izvor nove informacije i pritom želim zadržati hladnu glavu.

  1. Kako se boriti protiv vlastitog nestrpljenja?
- Želim prihvatiti drugoga i onda kad je spor i kada se složeno izražava. Dobro je kad drugi ljudi rade tempom koji odgovara njihovoj sposobnosti.

- Želim više pozornosti posvetiti ritmu slušanja, čekanja i govorenja.

  1. Kako se boriti protiv preosjetljivosti?
- Ako mi tko ne posvećuje dovoljno pozornosti, neću odmah umišljati kako mu do mene nije stalo, nego ću shvatiti da moj sugovornik u tom trenutku ima i druge misli na umu.

- Ako mi što nije jasno, neću umišljati da me onaj drugi zapostavlja, nego ću se truditi razjasniti stvari kroz dodatna pitanja.

- Ne brinem se što drugi o meni pričaju jer mi to nije važno. Odgovoran sam za vlastite postupke i osjećaje.

  1. Nastupat ću sigurnije:
- Ne želim prijetiti i upozoravati. Uvijek se lakše primaju pozitivne primjedbe. Razmislit ću kako formulirati misli da budu prihvatljive sugovorniku.

- Ne želim popustiti pod pritiskom, nego ću sugovornika uvijek vratiti na pametno argumentiranje.

- Ne želim se pravdati, nego želim ostaviti mjesta da me drugi savjetuje i kritizira.

- Želim promijeniti i vanjsko ponašanje: trudit ću se gledati ljude dok s njima razgovaram, razvijat ću jasan, siguran glas, primijeniti gestikulaciju. Sve to pomoći će mi da zračim snagom i spremnošću za kontakte.

zamakdushe @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 19, 2011


Uvjet da se čovjek vrati Bogu jest spoznaja i priznanje da je grešnik. Molimo da nam Bog dadne spoznaju naše stvarne situacije u odnosu na Njega, na ljude, na same sebe.

Čovjek ne može svojim sposobnostima i silama shvatiti i podnijeti osjećaj grešnosti. Shvaćanje i prihvaćanje svoje grešnosti dar je Milosti.

Ako se iskreno gledam u svijetlu Božjem, uvijek ću pronaći 'dijelove' svoga bića koji nisu u Bogu i za Boga, koji nisu u službi ljubavi.

Lk 5, 1-11: Šimu Petar oduševljeno je pošao za Kristom. U njemu je bila skrivena svijest kako je on pravi čovjek u službi Kristovoj, dostojan Isusova poziva. Bilo je potrebno da mu Krist otvori oči, da ga očisti.

Kako je Isus čistio, obraćao Petra, tako čini i s nama i sa svakim koji ga želi slijediti.

Šimun je bio počašćen i ponosan time što je Isus poučavao ljude iz njegove lađe. Doživljavao se kao onaj koji je vrlo važan u Kristovu djelu, s kojim i Isus i ljudi mogu računati. Isus želi dublje zahvatiti u Petrov život, u Petrovu dušu. Želi Petra čvršće privezati uza se.

Prvi korak bio je u tome da Petar posluša Isusa: «Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov!» To nije bilo tako jednostavno. Petar nije bio osobito raspoložen. Ta cijelu noć je uzalud lovio. Osim toga, 'svatko ima svoju struku i kompetenciju'. Isus je učitelj, prorok, propovjednik, svaka mu čast. Ali nije ribar. Isus zna svoj posao. Ali i Petar zna svoj posao. Petar je stručnjak u svom zanatu. Zna da se riba ne lovi u po bijela dana. Što će reći ovi ljudi oko njih ako posluša Isusa? Pomislit će da mu se nešto pobrkalo u glavi. A što će tek biti kad se budu vraćali praznih mreža?!… Pred Petrom su dvije mogućnosti: ili – što je logično – pod pritiskom ljudskog obzira ne ići u lov, ili – što je nelogično, ali odgovara Petrovoj privrženosti Isusu – pouzdati se u Kristovu riječ i poslušati je. Petar se odlučio za ono što će biti presudno za čitav njegov život, ali i za vječnost: odlučio je poslušati Isusa. Uspio je nadvladati profesionalnu oholost, uspio je pobijediti samoga sebe.

Nije li borba protiv profesionalne oholosti koja vodi u «profesionalnu deformaciju» najteža zadaća? Dopuštam li Gospodinu primjedbe na moj profesionalni posao? Dopuštam li ljudima kritiku, sugestije na moju stručnost?

Petar je poslušao. Dogodi8lo se dvostruko čudo:

  1. Isus je natjerao ribe u Petrovu mrežu.
  2. Petru je otvorio oči da upozna sebe u Božjem svijetlu i da uđe u Isusov svijet.

Šimun je shvatio da je Isus Gospodar riba, Gospodar cijeloga Genezaretskog jezera, Gospodar planina oko jezera i da je Gospodar cijeloga svijeta – da je on Bog!

Istodobno uviđa istinu o svojoj nutrini. U svojim očima i u očima ljudi izgledao je častan, ugledan, uspješan. Sada odjednom snažno doživljava da je pun slabosti i mana, da je grešan, dvoličan, nečist, jadan, ograničen… posve nedostojan Isusova izbora. Između sebe, jadna i grešna, i Isusa, uzvišena, sveta, vrijedna neizreciva strahopoštovanja, vidio je nepremostiv jaz, ponor.

Pod teretom toga dara Šimun Petar ne može izdržati: «Vidjevši to Šimun Petar, pade do nogu Isusovih govoreći: 'Idi od mene! Grešan sam čovjek Gospodine!'»

Isus je uvjerio Petra kako mu je neophodan popravak, promjena, obraćenje ako želi biti u Isusovoj blizini, biti koristan u Isusovoj službi.

Prepoznajem li sebe u Petrovoj samodopadnosti, ali i u doživljaju grešnosti? Grešnici koji priznaju svoje grijehe u središtu su Isusova Srca. Ako želim doživjeti ljubav njegova Srca, dopustit ću da Isus energično zahvati i u moj život, da mi on otvori oči, da me On učini prikladnim za svoga svjedoka.

zamakdushe @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 15, 2011



Ako se dogodi nesreća, ispitujemo uzroke. Ako griješimo, potražimo razloge.

  1. Zašto su pali anđeli? Da bi ih Bog mogao uvesti u svoj božanski život, morali su se slobodno odlučiti. Zato im se Bog nije objavio u svoj svojoj veličini i privlačnosti. Objavio im se dovoljno jasno da ga mogu prihvatiti i ostao dovoljno nejasan da ga mogu odbaciti.

    Bit njihova grijeha: "Neću služiti!... Podići ću svoje prijestolje zdesna Bogu; bit ću jednak Svevišnjemu!" Trebao je ući u prijateljstvo s Bogom s povjerenjem i ljubavlju, a on se odlučio za oholost, bahatost, neprijateljstvo, pobunu...

    Taj duh đavao ulijeva u ljudska srca koja tako postaju otrovana grijehom.

    Isus u raspravi sa Židovima (Iv 8) kaže: "Vi imate đavla za oca i vršite želju svoga oca. On je ubojica ljudi od početka. On je lažac i otac laži. Vi ne prihvaćate Božje riječi jer niste od Boga!"

    Gdje je neiskrenost i laž, gdje je neprijateljstvo i mržnja koja ubija, tu je prisutan sotona. Laž i mržnja tipično su sotonske osobine.

    Svojstva đavla i njegovih sljedbenika: skloni su varkama i lažima. Zatvaraju se u sebe, osamljeni su, rastrgani, negativni prema drugima. Nemaju prijateljske odnose s drugima.

    Svojstva slobodne Božje djece: poklonici su istine. Otvoreni prema Bogu i ljudima, smireni i radosni. Sve gledaju dobrohotno, u ljubavi prijateljuju s Bogom i ljudima.

  2. Zašto su pali prvi ljudi? Zašto mi griješimo? Knjiga postanka, opisujući grijeh prvih ljudi, govori nam o uzrocima, procesu i posljedicama naših padova!

  1. Đavao je prvim ljudima prikazao Božju zabranu težom nego što jest da u njima izazove nepovjerenje prema Bogu: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Na dnu grijeha krije se stav: "Život po Božjem zakonu je pretežak... Tko može ispunjati sve ono što savjest nalaže? Bog nema pravo to od mene tražiti!"

  2. Pobuđivao je u njima želju za neovisnošću, apsolutnom slobodom, ohološću: "Ne, nećete umrijeti... nego ćete biti kao bogovi!" Čovjek ne vjeruje da će mu život u prijateljstvu s Bogom donijeti sreću, blaženstvo. Želi to osigurati sam sebi vlastitim silama.

  3. Nakon što je u njihova srca posijao sumnju, nesigurnost, praroditelji postaju plijen požude i strasti. "Žena vidje da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, za mudrost poželjno." I nama se Bog čini često tvrd. A požuda i strast "nude" nam zadovoljstvo i sreću. Oslabljeni sumnjom pribjegavamo užicima koje pruža požuda tijela, očiju i oholosti.

  4. Učinili su grijeh neposlušnosti: "Žena uze njegova ploda i pojede." Kad robuje strastima, čovjek se sve više udaljava od Boga, buni se, ne sluša ga, postaje Božji neprijatelj, a to je trajno stanje grijeha.

  5. Grijeh sa sobom povlači loš primjer, sablazan, nagovaranje drugoga na grijeh. "Dade ga i mužu te je i on jeo." Kad čovjek sagriješi, teško podnosi da postoji kraj njega netko tko se drži Božjega zakona: sebe i druge uvjerava da dobro čini te nastoji, najviše javnim mišljenjem, navesti druge da misle i žive kao on – po zakonu grijeha.

  6. Rezultat grijeha: golotinja, praznina, ruševine bića. Koliko ljudi danas osjećaju nutarnju golotinju, nezadovoljstvo, prazninu, besmisao, životnu bljutavost?

  7. Kad ih Bog traži, pokazuje im uzrok njihove golotinje, nesreće. "Ti si dakle jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti." Ali oni krivnju bacaju na druge: "Žena koju si mi dao dala mi je pa sam jeo..." "Zmija me navela pa sam jela." I danas čovjek za svoje padove i neodgovornost baca krivnju na druge.

  8. Tada Bog s njima više ne razgovara. Tjera ih iz raja. Moraju iskusiti posljedice svoga grijeha. Dokle god čovjek ne priznaje grijehe nego za njih okrivljuje druge, nema pristupa Bogu.

    Izvor:"Sloboda za ljubav" Slavko Pavin, SI

zamakdushe @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 14, 2011



"I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i njegovi anđeli. (Otkrivenje 12, 7-9)

Među sakramentalima Crkva je, poslušna Gospodnjoj molitvi, već od davnina milosrdno providjela da se pobožnim prošnjama od Boga traži da vjernici budu oslobođeni od svih pogibli, a osobito od zasjeda đavla. Na osobit pak način uspostavljeni su u Crkvi egzorcisti, koji će, nasljedujući Kristovu ljubav, ozdravljati opsjednute od Zloga, također naređujući u ime Božje zlodusima da odstupe te više ni na koji način ne štete ljudskim stvorovima. (Dekret za bogoštovlje i stegu sakramenata, 22. studenog 1998.)

Žena od kojih trideset i pet godina ležala je na podstavljenu stolu za masažu,a dvojica su je muškaraca držala čvrsto za ruke i za noge. Na sebi je imala trenirku,a tamno smeđa kosa bila joj je čvrsto svezana u rep. Premda nije bila odveć krupna, bila je pomalo zdepasta; dok se svejednako otimala, gunđajući i mrseći kroza zube, muškarci su je čvrsto pritiskali, trudeći se iz petnih žila zadržati je na stolu. U blizini su se vrzmali još jedan muškarac i žena, spremni, bude li potrebno, priskočiti u pomoć. Egzorcist je stajao jedva metar daleko od njih, s malenim raspelom u jednoj ruci i srebrnom posudom s blagoslovljenom vodom u drugoj. Odmjeravajući pogledom prizor, znao je da mora donijeti odluku. Egzorcizam je trajao već gotovo sat vremena i na svima prisutnima u prostoriji bili su uočljivi znakovi silna naprezanja. Da nastavi?

Odjednom ženina se glava okrene, a oči joj bijahu uprte u jednu točku u zidu nasuprot njima. "Ne!" oglasi se demon dubokim i grlenim glasom koji je dolazio odnekud iz njezine najdublje nutrine. "Ovdje je ona u crnom, ona koja donosi nesreću!"

Egzorcist je na čas osjetio tračak nade, iz iskustva znajući da je zloduh ovom šifrom označavao sv. Gemmu Galgani.

"A i ona mala, bijela, iz Albanije!" urlao je zloduh.

"Majka Terezija iz Calcute?" upita egzorcist.

Iz zloduhovih usta provališe bjesomučne hule, no glas mu ubrzo zatim poprimi podrugljiv, gotovo djetinji prizvuk. "Oh, pogledajte ih samo! Pogledajte ih! Grle se i pozdravljaju jedna drugu!" Zatim, vrativši se ponovno duboku, grlenu i osornu režanju, podvikne: "Odvratno! Odvratno!"

Ženi koja je ležala na stolu dva lika činjahu se likovima iz sna. Sv. je Gemma imala na sebi uobičajenu crnu odjeću i činilo se kao da joj je svega dvadeset, ili koju više. Začudo, i Majka Terezija doimala se posve mladom – kao da joj je dvadeset i pet.

Egzorcist pogleda preko ramena prema mjestu u koje je žena upiljila pogled, no osim obična zida, na kojem nije bilo ni vrata ni prozora, nije vidio ništa. "Zahvalimo sv. Gemmi Galgani i Majci Tereziji što su danas s nama", reče.

"Ne! I on! Otjerajte ga, otjerajte ga!" zavijao je zloduh.

Ne znajući na koga se odnose zloduhove riječi, egzorcist dometne: "Zahvaljujem i onome koji je upravo došao."

Odjednom, žena koja je dotle držala na stolu, uspravi se poput svijeće, ruku ispruženih kao da je neka nevidljiva sila iznenada trga oda sna. "Ostavite me na miru!" vrištao je zloduh dok je žena nastavila mlatarati rukama i nogama, pokušavajući se iza sve snage osloboditi nevidljiva stiska. Pristupiše joj ona dvojica muškaraca kaneći je ponovno pleći na stol, no egzorcist im dade znak rukom da to ne čine. "Da vidimo tko je došao. "U ime Isusovo i Bezgrešne Djevice Marije, tko je ta osoba?"

"Neeeeeee!" režao je grlen i razjaren glas. "Totus tuuuuus!"

Egzorcist se nasmiješio u sebi, prepoznavajući svima poznato latinsko geslo. "Hvala ti, sveti oče Ivane Pavle II., što si došao pomoći našoj sestri", reče.

"Ne, ne!" vrištao je zloduh. "Proklet bio! Odlazi! Kloni me se!"

I opet, kao da je u duboku snu, žena je zurila u papu Ivana Pavla II. Koji je izgledao kao da mu nije više od trideset; bio je sav odjeven u bijelo, stavljajući joj triput znak križa na čelo.

Pokušavajući iskoristiti očito pojačanje, egzorcist je energično nastavio: "Ponavljaj za mnom: 'Vječni Oče, ti si moje Stvoritelj i ja ti se klanjam'", zapovjedio je zloduhu.

"Nabijem te!" začu se zloduhov glas.

"Vječni Oče, ti si moj stvoritelj i ja ti se klanjam", bio je uporan egzorcist.

"Kažem li to eksplodirat će bomba!" vrištao je zloduh.

"Naređujem ti, u ime Bezgrešne Djevice Marije i u ime Isusa Krista, da ponavljaš za mnom riječi koje sam izgovorio", ponovno je zapovjedio svećenik.

Iznenada se pred ženom, umotan u veo i lica napola prekrivena zlatno-bijelim velom, ukaza lik Marije i nju preplavi silan osjećaj ljubavi i miline. Zureći sa zaprepaštenjem u lik koji joj se približavao, žena vidje da je Marija promatra suznih očiju.

Egzorcist je šutke promatrao ženu, a zloduh je ponovno prešao u napad. "Ne, ne, ne! Ne plači!" vrištao je, na što se ženino tijelo poče tresti i grčiti.

Zatim se, na trenutak, žena iz duboka transa povrati k sebi i reče: "Dostajala je jedna jedina Marijina suza", a zatim opet zapade u stanje transa.

Egzorcist je bio ushićen spoznajom da je Marija prisutna i da pomaže. Smjesta je počeo moliti Zdravomariju. Pridružili su mu se svi prisutni u prostoriji, čak i žena koja je ležala na stolu. Unatoč tome, egzorcist je slutio da nije još sve gotovo. Zloduh se sigurno krije kada joj dopušta da moli, pomislio je. "Ponavljaj za mnom: 'Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam'", obratio se zloduhu.

Žena je bjesomučno mlatarala rukama i nogama i vrištala. "Ne!" režao je zloduh. "Ne ću to reći! Ne smijem to reći, ne mogu; to se protivi svemu."

Egzorcist je jasno vidio da zloduhova moć kopni. Sve je prisutne u prostoriji zamolio da kleknu. "Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam", izgovarao je pjevajućim glasom, a svi su ostali ponavljali za njim.

Osjećajući da se zloduh muči, žena vidje da svi sveti u prostoriji izgovaraju ponavljaju riječi što ih je izgovarao svećenik.

"Ne, ne, čak su i oni kleknuli – onaj bijeli, ona crna i ona malena bijela", oglasi se zloduh. Zatim je egzorcist primijetio da se zloduhov glas ponešto promijenio; čak mu se činilo da u njegovu glasu – dok je dodavao: "Ona, ona [Marija] – i ona je kleknula" – razaznaje stanovit prizvuk duboka poštovanja, iznuđena na silu.

To je to, pomislio je egzorcist. Zloduh umalo što se nije slomio. "U ime Isusa Krista, zapovijedam ti da ponoviš ovu rečenicu."

Žena se otimala iz sve snage, no malo-pomalo se iz njezina grla začu graktav glas: "Vjeee...čni... O... če..., mo... ram... ti... se... klaaa....nja...ti."

Sav ushićen, no shavaćajući istodobno da još nije gotovo, egzorcist je natjerao zloduha da dvaput ponovi rečenicu koju je izgovorio. Kada je zloduh završio, egzorcist je izgovorio završnu formulu Euharistijske molitve: "Po Kristu, s Kristom i u Kristu, tebi Bogu, Ocu svemogućem, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i hvala u sve vijeke vjekova."

"Ponižen sam zbog slave Božje, ne zato što si ti tako zapovjedio, nego zato što je Bog tako zapovjedio. Proklet bio", oglasi se zloduh, obraćajući se egzorcistu.

Egzorcist se nije dao zbuniti: "Che Dio sia benedetto", nastavio je, neka je blagoslovljen Bog.

"Odlazim iz ovog tijela, ali ti će biti proklet do smrti", rugao mu se zloduh. "Tebe i sve koji su kao ti progonit će do smrti!"

zamakdushe @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 10, 2011

Cilj Božjeg stvaranja jest da se Bog kao Ljubav objavi svemu stvorenom. Cilj stvaranja čovjeka jest da ga Bog usreći samim sobom.

Cilj i smisao svakog ljudskog života jest da upozna Boga kao Onog koji ga voli i da mu vrati ljubav za Ljubav, da sebe dadne Bogu.

"Ljudski život se živi u tri etape: prva traje 9 mjeseci, druga traje 99 godina, a treća 999999... godina. U prvoj se čovjek mora tjelesno razviti da bi, neovisno o majčinu tijelu, odživio zemaljski život; u drugoj etapi čovjek se mora duhovno razviti, steći osobine djeteta Božjega, osloboditi se navezanosti na 'majku zemlju' da bi mogao živjeti u trećoj etapi – u vječnom životu."

Čovjek je po svojoj naravi tražitelj, mnogostruko je aktivan, muči se oko mnogo čega i najčešće ne pronalazi ono bitno i ostaje nezadovoljan, nemiran, nesretan.

Jesam li ovoga časa našao ono bitno i s njim mir, zadovoljstvo, sreću? Vjerujem li da mi je ono bitno na dohvat ruke?

Bog me je stvorio za sreću. Isus je rekao da je "došao da ljudi imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10b). Vjerujem li Božjoj riječi: da je moguće biti smiren, radostan, sretan – i da ja to mogu ako ostvarim ono bitno?

Neću gubiti vrijeme! Trošiti sile uzalud! Neću tražiti ono bitno u sporednom!

Potražit ću ga u srži svoga bića! Ono bitno nije u pojmovima, riječima, djelovanju, uspjesima, u bilo kojoj vanjskoj stvarnosti. Ono se nalazi u svemu, a mogu ga otkriti ako gledam Božjim očima – kroz prizmu smisla i cilja Božjega stvaranja, uzdržavanja i upravljanja.

Ono bitno, ono najvažnije, najsudbonosnije može se u Božjem svijetlu ovako izreći: Darovana mi je sloboda da danas, sada, odgovorim na ljubav koja mi se daje – da vratim ljubav za Ljubav!

Bog i čovjek dva su bića koja se stalno traže: Bog ne želi biti bez čovjeka, a čovjek ne može bez Boga. Bog svakog čovjeka voli i svatko mora osobno odgovoriti na tu ljubav. Bog me sada pita: "Šimune, Andrija, Stjepane, Franjo, Josipe, Krešimire, Marijo, Ano, Ivano..., ljubiš li me?" "Ljubiš li me svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim? - A sve druge ljubiš li kao sebe samoga?"

Ono što je za čovjeka najvažnije nije zdravlje, sposobnosti, bogatstvo, uspjeh, ugled pred ljudima, slavno djelo..., nego darovana sloboda da se danas, sada otvorim Ljubavi, da sada živim i djelujem u ljubavi, za ljubav. Veliko djelo učinjeno s malo ljubavi, malo je djelo! Malo djelo učinjeno s velikom ljubavlju, veliko je djelo! Siromašna udovica je sa svoja dva novčića dala više od svih jer je dala sve s ljubavlju.

Isus je sebe i cijeli svijet predao, izručio Bogu. I ja po Isusovu primjeru, uz pomoć Duha Svetoga, moram sebe i sve oko sebe predati Ocu. Isus je ustvrdio: "Tko izgubi svoj život radi mene, taj će ga sačuvati za vječnost!" (Lk 9, 24). jedino Bog me može sačuvati za vječnost. Isus mi je od Oca poslao svoga Duha Svetoga da mogu ostvariti ovo predanje. Ono nije nikakvo osiromašenje, nego cijena da bih dobio Sve.

Da bih se mogao dati, moram biti slobodan. Zato moram izboriti slobodu. Neprijatelji slobode su bezbrojni: sebičnost, strah pred teškoćama, srdžba na neprilike, kukavičluk. Trebam imati snage vidjeti sebe u istini. Ne bježati, ne htjeti biti netko drugi. Već to je savršenost u klici. Otac nebeski dat će sunca, kiše, toplinu. Klica će se razrasti do punine.

Sveti Augustin reče: "za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u Tebi!"

Kardinal Newman: "Bože, od Tebe dolazim, u Tebi živim. Daj da se Tebi vratim i ostanem s Tobom kroza svu vječnost!"

Novalis: "Ljubav je zadnji cilj svjetske povijesti i Amen svemira!"




zamakdushe @ 11:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

U oproštajnome govoru Isus najavljuje dolazak Duha Branitelja i njegove čudesne učinke. Naziva ga Duhom Istine. "Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh" (Iv 14,26). Branitelj razotkriva trostruku zablude svijeta: zabludu "glede grijeha, glede pravednosti i glede osude" (Iv 16,8). Duh dokazuje da je nevjera u Isusa temeljni grijeh svijeta i izvor svega zla... Duh očituje i pravi smisao pravednosti pokazujući da je Isus, razapeti i pogrđeni pravednik, prošavši kroz smrt u život opravdan i proslavljen.... Duh Sveti napokon pokazuje i to da je Isusovom smrću Zli već osuđen, a njegova vlast slomljena. ..... Što se čovjek više trudi oko darova Duha Svetoga, manje ih je sposoban primati, a Duh Sveti manje ih je voljan davati i djelovati u čovjeku. Što se čovjek naivnije, jednostavnije, poput djeteta, prepusti Bogu, to mu se obilnije daje iskustvo ove molitve. Jednom riječju: što je siromašniji pred Bogom. "Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko" (Mt 5,3).

(A. Schneider: Na putovima Duha Svetoga)

Poruka za novo jutro:
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet
bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče!"
(Rim 8, 14-16) 




zamakdushe @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 8, 2011

Sveto pismo govori da "treba uvijek moliti i nikada ne prestati". Isus krist kaže: "Molite i primit ćete, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!" (Lk 11, 9).

Molitva je odraz moga života, vanjski izričaj moje vjere. Kako živim, tako molim; kako molim tako živim.

Samo po molitvi mogu spoznati temeljne životne istine: prije svega osobu Isusa Krista, tajnu spasenja, tajnu križa.

Molitva je osobni odnos čovjeka i Boga. Nitko ne može drugoga uvesti u njegov osobni odnos s Bogom. Svatko to sam mora naučiti. Samo Duh Božji čovjeka može poučiti o tome kako i što će moliti. "Duh potpomaže našu nemoć. Doista, ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima" (Rim 8, 26). svatko treba naučiti i uvježbati svoju molitvu da bi bio pravi molitelj.

  1. Moliti znači razgovarati s Bogom. Razgovarati znači izreći sebe i čuti drugoga. Zato čovjek treba biti iskren, pošten, otvoren. Da bi čovjek čuo Boga, treba htjeti čuti istinu. Čuti Boga znači čuti ono što On želi reći, zanči jednostavno prihvatiti ga.

    Što sam iskreniji u izričaju sebe i što sam spremniji čuti Boga, to je moja molitva bliža pravom prijateljskom odnosu s Bogom.

    Razgovarat ću iskreno s Bogom o svojoj molitvi...

  2. Moliti znači uzdići um i srce Bogu. Osloboditi se svega onog što me sputava, veže, zarobljava i ne da mi da mi Bog bude prva ljubav. Pitat ću se što me najčešće rastresa i tako otkriti gdje su moje misli i gdje je prema tome moje srce.

    Što se ispriječilo između mene i Boga? Zašto mi Bog nije na prvom mjestu u mislima, riječima, djelima? Tu zapreku ću predati Bogu.

  3. Moliti znači htjeti u svemu svoju volju uskladiti s voljom Božjom. Dobro moliti znači htjeti ono što Bog hoće i ne htjeti ono što Bog neće. Ako ne želim prihvatiti volju Božju, ne mogu ući u prijateljski razgovor s Bogom. Između Boga i mene biti će ponor.

    Zašto se bojim prihvatiti Božju volju? Ne vjerujem mu. Ne želim se odreći... prihvatiti. Molit ću s Isusom: "Oče, ne moja nego tvoja volja neka bude!" (Lk 22, 42).

  4. Moliti znači htjeti biti s Bogom. Kad nekoga volim nije mi teško biti s njim. Želim produžiti trenutke zajedništva. Kad nekoga ne volim, vrijeme u prisutnosti takve osobe pretvara mi se u vječnost. Što više volim Boga, to mi je draže moliti, to češće molim.

    Molit ću da Boga ljubim "svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim".

  1. Isusu se u molitvi otvorilo nebo, sišao je na njega Duh Sveti... Došao je glas s neba: "Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!" (Lk 3, 22b).

    Dok molim, otvara mi se nebo, doživljavam prisutnost Duha Svetoga, doživljavam se ljubljenim, miljenikom, izabranikom.

  2. Isus je ostavljao propovijedanje, liječenje i "povlačio se na samotna mjesta da moli" (Lk 5, 16). Na mojoj ljestvici vrednota zauzima li molitva prvo mjesto? Pronalazim li svakodnevno vremena za molitvu? Koje vrijeme mi najviše odgovara za molitvu?

  3. Isus prije važne odluke moli: "I provede Isus noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo... izabra Dvanaestoricu, koje prozva apostolima" (Lk 6, 12).

    Molim li prije svojih odluka za mudrost, velikodušnost? Poslije: snagu da ih osvarim?

  4. Isus u muci više, intezivnije moli; moli cijelim bićem. Njegova molitva postaje grčevita borba da ostane vjeran Očevu planu: "A kad bi u smrtnoj muci, usrdnije se molio" (Lk 22, 42).

Molim li u teškoćama, sumnjama, napastima, osjećaju klonuća?

Po kršćanskoj molitvi čovjek dobiva od Boga snagu da može na Božjim rukama umrijeti sebi i predati se Ocu po Kristu u Duhu Svetomu.




zamakdushe @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 6, 2011

Izmoli molitvu polagano svjestan svake riječi koju izgovaraš. Zatim se vrati na svaku riječ i osluškuj što ti po njoj Otac govori:

Oče: Veliki, neizmjerni, tajanstveni Bog – moj je pravi Otac. Ja nosim tragove njegove dobrote i ljubavi. Ja sam dijete ljubavi. Imam Oca koji me voli, koji mi se veseli, koji u meni uživa. Koliko ova temeljna istina moje vjere oživljuje, pokreće, preobražava moje misli, riječi, djela, čitavo moje biće?

Naš: On nije samo moj Otac. On je otac svakog čovjeka, svih ljudi. Zato smo mi svi braća i sestre. Skrivena povezanost jedva se primjećuje. Treba puno vremena i truda da nam se pročiste oči srca da prepoznamo sve ljude kao svoju braću i sestre. Kako ću u konkretnim ljudima prepoznati da su djeca Božja, za njih i s njima moliti, raditi?

Koji jesi: Bog nije iluzija, imaginarna želja ljudskoga bića za snagom, nježnošću, ljubavlju. Bog je najstvarnija stvarnost – temelj svake druge stvarnosti. Kako se stvarnost da Bog postoji odražava na moj život, na moje misli, riječi, djela?

Na nebesima: Osim ovoga vidljivog svijeta postoji isto tako stvaran, nevidljiv, duhovni svijet. Heb 13, 3 kaže da "vidljivo nije nastalo iz vidljivoga, nego iz nevidljivoga". Koliko je nevidljiva duhovna stvarnost prisutna u mom načinu razmišljanja i djelovanja?

Sveti se ime Tvoje: Kad upoznamo Boga kakav jest, trebat će nam vječnost da ga dostojno proslavimo, predanje čitava bića Bogu da izreknemo on što Bog zaslužuje. Koliko se Bog po meni sada slavi?

Dođi kraljevstvo tvoje: Kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevstvo svetosti i milosti, punina sreće i blaženstva. Čežnja za srećom su tragovi toga kraljevstva u mom srcu?

Budi volja tvoja – kako na nebu tako i na Zemlji: Volja Božja je Božja ljubav prema meni i svemu stvorenom. On zna i hoće ono što je za nas najbolje – zato želim da bude onako kako On hoće. Dopuštam li da volja Božja po savjesti upravlja mojim životom?

Kruh naš svagdanji daj nam danas: Kruh je život i sve ono što čuva i produžuje život. Povjeravam li rado Bogu svoj život i sve što taj život podržava? Očekujem li s povjerenjem Božju pomoć u svim mojim tjelesnim i materijalnim potrebama?

I otpusti nam duge naše: Svi smo tako otrovani grijehom da se ne možemo sami izbaviti od toga zla koje nam pripravlja smrt. Kad nam Bog oprosti grijehe, postajemo slobodni od zla i ne bojimo se smrti jer smo "iz smrti prešli u život".

Kako i mi otpuštamo dužnicima našim: Kad kažem bratu, sestri: Opraštam ti, jeka mojih riječi od Božjeg Srca meni govori: Opraštam ti.

I ne uvedi nas u napast: Ne dopusti, Oče, takve okolnosti u kojima se neću moći osloboditi zavodljivosti grijeha. Neka mi Tvoja snaga i milost budu štit i obrana!

Nego izbavi nas od zla: Snagom svoga duha pobijedi zlo u meni i oko mene da živim u dobroti, istini, ljubavi.




zamakdushe @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 5, 2011

Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van i da je ljudi pogaze.

Vi ste svijetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne pali se svijeća da se stavi pod stol, nego na stol da svijetli svima u kući. Vaše svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi, te slave vašeg Oca nebeskog." (Mt 5, 13-16)

Moraš biti sol zemlje. Sol koja sprečava svaku trulež. Sol koja bljutavom jelu daje okus.

Da li si ti sol?

Sprečavaš li ti trulež u svojoj okolini? Jesi li otkrio što će Gospodin učiniti, ako si ti sol koja je izgubila moć da sprečava trulež? Ako si zatajio u svojoj zadaći, da budeš sol u svojoj okolini?

Moraš biti svijetlo svijeta: učitelj, vodič, žar. Moraš biti i živo življeno Evanđelje!

Kako je veliko tvoje svijetlo u tebi?

Jesi li ti samo tama i slijep?

Jesi li u stanju druge zapaliti?

Kako ćeš postati žar koja druge raspaljuje?

Je li tvoja krivica što si pepeo pod kojim žar jedva tinja?

Zašto ne možeš biti vodič i učitelj za druge? Da li premalo znaš? Zar nisi proučavao riječ Božju? Zar se svijetlo u tebi samome još nije pojavilo?

Zar nemaš vremena za Gospodara svoga vremena?

Kršćani moraju biti grad visoko gore na brijegu svijeta.

Svi izvan grada moraju osjećati čežnju za onu unutarnju zajednicu tamo gore, za sigurnost i sreću onoga grada.

Osjećaju li drugi čežnju da postanu pravi kršćani, ako tebe gledaju?

Zapažaju li drugi da si ti siguran i uronjen u Boga? Dobiva li današnji svijet, koji živi u strahu, čežnju za tvojom sigurnošću u Boga?

Osjećaju li ljudi da ti imaš radosniji i bolji život nego ostali izvan grada?

Da li u dnu tvoga srca živi radost za kojom čeznu ljudi napolju?

Gospodine, daruj mi svoje svijetlo!

Gospodine, daj da gorim od želje za tobom!

Gospodine, budi moja domovina i moj grad!

Gospodine, udijeli mi hrabrost!

Gospodine, daj mi snage da živim tvojim životom!




zamakdushe @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 3, 2011

Znajte, da se ne radi o tome, da bude misaona molitva ili ne, da se drži usta zatvorena. Ako dok govorim, potpuno shvaćam i vidim da razgovaram s Bogom, usredotočena više na to, nego na riječi koje izgovaram, istodobno je molitva misaona i usmena. No, ako vam kažu da razgovarate s Bogom dok molite Očenaš, a mislite na svijet, tu ne kažem ništa. Ali ako ćete razgovarati onako kako dolikuje razgovarati s tako velikim Gospodinom, dobro je da pogledate s kime razgovarate i tko ste vi, zato da barem uljudno razgovarate. Jer, kako kralja možete osloviti Visočanstvo, ili pak znati način ophođenja kada se govori s kojim velikašem, ako dobro ne znate kakav položaj zauzima i kakav je vaš položaj? Jer u skladu s time mora se iskazati poštovanje, i prema običaju, pa i to morate znati; u protivnom će vas otpraviti kao neotesanca i nećete obaviti ništa.

Pa što je to Gospodine moj? Što je to, moj Vladaru? Kako s eto može trpjeti? Kralj ste, Bože moj, bez kraja, jer kraljevstvo koje imate nije vam iznajmljeno. Kada se u Vjerovanju kaže: "Vaše kraljevstvo nema kraja", to mi gotovo uvijek čini posebno zadovoljstvo. Hvalim Vas, Gospodine, i blagoslivljam na vijeke. Napokon, Vaše će kraljevstvo trajati navijeke. Prema tome Vi, Gospodine, nemojte nikada dopustiti da se smatra dostatnim da onaj tko pođe razgovarati s Vama, čini to samo ustima.

Što je to, vi kršćani, koji kažete da nije potrebna misaona molitva? Jeste li pri sebi? Zaista mislim da niste pri sebi, pa biste htjeli da se svi izbezumimo. Niti znate koja je misaona molitva, niti kako se treba moliti usmena,niti pak što je kontemplacija, jer da to znate ne biste s jedne strane osuđivali ono što hvalite s druge.

Ja ću uvijek stavljati misaonu molitvu uz usmenu, kada se god toga sjetim, zato da vas se ne prestraši; jer ja znam na što spadnu te stvari zato što sam prešla stanovit napor u tome, pa ne bih htjela da vas itko uznemirava, jer je štetno ići sa strahom po tom putu. Jako je važno da shvatite da ste na dobrom putu, jer ako se nekom putniku kaže da je zalutao i da je skrenuo s puta, prisiljava ga se da ide od jednog kraja do drugog, pa koliko prođe, tražeći kuda mora ići, zamori se, potroši vrijeme i stigne kasnije.

Tko može reći da je loše, ako počnemo moliti Časoslov ili krunicu, promisliti s kime će se razgovarati i tko je onaj tko govori, zato da vidi kako će Mu se obraćati? Ja vam kažem, kada bi se dobro učinilo sve što treba učiniti, zato da se shvati ove dvije točke, prije nego počnete s usmenom molitvom koju ćete izgovarati, dobro bi se učinilo da provedete puno vremena u misaonoj. Da, jer ne možemo doći razgovarati s kraljevićem onako nemarno kao s kakvim seljakom ili kao s nekim jadnikom, kakvi smo mi, jer kako god govorili s nama dobro je.

Pravo je, budući da me ovaj Kralj iz poniznosti, ako stoga što sam neotesana ne znam razgovarati s Njime, ne prestaje zbog toga slušati, niti priječi da dođem k Njemu, da me ne izbacuju van ni Njegovi čuvari; jer anđeli koji su tamo dobro znaju stajalište njihova Kralja, kojemu se više sviđa neotesanost jednoga poniznog pastirčića, kod kojega vidi da bi govorio kada bi više znao, bolje od onih koji su vrlo pametni i obrazovani, koliko god otmjena umovanja iskazivali, ako nemaju poniznosti. Prema tome, zato što je On dobar ne smijemo mi biti neuljudni; makar zato da Mu se zahvali što podnosi smrad, pristajući da je uz Njega netko kao ja, dobro je da uznastojimo spoznati Njegovu čistoću i tko je On.

O vladaru naš, vrhovna vlasti, najveća dobroto, sama mudrosti, bez početka, bez kraja, bez granica u Vašim djelima: beskrajna su i ne mogu se spoznati; pučina bez dna puna čudesa, ljepota koja sadrži u sebi sve ljepote, sama jakosti! Ah, Bože mili! Kada bih ovdje imala skupljenu svu mudrost i rječitost smrtnika da znam dobro iskazati – kako se ovdje može znati, jer u ovom slučaju sve je ne znati ništa – neku od mnogih stvari koju možemo promatrati zato da spoznamo nešto od toga tko je ova Gospodin i naše Dobro.

Da, dođite do toga da razmislite i shvatite, dok stižete, s kime ćete razgovarati ili s kime razgovarate. U tisuću naših života nećemo uspjeti shvatiti kako ovaj Gospodin zavrjeđuje da se postupa s Njime, jer pred Njim drhte anđeli. Nad svime vlada, sve može; kod Njega htjeti znači djelovati.

To je misaona molitva, shvatiti te istine. Ako pak hoćete prihvatiti ovo i moliti usmeno, neka vam je na sreću! Nemojte mi razgovarati s Bogom i misliti na druge stvari, jer to znači ne shvaćati što je misaona molitva. Misli da je to razjašnjeno. Dao Gospodin da to znademo provoditi, amen.




zamakdushe @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 1, 2011

Ovo poglavlje nisam napisao ja, već jedan opsjednut čovjek koji ovdje iskreno opisuje svoj slučaj. Jer i za najiskusnijeg je egzorcista teško toliko se uživjeti da uvijek shvaća što se zbiva u opsjednutom. Ono što izgleda kao srednje teško opterećenje, može prikazivati smetnje koje i sam pacijent teško može opisati. Naš je svjedok želio izraziti ono što se zapravo
ne može opisati, a prije svega se nadao da će ga razumjeti svi oni koje je zadesilo isto zlo.
"Sve je počelo u dobi od 16 godina. Dotada sam bio sretan dječak, živahan i vedar, iako me pratila i neka potištenost, sjeta. Nisam to razumio, ali tada nisam od toga pravio problem. Živio sam u malom gradiću uz more, tako da su mi more, nebo i krajolik bili velika pomoć da odagnam svoju melankoniju. Sa 16 godina došao sam u Rim, napustio Crkvu i počeo iskušavati
sve što oduševljava pridošlicu u velikom gradu. Stjecao sam sva ona ekstremna iskustva koja su u malom mjestu nepoznata.
Već sam uskoro upoznao ovisnike o drogama, dugokose mladiće, lopove, lake djevojke itd. Bio sam nestrpljiv da upoznam tu novu okolinu koja je veoma uzdrmala moj dotadašnji mir. Sada sam živio u novoj, neprirodnoj, prezasićenoj sredini koja je izazivala gnušanje.
Imao sam veoma despotskog oca koji me je strogo nadzirao i uvijek bio sa mnom nezadovoljan. Neugodnosti i sva ona poniženja s njegove strane otjerali su me na ulicu. Otišao sam od kuće i upoznao glad, hladnoću, besposličarenje i nevaljalštinu. Živio sam zajedno s lakim djevojkama i problematičnim momcima. Već me ubrzo počelo mučiti pitanje na koje nisam znao odgovor: "Zašto živim na ulici? Zašto sam takav, dok drugi imaju snage raditi i biti sretni?"
Tada sam izlazio s djevojkom koja je zlo držala jačim od dobra, govorila o vješticama i magičarima, pisala stvari od kojih bi se mogla dobiti vrtoglavica. Smatrao sam je veoma inteligentnom, jer mi se činilo gotovo nad ljudskim pisati takve teorije o svijetu i životu. Pročitao sam sve njezine bilježnice i tada tražio od nje da ih spali, jer se u njima govorilo samo o zlu i malo sam se bojao da one leže posvuda po kući. Djevojka me poslije toga mrzila, a ja to oupće nisam shvaćao. Pokušao sam je
izvući iz te mračne jame, ali nisam uspio. Ona me ismijala, a time i dobro što sam joj ga predložio.
Kad sam se vratio kući svojima, sreo sam drugu djevojku koja je bila još gora. Slijedećih sam godina bio tužan i nesretan i osjećao se progonjenim od svih. Okruživala me neka vrsta tame, više se nisam smijao i često sam plakao. Bio sam očajan i opet se pitao: "Zašto živim? Što radi čovjek na svijetu?" To nije dakako zanimalo nikoga iz moje okoline, ali ja sam u trenutku najvećeg očaja kriknuo u svojoj nutrini slabim glasom: "Bože moj, ne mogu više! Stojim tu pred tobom... U pomoć!"
Imao sam dojam da sam bio uslišan, jer moja je djevojka otišla poslije nekoliko dana u crkvu, pročistila se i obratila u rekordnom vremenu.
Da ne bih zaostajao za njom, učinio sam isto. Pritom sam dospio u crkvu gdje su u procesiji upravo nosili kip Majke Božje Lurdske. Pozvali su me da im pomognem nositi, a ja sam to -iako sam se stidio- učinio i bio radi toga veoma ponosan.
Pričestio sam se i bio iznenađen ispovjednikom, jer je bio tako ljubazan i pun razumijevanja.
Pri izlasku sam rekao: "Uspio sam. Vratio sam se na pravi put". Iako dotada nisam znao što je dobro, sada sam osjetio što je to. Nekoliko sam tjedana kasnije čuo za Međugorje gdje se od 1981. navodno ukazivala Bogorodica. Odmah sam sa svojom djevojkom otputovao onamo, vođen unutarnjim poticajem, čudom što ga ne mogu opisati. Zatim smo se osnaženi vratili u Crkvu i promijenili svoj život. Sada smo voljeli Boga više od samih sebe, tako da je djevojka čak stupila u samostan, a ja sam razmišljao da postanem svećenik. Kako sam bio sretan što sam opet imao životnu motivaciju i što moj život nije bio pri kraju.
Ali to je bio tek početak, jer tu je bio još 'netko' tko sa svim tim nije bio zadovoljan. Sljedeće sam godine opet hodočastio u Međugorje, a kad sam se vratio u Rim počeo sam opet osjećati onu tamu kao u vrijeme prije nego što sam otkrio Boga. Tijekom nekoliko tjedana pokazala se ta slutnja točnom. To sam najprije pripisivao ponašanju svoga oca, nesretnim prilikama u kojima sam živio iz različitih razloga, te izvjesnom nemiru koji sam smatrao normalnim, ne shvaćajući da on za
druge nije bio normalan. Počeo sam trpjeti kao što mi se još nikada nije događalo. Znojio sam se, dobio groznicu, uopće više nisam imao snage, tako da više nisam mogao ni sam jesti, te su me drugi morali hraniti. Imao sam dojam da bolujem od nečega što nije tjelesno, što je nekako strano. Osjećao sam strašan očaj i vidio -ne znam kojim očima- tamu koja nije zamračila samo sobu u kojoj sam stanovao, već i budućnost, volju za životom i nadu u sutra. Činio sam se sebi kao ubijen nevidljivim nožem i osjećao da me onaj koji je vodio taj nož mrzi i želi više od moje smrti.
Teško je sve to opisati riječima, ali bilo je tako kao što sam opisao. Poslije nekoliko mjeseci duševno sam se posve poremetio i više nisam bio uračunljiv, tako da su me htjeli smjestiti u bolnicu. Nisam više shvaćao što govorim, jer sam već živio u drugim dimenzijama, u onim od kojih sam trpio. Činilo se kao da je stvarnost odijeljena od mene. Bilo je to kao da je samo moje tijelo bilo u tom vremenu i na tome mjestu, dok se moja duša nalazila negdje drugdje, na nekom strašnom mjestu gdje nije bilo svjetla ni nade.
Više sam mjeseci ostao tako između života i smrti i nisam više znao što da mislim. Izgubio sam prijatelje, rođake i razumijevanje bližnjih. Bio sam izvan svijeta koji me više nije razumio, što nisam mogao ni tražiti, jer sam znao što je bilo u meni, ali što nisam mogao opisati. Zamalo sam zaboravio Boga. Iako sam mu se obraćao suzama i neprestanim jadikovanjima, osjećao sam da je On daleko, na udaljenosti koja se ne mjeri kilometrima, već neprihvaćanjima. Nešto je govorilo Ne Bogu, dobru, životu, meni. Pomišljao sam na to da se obratim nekoj bolnici, jer sam mislio da vrućica od koje sam trpio već mjesecima, ima fizički uzrok i kad bi on bio uklonjen, tada bi mi bilo bolje. Nešto sam morao poduzeti.
U Rimu me nijedna bolnica nije željela primiti samo zbog vrućice. Stoga sam se morao obratiti jednoj bolnici udaljenoj 300 kilometara, gdje sam ostao 20 dana i morao se podvrgnuti svakojakim pregledima. Tada sam bio otpušten bez prava nalaza, ali s bolničkim izvještajem zbog kojega bi i atleta puknuo od zavisti: bio sam zdrav kao riba. Samo je jedna dodatna rečenica govorila kako nitko ne može sebi objasniti vrućicu i mrtvački blijedu boju lica.
Doista sam bio blijed poput lista papira. Tek što sam bio otpušten iz bolnice, gdje su se moje tegobe malo poboljšale, počela je veoma jaka kriza. Morao sam često povraćati i trpio od svega od čega može čovjek trpjeti. Osim toga sam se nalazio u području grada koje ni sam poznavao. Ne znam kako sam onamo dospio. Noge su se same kretale, ruke i ostalo tijelo bili su
neovisni o volji. Bio je to strašan osjećaj. Zapovijedao sam svojim udovima koji me više nisu slušali. Nikome ne želim takvo iskustvo. Kao da to sve ne bi bilo dovoljno, vratila se ona tama koja se ovaj put spustila kako na dušu tako i na tijelo. Sve mi se činilo mračnim, kao noću, iako je bio bijeli dan. Muke su dosegle vrhunac. Vikao sam, valjao se po podu, kao da sam u sebi imao vatru i s krikom preklinjao Majku Božju: "Smiluj se... Majko, preklinjem te! Majko moja, milost za mene, jer ću umrijeti!" Boli nisu popuštale i muke su bile tako nepodnosive da sam izgubio i sposobnost orijentacije. Hodao sam teturajući uz neki zid i stigao do telefonske govornice. Uspio sam birati broj, dok mi je glava udarala o staklo i telefon. Jedina osoba koju sam poznavao doista je došla i odvela me natrag u Rim. Još prije nego što sam stigao onamo, shvatio sam da sam vidio pakao.
Nisam bio tamo, nisam ga ni dodirnuo, vidio sam ga samo izdaleka.
Ta je spoznaja promijenila moj život više od obraćanja u Međugorju. Još uvijek nisam vjerovao u izvanzemaljske sile i sve sam tumačio psihološkim uzrocima: nedostatna sposobnost prilagođavanja, autoritarni otac, traume iz djetinjstva, emocionalni slom i druge stvari koje su poput lijepog crteža mogle objasniti ono što se zbivalo. Pet godina bavio sam se psihologijom kao samouk i smislio shemu iz koje se moglo vidjeti od čega sam bolovao. Na Dan Bogorodice od dobra savjeta -vjerujem da sam molio za takav savjet-savjetovao mi je neki redovnik da telefonski razgovaram s karizmatičarom koji je bio pod strogim nadzorom biskupa. On mi je rekao: "Netko te je urekao da bi pomutio tvoj razum i tvoje srce. A prije osam mjeseci pojeo si ureknut plod". Morao sam se glasno nasmijati, jer nisam vjerovao ni jednu jedinu riječ. Ali tada sam se zamislio i osjetio u sebi novu nadu. Već sam posve zaboravio taj osjećaj. Mislio sam na plod i vrijeme prije osam mjeseci. "Da, tako je", rekao sam "doista sam prije osam mjeseci pojeo takvo voće". I sjetio sam se da isprva nisam to voće želio pojesti, radi instinktivne odbojnosti prema osobi koja mi ga je ponudila. Sve se podudaralo, tako da sam poslušao i savjet i prihvatio lijek koji mije bio predložen, naime blagoslove.
Tražio sam egzorcista i -nakon što sam bio ismijavan i ponižavan od svećenika i biskupa i tako vidio nagrđeno lice Crkve za što su bili krivi njezini vlastiti pastiri- napokon našao patra Amortha. Dobro pamtim taj dan. Tada još nisam znao što znači osobit blagoslov; mislio sam na znak križa što ga svećenik načini na kraju mise. Sjeo sam, on je položio stolu na moja ramena, a ruku na moju glavu. Zatim je počeo latinski moliti, od čega nisam ništa razumio. Poslije nekog sam vremena osjetio svježe, gotovo ledeno strujanje od glave čitavim tijelom. Prvi put poslije gotovo godinu dana nisam više imao vrućicu. Pater je dalje obavljao svoj posao i u meni je posve polako opet oživljavala nada, dan je opet bio svijetao i vedar, pjev ptica nije više bio nalik na graktanje vrana, a vanjski zvukovi nisu više bili tjeskobni, već su jednostavno bili zvukovi. Do tada sam zaista morao živjeti s vatom u ušima, jer bi me već i najmanji šumovi strašno uzrujali.
Pater Amorth me pozvao da opet dođem i već sam pri izlasku osjetio veliku želju da se smijem, da pjevam i da se šalim.
"Kako lijepo", rekao sam, "da je prošlo". Uistinu je za sve što me snašlo bio kriv netko tko me mrzio. Nije moja poremećenost bila ta koja mi je nanijela čitavo to zlo. "Tako je", rekao sam sebi. Danas su prošle tri godine i posve polako, korak po korak, blagoslov po blagoslov, postao sam opet normalan i spoznao da čovjekova sreća dolazi od Boga, ne od naših osvajanja i uspjeha.
Zlo, takozvana nesreća, tuga, briga, drhtanje nogu, psihička iscrpljenost, nesanica, strah od shizofrenije i mnoge druge tegobe što sam ih pretrpio, nestale su poslije jednog jednostavnog blagoslova. Posljednje tri godine dobivam sve više dokaza koji mi pokazuju da đavao postoji, da djeluje, više nego što mislimo i da čini sve da ne bude otkriven. On želi da vjerujemo kako smo oboljeli od ovog ili onog, dok je zapravo uzrok svega zla on sam. Ali on drhti pred svećenikom koji drži u ruci posudicu s blagoslovljenom vodom. To je moje iskustvo koje sam želio zabilježiti, kako bih sve one koji će o tome čitati pozvao da promisle o tom vidu našega života koji sam ja na žalost dovoljno snažno doživio. Ali ipak sam sretan da mi je Bog darovao te velike kušnje, jer tek sad počinjem uživati plodove tolikih patnji.
Moja je duša sada čišća i vidim što prije nisam vidio. Prije svega sam manje sumnjičav i otvoreniji prema stvarnosti koja me okružuje. Već sam vjerovao da me Bog napustio, ali on me je zapravo obrađivao, kako bi me pripremao na susret s njim.
Ovim napisom želim obodriti i one koji su bolesni kao što sam bio ja, da ne izgube hrabrost, iako im se čini da su napušteni od Boga. Ali nije tako i za to postoje dokazi. Samo se mora ustrajati, pa i godinama ako je potrebno. Još bih želio upozoriti na to da su egzorcizmi to učinkovitiji što više to želi Bog. To ne ovisi ni o volji egzorcista ni o volji egzorcirane osobe. A učinkovitost ovisi po mome iskustvu mnogo više o želji egzorcirane osobe za obraćenjem nego o egzorcističkoj službi. Ispovijed i pričest vrijede kao jedan veliki egzorcizam. Pri osobitim sam ispovijedima -ako su bile dobre ispovijediodmah osjetio nestajanje gore navedenih mučenja; a pri pričestima novu milinu koju nisam smatrao mogućom.
Još prije mnogo godina, prije nego što su nastupile sve te muke, odlazio sam na ispovijed i pričest, ali budući da tada nisam trpio, nisam spoznao, ako tako smijem reći, zbog čega sam tako imun. Sada to znam i pozivam prije svega one ravnodušne i nemarne da vjeruju kako je Bog doista na vratima ispovjedaonice i u hostiji koju često primamo veoma rastreseni.
K tomu pozivam skeptike da vjeruju, prije nego što im bude "netko" morao silom pomoći, kao što se meni dogodilo. Na kraju se obraćam jadnicima, jer upravo među njima, opsjednutima i sotoni mrskima, služi se zao duh njihovim vlastitim znancima, kako bi ih ubio ili ugnjetavao. Ne gubite vjeru i nadu, ne predajte se zlim utjecajima i podlim đavolskim obmanama.
Jer to je njegov pravi cilj. Njegov krajnji cilj nije izazivati muke i bolesti ili poticati zlo. On ne želi našu bol, već više: on iskušava našu dušu, sve dok ona ne kaže: "Dosta, pobijeđena sam; Bog zaboravlja svoju djecu ako dopušta takve muke; Bog me ne voli; đavao je nadmoćniji od njega". To je prava pobjeda zla kome se moramo oduprijeti, čak i ako više nemamo vjere, jer je pomućuje bol. "Mi želimo željeti vjeru". Želimo željeti" Tu našu volju ne može napasti zao duh, ta volja pripada nama; ona ne pripada ni Bogu ni đavlu, jer Bog nam je dao volju kad nas je stvorio. Dakle, moramo uvijek reći ne onom koji nas želi ugnjetavati i moramo vjerovati (poput sv. Pavla) da će u ime Isusa Krista svatko kleknuti, na nebu, na zemlji i pod zemljom.
To je naše spasenje. Ako čvrsto ne vjerujemo, tada može zlo koje nam je nametnuto urocima i sličnim, trajati godinama, bez izgleda u poboljšanje. Za one koji već sebe smatraju ludima i ne vide nikakve pomoći, mogu posvjedočiti da to zlo poslije mnogih egzorcizama nestaje kao da nikada nije ni postojalo. Stoga se ne smijemo bojati, već moramo zahvaljivati Bogu za križ koji nam je nametnuo; jer poslije križa uvijek dolazi uskrsnuće, kao što poslije noći sviće dan. Sve je tako stvoreno. Bog ne laže i on nas je izabrao da pratimo Isusa u Getsemani, da mu pravimo društvo u njegovoj boli, da s njim uskrsnemo.
Ovo svjedočanstvo žrtvujem Majci Božjoj, kako bi ga ona učinila plodnim za dobrobit mojih supatnika. S ljubavlju, praštanjem i blagoslovom odgovaram onima koji su mi kao đavolsko oruđe dali mučeništvo koje sam morao trpjeti. Molim da im moje trpljenje donese svjetlo koje je i meni darovao naš čudesni Bog".
G.G.M.




zamakdushe @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » srp 2011
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.