On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - srpanj 2013
srijeda, srpanj 31, 2013

"Krist je blizu svakome od nas i tako će uvijek biti. Svatko od nas može mu se obraćati s Ti, svaki ga može zazvati. Gospodin je uvijek toliko blizu da nas može čuti. Možemo se u srcu udaljiti od njega. Možemo mu i leđa okrenuti. Ali on nas uvijek čeka i uvijek nam je blizu."

Papa Benedikt XVI.

zamakdushe @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Isus je crpio nadahnuće za svoju molitvu najviše u psalmima, zbirci najljepših molitava koje imaju neprolaznu vrijednost, kojima je izvor u iskustvu pojedinaca u različitima situacijama.

U psalmima se odražava vjera židovskog naroda. Nikakvo čudo da ih je Isus iz Nazareta prihvatio kao svoju molitvu, da ih je Crkva prihvatila kao svoju molitvu. Molitelj osjeća da Boga treba slaviti svim svojim bićem, dušom i tijelom (Ps 63, 2). Duboko je svjestan da ga Bog vodi po svim putovima kroz ovu suznu dolinu. Zato on ima duboko povjerenje u Boga (Ps 25, 2; 55, 24 i dr.). S njime je povezan kao sa svojim prijateljem.

Iz takve duhovne molitvene sredine izrastao je Isus iz Nazareta. Njegova je molitva bila molitva čovjeka koji je stalno dizao svoje srce i svoj um Bogu Ocu i s njime razgovarao kao što razgovara dijete sa svojim Ocem. Nije nikakvo čudo što su evanđelja tako škrta s podatcima o Isusovoj molitvi. Jedini nešto duži evanđeoski tekst o Isusu molitelju jest Iv 17, poglavlje u kojem Isus moli za svoje učenike i za sve one koji ikada u nj budu povjerovali.

Sva tri evanđelista izvješćuju kako se Isus povlačio u samoću da se moli svome Ocu. Kao što je Mojsije odlazio na goru Sinaj da se moli Bogu za svoj narod, tako se i Isus povlači na goru i u samoći razgovara sa svojim Ocem (Mt 14, 22-23). Kad je Isus umnožio kruhove i čudesno nahranio narod, povukao se u goru na molitvu (Mk 6, 45-46). U Mk 6,45- 46 iščitavamo kako Isus obavlja svoju jutarnju molitvu, koju je kao pobožni Židov svako jutro obavljao. Za nju je bilo propisano vrijeme: vrijeme jutarnje molitve je kad zora počne rudjeti.

Isus je pošao na samotno mjesto da bi u svitanje zore obavio svoju jutarnju molitvu. Luka ističe kako je Isus nakon mnogih čudesa nad bolesnima i opsjednutima, sve do u kasnu noć, drugi dan rano ujutro pošao na molitvu: „Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto“ (Lk 4, 42; usp. Mk 1, 35-37).



Od sinoptičkih evanđelista osobito Luka u svojem evanđelju naglašava kako se Isus često molio. Prije nego će izabrati dvanaest apostola cijelu je noć proveo u molitvi: „Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima“ (Lk 6, 12-13). Isusova se molitva silno dojmila njegovih učenika. Nije slučajno da je Petar Isusa priznao Kristom upravo nakon Isusove molitve kojoj su učenici prisustvovali.

Isus moli za Petra da ne doživi slom u vjeri (Lk 22, 32). Na molitvu je Isus aludirao kad je ono učenicima, kad su se vratili iz grada, rekao: „Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete!“ (Iv 4, 32). Molitva je bila ono duhovno ozračje u kojem je Isus ispunjavao volju svojega Oca nebeskog ovdje na zemlji.

I čudesa koja je Isus činio tijesno su povezana s molitvom. Ona su ispunjenje njegove molitve. Doista, Isus više puta prije nego čini čudo moli (usp. Mt 14, 19 i drugdje). Otac je nebeski zadnji uzročnik svakog čuda koje Isus čini. Zato se Isus prije nego će učiniti koje čudo obraća molitvom svome nebeskome Ocu. Tako, prije nego će Lazara podići u život, moli Oca svoga: „Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao“ (Iv 11,41-42).



Svojim učenicima Isus govori neka mole Oca da bi poslao što više poslenika u već zrelu žetvu (Mk 9, 38; Lk 10, 2) i neka mole da im Otac pošalje Duha Svetoga (Lk 11, 13). Time je Isus ukazao na to za što osobito treba moliti: za što skorije ostvarenje kraljevstva Božjega i za milosni dar Duha Svetoga. Poslenici za žetvu vjerovjesnici su koji navješćuju kraljevstvo Božje. Važno mjesto u evanđeljima po Mateju i po Luki ima uzor – molitva Očenaša.

Izvrstan je primjer Isusove molitve hvalospjev koji je Isus, prema Mateju i Luki, izrekao svome Ocu zato što je objavio malenima tajne kraljevstva Božjega: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (Mt 11, 25-26). Ta je molitva u isti čas i vjeroispovijest i zahvalnica. U njoj Isus zahvaljuje nebeskome Ocu na objavi danoj malenima i priznaje da između njega i nebeskoga Oca postoje prisne veze kao između oca i sina. Luka za razliku od Mateja dodaje uvodni redak i njime ističe način na koji je Isus izrekao ovu molitvu: u Duhu Svetome: „U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetome“ (Lk 10, 21). To znači da Isus moli s radošću i s veseljem.

Od radosti kliče pohvale Bogu svome Ocu. Tako je činila i njegova majka kad je ulazeći u dom svoje rođakinje Elizabete kliknula od radosti: „Veliča duša moja Gospodina i raduje se duh moj…“ (Lk 1, 46-55).

Adalbert Rebić


zamakdushe @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 28, 2013


zamakdushe @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, srpanj 27, 2013

Što aktivnije i zdušnije slavimo Euharistiju, to je naše srce otvorenije i spremnije ljubiti Isusa i svoju braću i sestre. Isus nas je ljubio dokraja te očekuje od nas da primimo ovu Njegovu čudesnu ljubav i širimo je dalje. Najbolje ćemo svetu Misu moći slaviti ako to činimo u duhu Marijinu, u zajedništvu s Njom. Ona je najdublje povezana s Isusovim srcem.

zamakdushe @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 0


Svakodnevno slavljenje svete Mise nije ponavljanje Kristove žrtve, nego njezino posadašnjenje. Katekizam lijepo govori: „Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje = posadašnjava (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod“ (KKC 1366). Ona uvijek ostaje samo jedna. Ona je, dakle, istinska zbiljnost.

Sveta je Misa trajna Posljednja večera, gozba pričesti pod prilikama kruha i vina. Ona je nadasve Uskrs jer je tu nazočan uskrsli Krist.

Ona je i Kalvarija jer se u njoj dijele plodovi muke i ovjekovječuje ondje započeta žrtva.

Euharistija je sakrament u kojem se „po divnoj pretvorbi čitave biti kruha u tijelo Isusa Krista i vina u njegovu dragocjenu krv nalazi pravo, stvarno i bitno Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo samoga Isusa Krista našega Gospodina pod prilikama kruha i vina da bi bio naša duhovna hrana“.

Posvećenjem se izvršava pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina istinski biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni. Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je smrtno sagriješio, ne smije pristupiti Euharistiji ako prethodno nije primio odrješenje u sakramentu pokore. Sveta pričest tijelom i krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških.

zamakdushe @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 25, 2013

Svaka je ispovijed milosni susret s Bogom dobrote i ljubavi. Bog nam po riječima svećenika u ime Crkve uvijek nanovo poručuje: «Ne boj se, ti si moj! Tvoje ime sam u dlan svoje ruke i u svoje srce zapisao. Nisam te zaboravio i neću te nikada zaboraviti. Ja te volim unatoč tvojim grijesima i slabosti. Ti meni pripadaš!»

zamakdushe @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0


Hoćemo li doživjeti trenutak kada ćemo početi slaviti Boga za svakoga tko izađe iz ispovijedaonice, za svakoga tko iskreno i duboko doživi sakrament pomirenja, ispovijedi za svako oproštenje grijeha? Hoćemo li početi slaviti Boga i iskreno potvrditi da takvo što nikad ne vidjesmo? Nama je sve to postalo uhodano pa se ne znamo više diviti Božjem djelu, oproštenju grijeha. Sve nam je to otrcano i uhodano, nešto normalno, svakodnevno. A ipak to je čudo koje samo Bog jedini može učiniti.

Pred našim očima i na nama samima neprestano se događa čudo. Među nama se događaju čudesa, a mi tražimo senzacije. Čim se negdje priča o nečem senzacionalnom odmah bismo tamo pohrlili, a pred našim se očima neprestano događaju čudesa. Na oltaru se za vrijeme euharistije događa čudo: kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova.




Znamo li slaviti Boga i diviti se njegovim čudesnim djelima? Pitamo se katkada zbog čega trebamo slaviti Boga kad proživljavamo toliko mučnih trenutaka u životu, toliko trpljenja? To je znak da ne znamo prepoznavati tajnu Božje prisutnosti. Neka nam ovo bude upozorenje da u svakoj ispovijedi prepoznamo čudesno djelo Božje ljubavi. Čudo se dogodilo u odrješenju. Divimo se i slavimo Boga koji prašta, koji uvijek iznova prašta, koji sve prašta.

Nema tvoga grijeha kojega on ne bi mogao oprostiti, samo ako ti je srce otvoreno. Ono o grijehu protiv Duha Svetoga, to je zapravo dijagnoza tvoga zatvorenog srca. Griješiš protiv Duha Svetoga kada ne želiš oproštenje. Čim poželiš oproštenje; Bog ti može sve oprostiti. Svako oproštenje je čudo. Praštanje je zaista pridržano Božjoj vlasti. To samo Bog može.

fra Zvjezdan Linić


zamakdushe @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 22, 2013

"Diši u meni, Duše Sveti,
da moje misli budu uvijek svete!
Pokreni me, Duše Sveti,
da moja djela budu sveta!
Primami me, Duše Sveti,
da moja ljubav bude sveta!
Ojačaj me, Duše Sveti,
da svetost sačuvam!
Sačuvaj me, Duše Sveti,
da milost nikad ne izgubim."

Sv. Augustin

zamakdushe @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Velik si, o Gospodine, i hvale dostojan veoma; velika je tvoja snaga, i mudrosti tvojoj nema mjere.

I hvaliti te želi čovjek, taj sićušan djelić tvoga stvorenja, čovjek koji posvuda sa sobom nosi svoju smrtnost, koji nosi sa sobom svjedočanstvo svojega grijeha i svjedočanstvo da se oholima protiviš. Pa ipak te želi hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio usmjerivši nas prema sebi, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.

Daj mi, Gospodine, da znam i razumijem da li te prije treba zazivati ili hvaliti, da li prije poznavati ili zazivati.

Ali tko će te zazivati a da ne zna za tebe? Mogao bi nešto drugo namjesto tebe zazivati u neznanju.

Ili možda te zazivamo da te upoznamo?

Ali kako će zazivati onoga u koga ne povjerovaše; Ili kako će povjerovati bez propovjednika?

I hvalit će Gospodina oni koji ga traže. Jer koji ga traže, naći će ga, a koji ga nađu, hvalit će ga.

Daj da te tražim, Gospodine, zazivajući te, i da te zazivam vjerujući u tebe: propovijedali su nam, naime, o tebi. Zaziva te, Gospodine, vjera moja koju si mi dao, koju si mi udahnuo po čovještvu Sina svojega, po službi propovjednika svojega.

Ali kako ću zazivati Boga svoga, Boga i Gospodara svojega?

Zazivat ću ga u sebe kada ga budem zazivao. A gdje je mjesto u meni kamo može doći Bog moj? Kamo može doći Bog u mene, Bog koji stvori nebo i zemlju? Ima li, Gospodine Bože moj, nešto u meni što može obuhvatiti tebe? Ili zar te obuhvaćaju nebo i zemlja koje si stvorio i gdje si i mene stvorio? Ili te možda obuhvaća sve što god postoji zato što bez tebe ne bi bilo ničega što god postoji?



Budući dakle da i ja postojim, zašto tražim da dođeš u mene, u mene koji ne bih postojao da nisi ti u meni? Ta nisam ja još u podzemnom carstvu, a ipak si ti i ondje: jer ako i u Podzemlje siđem, ondje si. Ne bi me dakle bilo, Bože moj, ne bi me uopće bilo da ti nisi u meni. Ili me možda ne bi bilo da ja nisam u tebi, iz kojega je sve, po kojemu je sve, u kojemu je sve? I tako je, Gospodine, i tako! Kako da te zazivam, kad sam u tebi?

Ili odakle bi došao u mene? Kamo da uzmaknem izvan neba i zemlje, da odande dođe u mene Bog moj koji je rekao: Nebo i zemlju ja ispunjam?

Tko će mi dati da se smirim u tebi? Tko će mi dati da dođeš u moje srce i da ga opojiš, pa da zaboravim svoja zla i zagrlim jedino dobro svoje, tebe?

Što si ti meni? Smiluj mi se da mogu govoriti. A što sam tebi ja te mi zapovijedaš da te ljubim, i srdiš se na mene ako toga ne činim i prijetiš mi strašnim nevoljama? A zar je mala nevolja već to ako te ne ljubim? Jao meni! Reci mi po milosrđu svojemu, Gospodine Bože moj, što si ti meni. Kaži duši mojoj: Spasenje tvoje ja sam. Tako reci da čujem. Evo, uši srca mojega pred tobom, Gospodine; otvori ih i kaži duši mojoj: Spasenje tvoje ja sam. Hrlit ću za tim glasom i uhvatit ću te. Nemoj skrivati lica svojega od mene: hoću i umrijeti, da ne umrem pa da ga gledam.

Iz Ispovijestî svetoga Augustina, biskupa

zamakdushe @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 20, 2013

Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: »Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.«

zamakdushe @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 0


Sveti Ilija je u Starome Zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači »Jahve je moj Bog«, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:

»I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život« (Sir 48,1–11).

Ilija je bio rodom iz Tišbe 912. g. prije Krista, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. »Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod« (Jak 5,16b–18).

zamakdushe @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 19, 2013

"Gajim posebnu pobožnost prema Anđelu čuvaru. Još sam od samog djetinjstva, vjerojatno kao i sva druga djeca, puno puta ponavljajući molio: Anđele, čuvaru moj, koga mi je za čuvara dao dobri Bog, ti me danas prosvjetljuj, čuvaj, vodi i upravljaj...

Moj anđeo čuvar zna što ja radim. Moje pouzdanje u njega i u njegovu zaštitničku prisutnost u meni stalno raste."

bl. Ivan Pavao II.

zamakdushe @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 0


Kako se kršćanstvo razvijalo, tradicija je zabilježila nekoliko redova ili korova anđela. Broj tih redova bio je različit. U kasnome V. stoljeću Pseudo Dionizije Areopagit sastavio je rasporedbu prema kojoj se anđeli dijele u devet korova uređenih u tri različite razine po tri kora.

Prvi anđeoski kor čine: serafini, kerubini i prijestolja. Osobita je odlika ovoga kora promatranje Boga. Serafini (dolazi od hebrejske riječi koja označuje onoga koji gori ognjem) čisti su anđeli koji zbog blizine Božje gore nezamislivom ljubavlju prema Bogu. Kerubini se odlikuju posebnim poznavanjem Božjih tajni. Prijestolja su uz Boga kada sudi. U takvoj su milosti Božjoj da po njima izdaje svoje odluke. Simboli su Božje pravde i autoriteta.

Drugi anđeoski kor čine: gospodstva, poglavarstva i vlasti. Anđeli ovoga kora sudjeluju u upravi svijeta. Gospodstva - odlikuju se divnom moći tako da im se niži pokoravaju i izvršavaju njihov nalog. Poglavarstva - neposredno su poučeni od višega anđeoskoga reda o onome što treba učiniti, te to raspoređuju nižim anđelima. Oni na neki način započinju djelovanje koje treba izvršiti, pa tako prednjače u ispunjavanju Božjih službi. Vlasti - njihovoj vlasti se pokoravaju protivne sile.

Treći anđeoski kor sačinjavaju: sile, arkanđeli i anđeli. Posebna joj je dužnost izvršavati odluke Božje. Sile - po njima se češće događaju znakovi i čudesa. Arkanđeli - navješćuju i posreduju veće događaje. Anđeli - navješćuju i posreduju manje događaje. Glasnici čovječanstvu. Štite ljude i prenose Božje zapovjedi.




ANĐEOSKO STANJE

Ljudskom umu jako je teško prodrijeti u anđeosko stanje i razumjeti anđeoski svijet jer je velika razlika između njihove i ljudske naravi. Njihova narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih stvorenja zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru.

Anđeli su čisti duhovi, savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim tjelesnim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti.

KADA SU STVORENI ANĐELI?

Ono što sigurno možemo ustvrditi je da su anđeli stvoreni i da imaju svoj početak.Teže je ustanoviti kada su stvoreni, ali u Knjizi o Jobu dade se naslutiti da su već postojali kada je Bog stvorio svijet, jer veli: "... tko joj postavi kamen ugaoni dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?"

Oni su vjerojatno bili dijelom stvaranja "neba" (Post 1,1). Razlog je njihova stvaranja taj da bi uzvisivali Boga i radovali se njegovomu silnomu stvoriteljskomu djelu.

zamakdushe @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 16, 2013

"Mater bogata, puna ljubavi, hoće da  daruje štogod lipo, krasno svojoj dici. Misli se: ako ću mu novaca dati, to će potrošiti; ako ću mu zemlje dati, to ne može nositi sa sobom. Ako ću mu ruho dati, to može nositi, al` i to će se potarmat, iztrunit. Šta da radim: ako  jednom dadnem, drugom neće biti pravo. Znam što ću. Pripravit ću jednu uspomenu, ovu ću dati svakome ditetu i nek zna svako dite da je ova uspomena znak one moje brige, ljubavi s kojom ljubim, staram se i branim moju dicu. Tako radi ljubezna mater; jer zna da svoje dite branit više vridi, nego makar kakva druga stvar. Znak je pak obrane osobito ruho, ta još malo dite umota i zavije mila mater u ruho. Evo naše velike sriće. Nas oblači nebeska kraljica u svoje ruho. U škapulir."

o. Gerard

zamakdushe @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 0


Blagdan karmelske obitelji. Ona je velika. Toliko velika da ni sami ne znamo kolika je. Obuhvaća sve redove Karmela, sve članove Karmelske bratovštine, sve koji su izabrali znak (škapular) Gospe Karmelske kao obilježje i pomoć svoje duhovnosti i vjerničke svakodnevice.

Povijesno blagdan je nastao kao odabir prvih redovnika da najznačajniji prostor svojeg samostana na Gori Karmelu posvete Djevici Mariji, koju tada još nisu zvali „Gospa Karmelska“. Ta središnja kapelica unutar samostana, okupljala je braću na molitvu i slavljenje euharistije. Upravo ta kapelica postala je „Karmelska škola duhovnosti“: zajedno tražiti Boga i njegovu volju u prisutnosti i snagom one koja je toj volji Božjoj dala sve.

Kasnija povijest pokazuje da su nevolje nagnale vodstvo Reda da potraže utocište u onoj koju su od svojih početaka prepoznavali kao majku, sestru i zaštitnicu. U vremenu kada je bila prava opasnost da Red ne dobije pravo boravka u Europi, braća su pokazala „znak“ po kojemu Djevica želi da oni u Europi budu. Taj znak nazivamo „škapular“.



Daleko je to od bilo kakvog magijskog znaka. On je, u prijevodu, „naramenica“ koja se uzima kao križ i nosi iz dana u dan snagom vjere, ufanja i ljubavi. Upravo to je snaga one čiji je škapular znak: žena vjere, jer je samo od nje živjela; žena ufanja, jer se je oslanjala na ono što je vjerom razumijevala, a razumijevala je toliko koliko joj je vjera otvarala misterij; žena ljubavi, jer se oslonila na Onoga koji se pokazao vjerodostojan u događaju Navještenja.

U stvari, škapular kao marijanski znak duhovnosti, okreće svojeg nositelja prema govoru odozgor kao stvarnoj čovjekovoj budućnosti (Navještenje); prema vjeri kao hodu (Pohod Elizabeti), prema velikim potrebama ljudi radosti i života (Kana); prema uspravnom stajanju pod križem i onda kada je sve „izgubljeno“ (Kalvarija); prema oblikovanju Crkve kao zajednice koja moli i očekuje svjetlo odozgor (Duhovi).

o.Jakov Mamić

zamakdushe @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 15, 2013

Bog nikada čovjeka ne želi izigrati niti uvesti u nekakvu zabludu. On uvijek stavlja pred čovjeka i konačne posljedice svoga zahtjeva, traženja, ali i posljedice ljudskoga čina. Nikada ne ostavlja čovjeka u nejasnome, u dvojbi. On uvijek traži od čovjeka sve ili ništa.

zamakdushe @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Etty Hillesum bila je mlada Židovka koja je umrla u Auschwitzu u rujnu 1942. Živjela u Nizozemskoj i doživjela progon Židova. Nikad nije postala kršćankom, ali je otkrila kršćanske vrijednosti: molitvu, Božju nazočnost u sebi, evanđeoski poziv na predanje Providnosti s puno povjerenja.

Živeći u getu, u malom prostoru, kad su joj oduzete izvanjske slobode, posebice sloboda kretanja, ona otkriva sreću i slobodu u sebi, u svojoj nutrini. Tu slobodu joj nitko više ne će moći oduzeti. Iako u getu, za nju je sve prostrano i široko. U svoj dnevnik je, između ostalog, zapisala:

„Jutros, dok sam se biciklom vozila uz stadion Kade, oduševio me je širok horizont što ga se može vidjeti na rubu grada. Disala sam svjež zrak što nam ga još nisu počeli dijeliti na obroke. Posvuda natpisi koji Židovima zabranjuju hodati puteljcima koji vode u prirodu. Pa ipak, iznad tog djelića ceste koji nam ostaje otvoren prostire se nebo u svoj svojoj širini. Ne mogu nam ništa, doista ništa. Mogu nam život učiniti prilično teškim, mogu nam oduzeti neku slobodu pokreta koja je izvanjska, ali mi sami sebi oduzimamo svoje najbolje snage svojim kobnim psihičkim držanjem. Kad se osjećamo proganjani, ponižavani, ugnjetavani. Kad osjećamo mržnju. Kad smo hvalisavi da sakrijemo svoj strah. Imamo potpuno pravo s vremena na vrijeme biti tužni i klonuli zbog onoga što moramo podnositi: to je ljudski i razumljivo. Pa ipak, ono istinsko lišavanje mi namećemo sami sebi. Meni se život čini tako lijepim i ja se osjećam slobodnom. U meni se prostiru nebesa široka poput svoda. Vjerujem u Boga i vjerujem u čovjeka, usuđujem se reći bez lažnog srama… Ja sam sretna žena i pjevam hvalospjeve životu – da! – godine Gospodnje, još uvijek i zauvijek Gospodnje, 1942., četvrte ratne godine.“

U zatvoru Westerbork Etty Hillesum piše:

„Bodljikava žica je samo pitanje gledišta. ‘Mi iza žice’, rekao je jednog dana jedan neuništivi stari gospodin uz melankoličan znak rukom, ‘i oni tamo, zar možda oni ne žive iza žice?’ (i prstom je pokazivao prema divnim vilama koje su se izdizale poput tamničara s druge strane ograde.)“

Na jednom drugom mjestu Etty piše:

„Kad čovjek ima unutarnji život, nesumnjivo je nevažno s koje se strane logorske žice nalazi.“

Veliki problem suvremenog čovjeka jest navezanost – na stvari, novac i druga materijalna dobra. Ona nam dušu i srce zarobljava. Oslobađajući se svih vrsta navezanosti – postom, molitvom, poniznošću – oslobađamo se grijeha.

 

zamakdushe @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 14, 2013

„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“

(Otkrivenje 3, 15-16)

zamakdushe @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Lk 10,25-37:

Zapovijed ljubavi
(Mt 22,34-40; Mk 12,28-34)

25I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" 26A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" 27Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" 28Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš."


Milosrdni Samarijanac

29Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" 30Isus prihvati i reče:
"Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. 31Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. 32A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. 33Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se 34pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. 35Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'"
36"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" 37On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

zamakdushe @ 09:01 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 11, 2013

Katolici su dužni pred Bogom voljeti svoju domovinu i raditi bolje nego itko drugi za procvat domovine.

Pravi rodoljub radi za dobro pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. On ne radi samo za njihovo tjelesno dobro, već najprije za njihovo duhovno dobro.

Čovjek, koji ne ljubi neumrlu dušu svoga brata, ne može biti pravi rodoljub. Jer što koristi čovjeku, ako ima sve blago ovoga svijeta, a duša mu je u smrtnom grijehu?

bl. Ivan Mertz


zamakdushe @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

»Upoznala sam dr. Ivana Merza nakon što se vratio iz Pariza. I pratila sam njegov život i rad sve do njegove smrti. Vidjela sam ga gotovo svaki dan. Promatrala sam ga u crkvi i kod vjerskih čina. Pratila sam ga kad se počeo zalagati za Katoličku akciju prema smjernicama Pija XI. Gledala sam njegovu orijašku borbu da orlovstvo postane središnjom organizacijom hrvat­ske katoličke mladeži. Išla sam za njim, kao što su išle za njim ogromne skupine djevojaka i mladića, koje su htjele da preko orlovstva grade Božju Hrvatsku. I zato sam dr. Ivana Merza poznavala ne samo kao prvoborca i ideologa orlovstva, već mije bio poznat i njegov svagdanji, najintimniji život.




Vidjela sam ga u smijehu i šali. Vidjela sam ga u dnevnom saobraćaju s ljudima razne dobi i staleža. Vidjela sam ga, kad su teški tereti i brige sagibale njegova leđa. Kad nije nalazio razumijevanja i kad je bio sam. Vidjela sam ga u zabrinutosti i boli. U situacijama neobično teškim, kad i najčvršća duša stenje i zaplače. Vidjela sam ga i za vrijeme njegove bolesti i na samrtničkom krevetu.

Vidjela sam kroz tolike godine moga javnog rada mnogo požrtvovnih i lijepih duša. Ali Ivanova duša natkrilila je sve. On nije svoju dušu uprljao nijednim pro­pustom, nijednom nedosljednošću, nijednom slabošću. Nikad nije bio neraspoložen, nikad zlovoljan, nikad nestrpljiv. Nikad nije pokazao malodušnost u poteš­koćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kuš­nje, prolazio je s neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali naše protivnike, on nas je svojom blagošću zadivljivao.

Nikada on nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravda. Nikada ni­koga ogovarao, iako smo mu mi namještali stupice samo da vidimo hoće li se sveti Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega. Nikad nikoga nije osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vla­dao s neobičnim štovanjem.




U Merčovoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vri­jedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom svojim govorom, svojim, mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim nevinim stva­rima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživlja­jima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo osjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se. Jest, mi smo i kraj živog Merza osjećali da stojimo kraj vođe, učitelja, sveca. A danas, kad je prošlo 15 godina od njegove smrti, danas s još većim uvjerenjem tvrdimo da je svetac živio u našim redovima. Jer njegov lik kroz 15 godina nije potamnio, već nam je svaki dan bliži, jasniji, privlačiviji.




Upravo ova mutna i krvava vremena traže velikih uzora, velikih duša, koje svo­jom katoličkom izgrađenošću i dosljednošću, mogu liječiti i blažiti rastrganost, bi­jedu i bolest suvremenog čovjeka. A Merz je takav nenatkriljiv uzor, takva neo­bično skladna katolička i svetačka ličnost.

Spremna sam i pod zakletvom potvrditi daje dr. Ivan Merz posjedovao kršćan­ske kreposti u herojskom stupnju. I da je nastojanje da se povede proces za beati- fikaciju, i opravdano i nužno. Dao Bog, da sa oltara mučeničke Hrvatske zasjaji lik našeg Ivana, našeg sveca.«

službenica Božja Marica Stanković

zamakdushe @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 10, 2013


zamakdushe @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 9, 2013

Nikad ne zaboravite, da nam Bog svakog jutra priprema potrebne milosti, da sveto provedemo dan, jer On znade sve prigode, u kojima bi mogli sagriješiti, sve napasti, koje sotona sprema.

Ako molite na koljenima, dat će vam Bog sve milosti, koje su vam potrebne, da ne podlegnete napastima. Zato sotona sve čini, da zanemarite molitvu, jer on znade, ako vas je dobio na početku dana, siguran je za sve ostalo...

Nemojte govoriti, da nemate vremena za molitvu... Nemojte se varati! Kako ćete se svidjeti Bogu i spasiti dušu? Tko će vam spasiti dušu, ako je izgubite.

sv. Ivan Marija Vianney


zamakdushe @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Jedna od temeljnih vjerskih istina jest vjera u postojanje duhovnih, nevidljivih bića ili nadosjetilnoga anđeoskoga svijeta. Anđeli nisu nikakva apstrakcija niti slikoviti govor simbola.

Oni su konkretna Božja stvorenja koja kroz svu vječnost slave svoga Stvoritelja i izvršavaju njegove naume. Katolička Crkva to ispovijeda, vjeruje i uči, istom sigurnošću kojom ispovijeda vjeru u Boga stvoritelja. Sabor u Niceji 325. i sabor u Carigradu 381. godine proglašavaju zajedničku vjeru u jednoga Boga koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga..." Tako je utvrđeno i jasno izraženo već na samome početku ono što nas ovdje zanima - postojanje anđela.

Sv. Augustin izričito kaže da je vjera u nadosjetilni svijet dogma Katoličke Crkve o kojoj nitko ne smije dvojiti.

Najjasniji nauk o anđelima donosi Četvrti lateranski sabor (1215.) kada o ovoj tematici izrijekom iznosi: "Bog je svojom svemogućnošću ni iz čega stvorio jedno i drugo stvorenje, duhovno i tjelesno, tj. anđele i svijet."

Sabor u Firenci (1442.) ponovno donosi nauk Niceje i Carigrada. Prvi vatikanski sabor (1870.), da bi istaknuo važnost, navodi doslovce tekst Četvrtoga lateranskoga sabora. Konačno, Drugi vatikanski sabor u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi - Lumen gentium - potvrđuje da vjernici s pravom štuju anđele (LG 50). Također pojašnjava da su anđeli određeni doći s Kristom u njegovoj slavi (LG 49) i da su u nebeskoj slavi podložni Majci Božjoj.

zamakdushe @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 7, 2013


Lk 10,1-12.17-20:

Poslanje sedamdesetdvojice

10 Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte.


5U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću."


8"Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' 10A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 11'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' 12Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu."

zamakdushe @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 5, 2013

Znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnome nebu. Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo. Upotrijebimo sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih.

bl. Ivan Mertz


zamakdushe @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 0


Isus je time što je Utjelovljenjem postao čovjekom kazao: čovjek je na zemlji najvredniji. On je ispred svake strukture. Iznad svakog propisa.

Čovjek je dragocjeniji od svega što je stvorio. I sve što je načinio mora biti u službi čovjeka, inače postaje besmisleno. Svaki plod njegova uma i njegovih ruku, ako je protiv čovjeka, ako vrijeđa njegovo dostojanstvo, treba mijenjati.

Isus je upravo zbog toga imao puno problema i sukoba s religioznom i društvenom strukturom jer su one izbacile čovjeka iz središta života. Čovjek je bio drugorazredan. Bog je u Isusu pokazao svu svetost i svu neizmjernu vrijednost čovjeka.

fra Ante Grbeš


zamakdushe @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 0
Kad smrću završava jedan ljudski život, završava i jedan svijet i jedna povijest i život se suočava sa svojom cjelokupnom poviješću. Stoji pred njom i pred Bogom licem u lice. A.G.





zamakdushe @ 10:27 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 2, 2013

Svijet i zlo u svijetu pobijedit će samo oni koji su sasvim Kristovi. Potpuni ljudi, potpuni kršćani, oni koji su realizirali Krista u sebi: sveci! Samo oni mogu dobiti od Oca misiju da ostvare kraljevstvo Sina njegova. Onda će oni to kraljevstvo ostvariti i onda kad neće biti ništa moguće osim dobra primjera, jer će Krist sam govoriti iz njih i preko njih.

Marica Stanković (Iz logora 1948.)

zamakdushe @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 0


Kad trpiš i kad je tvoja bol tako velika da ne možeš ništa raditi, tada se sjeti mise.

U misi, danas kao i nekoć, Isus ne radi, ne propovijeda. Isus se žrtvuje iz ljubavi.

U životu se može štošta raditi, mnoge riječi izgovoriti, ali glas boli koju možda nitko ne primjećuje, glas boli iz ljubavi žrtvovane, najjača je riječ. Ona potresa nebesa.

Kad trpiš, uroni svoju bol u Njegovu: slavi svoju misu!

I ako svijet ovo ne razumije, ne daj se smesti. Dovoljno je da te razumiju Isus, Marija i sveci. Živi s njima. Dopusti da tvoja krv poteče za spas i blagoslov čovječanstva - kao i Njegova.

Misa! Prevelika da bi se mogla razumijeti!

Njegova misa - tvoja misa.

Chiara Lubich


zamakdushe @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » srp 2013
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.