On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - kolovoz 2011
utorak, kolovoz 30, 2011
Onaj koji traži užitak u bilo kojoj stvari, već samim tim nije slobodan da bi mogao od boga biti ispunjen neizrecivim užitkom; i stoga, kako k bogu dođe, tako i odlazi od njega jer, pošto su mu ruke zauzete, ne može prihvatiti ono što bi mu Bog poklonio. Bog nas oslobodio tako loše zauzetosti koja sprečava tako veliku slobodu.

 Sv. Ivan od Križa

 

zamakdushe @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


zamakdushe @ 15:22 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 29, 2011

Ono što privuče većinu Božjih milosti je zahvalnost. Zahvalimo li mu na nekom dobročinstvu, dirnut je i požuri nam učiniti deset daljnjih. Zahvalimo li mu tada isti tako iskreno i odano, kakvog li tada neprocijenjivog umnožavanja milosti! I sama sam to iskusila; pokušaj i vidjet ćeš. Osjećam beskrajnu zahvalnost za sve što mi On daje i pokazujem mu je na tisuću načina.

 Sv. Mala Terezija

zamakdushe @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 28, 2011

Neki čovjek je došao monahu na razgovor. Upita ga: „Što uopće naučiš od tog života u neprestanoj šutnji?“ Monah je upravo grabio vodu iz zdenca pa reče svom posjetitelju: „Zaviri u zdenac! Što vidiš?“
Čovjek pogleda, slegne ramenima i odgovori: „Ne vidim ništa osim uzburkane vode.“ Nakon nekog vremena monah koji je stajao potpuno miran reče: „Pogledaj sada! Što vidiš u zdencu?“ Čovjek pogleda i usklikne: „Sada vidim sebe, odraz svoga lika u vodi!“ Monah mu odgovori: „Vidiš, kad bacim vedro voda se uzbiba, a sada je sasvim mirna. Tako ti je i sa šutnjom – čovjek se smiri i vidi sebe!“
„Samo u šutnji duša čuje i razabire Riječ.” (sv. Ivan od Križa) Iskustvo pustinje je prilika biti u prisutnosti živoga Boga, osluškujući Njegovu riječ na sasvim osobit način: kroz samoću i šutnju, u ljubavi. Moći ćeš otkriti da je pustinja svugdje gdje je Bog: unutar nas, u našim domovima, našim školama, na našim ulicama, u našim gradovima, te će po tome ova mjesta postati vrt Božji (Karmel).



1. Započni prepuštajući Bogu da te odvede u pustinju
Traži Božju prisutnost u šutnji i samoći, na osamljenom mjestu: „Živ je Gospodin pred čijim licem stojim“, svjedoči nam prorok Ilija. U pustinji smo kako bismo osluškivali riječ Božju koja će nas voditi u vrt Božji. Dođi Duše Sveti, odvedi nas u pustinju kako bismo više uzljubili Boga, više zavoljeli bližnjega, te prihvatili sami sebe.
Pustinja, Riječ, vrt (Obećana zemlja) – to su tri ključna pojma za shvatiti čovjeka u njegovom odnosu s Bogom. U pustinju Bog poziva ljude na sklapanje saveza s Njime. Njegov je narod ropski živio u tuđinskoj zemlji, ali ga je milosrdan Bog pozvao da se vrati u pustinju, kako bi nanovo osluškivao riječ Božju – nju koja daje život i vodi prema Obećanoj zemlji, gdje će čovjek nanovo biti suradnik i čuvar kao u edenskom vrtu. Ondje će čovjek moći uživati u dobrima koje ću mu Bog darovati u plodnom vrtu, bogatom plodovima i svetim životom. Sve je to moguće ako se osluškuje riječ Božja. Vrijeme pustinje može biti mjesto kušnje gdje se čovjek izgubi i besciljno luta – ili mjesto obraćenja i sklapanja saveza s Bogom. Ovaj je hod iz pustinje u vrt povezan je s iskustvom karmela. Naime, u hebrejskom jeziku, riječ Karmel istovremeno je opći pojam koji označava cvatući vrt, vinograd ili voćnjak, ali i osobno ime koje označava lijepo brdo bogato zelenilom, dio gorskog lanca na sjeveru Palestine koje se nadvilo nad Sredozemno more. Karmel je od najstarijih vremena smatran svetom planinom. Karmel je simbol ljepote i plodnosti duhovnog života u sjedinjenju s Bogom.
„U zemlju Karmela ja vas dovedoh, da se hranite plodom i dobrotom njezinom. Ali tek što uđoste, zemlju moju oskvrnuste i baštinu moju u gnusobu pretvoriste… Gledaj: evo Karmela, opustje, sve gradove razori Gospodin žestinom gnjeva svoga“ (usp. Jr 2,7; 4,26).Gluhoća na riječ Božju pretvara vrt u pustinju, ali ako se posluša riječ Božja, pustinja se preobražava u cvatući vrt, u Karmel – „Na kraju će se na nas izliti duh iz visina. Tad će pustinja postati Karmelom, a Karmel se u šumu pretvoriti. U pustinji će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u Karmelu. Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje… Nek' se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek' ljiljan procvjeta. Nek' bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek' se
raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodina, divotu Boga našega“ (usp. Iz 32,15-17; 35,1-2).



2. Živi iskustvo pustinje u šutnji
U šutnji nastoj razmatrati i ispitivati savjest. Prisjeti se svoje prošlosti i svoje sadašnjosti: kakav je tvoj odnos s Bogom u slavlju sakramenata, u molitvi, prema Njegovoj Riječi i poticajima; kako gledaš na sebe; kako se odnosiš prema svojim bližnjima; imenuj dobro koje bi mogao učiniti, te zlo od kojega bi želio biti oslobođen, ono što te raduje i ono zbog čega patiš. Sve to položi u ruke Božje.
„Biti u šutnji i osluškivati Boga, udaljiti od sebe sve ono što nas sprečava da čujemo i razumijemo Boga. Biti u šutnji i osluškivati Boga svugdje gdje On govori: po ustima onih putem kojih progovara u Crkvi, do onih s kojima se Krist poistovjetio te traže od nas svjetlo, kruh ili naše srce. Osluškivati Boga svugdje gdje On očituje svoju volju – u molitvi, ali i drugdje. Neophodna nam je šutnja za shvatiti volju Božju“ (M. Delbrel).
Nemoj zaboraviti da su plodovi skupljeni tijekom ove pustinje namijenjeni kako bi se u svakodnevnici živjelo sa jasnijom sviješću o Božjoj prisutnosti, kako bi se stvorila nutarnja šutnja čak i unutar svijeta. Na ulici, u gomili, mi raspolažemo svojim dušama kao sa špiljama tišine gdje riječ Božja može mirovati i odjekivati. U buci svijeta mi poznajemo jednu tišinu pustinje i nutrine gdje se naše srce sabire s krajnjom jednostavnošću kako bi Bog u njemu progovarao.
3. Vježbaj imaginaciju te si predoči samoga sebe pred Isusom koji te gleda
Započni s uporabom mašte predočavajući si unutar sebe jednu evanđeoski odlomak, prije svega promatraj Isusovu osobu te budi u Njegovoj prisutnosti, promatraj Njega koji te gleda, slušaj Njega koji ti govori, uživljujući se u epizodu koja se dogodila poradi tebe. Npr. Isus na zdencu razgovara sa Samarijankom (Iv 4) kojoj nudi Živu vodu. Na „zdencu svoga srca“ potom započni i afektivni razgovor koji je istinsko srce molitve. Dopusti Gospodinu da ti govori i ne boj se odgovoriti mu. U početku će ti se možda činiti da ti proizvodiš obje strane: prvo stavljajući u usta Gospodinu riječi koje ti želi kazati, a onda mu odgovarajući, ali malo-pomalo primijetit ćeš da ti Gospodin nadahnjuje ono što ti želi kazati, osvijetliti, priopćujući ti svoju milost. Bit će dovoljno uvijek Ga držati pred sobom, u vjeri da je On zaista prisutan te da On predvodi u odnosu s tobom. Malo-pomalo, razgovor će trebati sve manje riječi te će se sve više pojednostavljivati u jednom ljubavnom činu koji će imati samo dva momenta: ljubiti i osjećajući se ljubljenim izmjenjivati si izraze ljubavi.



4. Produbi šutnju u ljubavi
U svojoj samoći, nastoji ustrajati u nutarnjoj šutnji (šutnja misli, slika, sjećanja i glasova). Što ti govori tvoje srce? „Naša samoća, moj Bože, ne sastoji se da budemo osamljeni, već da budemo u Tvojoj prisutnosti… Kada se ljubi, želi se biti zajedno, a kada smo zajedno, želi se razgovarati. Kada se ljubi, tegobno je stalno biti okružen ljudima. Kada se ljubi, želi se slušati drugoga, nasamo, bez izvanjskih glasova koji nas uznemiruju. Poradi toga su zaljubljenici u Boga uvijek sanjali o pustinji, stoga onima koji Ga ljube Bog ne može odbiti njihovu čežnju za pustinjom.
Nikada se ne dostiže do pustinje ako prije nismo nadvladali mnoge stvari: bez umora od dugoga hoda te uzdignuća pogleda nad uobičajen vidokrug. Pustinje se osvajaju, ne poklanjaju. Pustinje našega života nećemo naći tijekom zemaljskog hoda, ako ne nametnemo silu našim navikama, našoj lijenosti. Teško je, ali neophodno za našu ljubav… K tome, naše pustinje imaju oštre zabrane koje sprječavaju da se one pretvore u izliku za naše nestrpljivosti, naša fantastična lutanja ili mlitavost, koja uvijek vreba kako bi isplivala. Takve smo naravi da Te ne možemo pretpostaviti ostalim stvarnostima bez minimuma borbe, a Ti, naše ispunjenje, uvijek ćeš biti stavljan na vagu s ovim privlačnostima, s ovim prolaznim opsesijama naših beznačajnih stvari.“ (M. Delbrel)



5. Prepusti se Isusu - stavi potpuno svoje puzdanje u Njega
Ovaj trenutak milost molitve, meditacije i samoće omogućuje nam obnoviti našu vjeru u Boga u jednom ljubavnom predanju. Pustinja je ipak i čas kušnje naše vjere u Boga – može se biti napastovan napustiti Boga poradi onoga što je lagano ili, suprotno, nanovo primiti dar vjernosti Bogu. „Ali ako se pouzdamo u Njega koji je vjeran i koji nas je pozvao, te Ga zapitamo kako se moramo ponašati, kazat će nam ono što smo zaboravili ili možda nikada naučili kako bismo postali živim obraćenicima – vjera je dar Božji. Vjera – nepoznanica svijetu, biva poklonjena svijetu. Vjerovati znači zaključiti između dvoga: Boga i svijeta – vječan savez; u vjeri koja je osobna vjernost Bogu živomu koji poziva, te onaj koji je pozvan mora mu odgovoriti u otvorenosti i uvijek sa srcem slobodnoga čovjeka. Ovome pozivu kao i odazivu, potrebna je samoća. Ona više ne predstavlja kušnju, već mjesto neophodno za susret i odnos s Bogom. Učimo se da nudeći nam vjeru, Bog poziva svakoga po imenu, da vjera nije povlastica na temelju nasljedstva ili našeg dobrog ponašanja, već da je ona milost spoznaje da Bog udjeljuje milost – milost biti u svijetu kako bismo s Kristom nastavili njegovo poslanje otkupljenja. Nanovo se postavi u stanje obraćenja, nauči da vjera u Sina Čovječjega i Sina Božjega nerazdvojivo nas veže s Bogom koji ju poklanja čovjeku i cijelom čovječanstvu. Samoća u koju nas je poveo Bog osposobljuje nas za svjesnu solidarnost sa svakim čovjekom koji je rođen na ovome svijetu, sa svim narodima koje će Krist sazvati u posljednji dan.“ (M. Delbrel)



6. Vježbaj se u zahvalnosti – nastoji zaključiti svoju pustinju zahvaljujući
Nastoji prepoznati ono (milost, događaje, osobe, krajolik… ) za što ćeš zahvaliti. Sjeti se rečenice sv. Male Terezije: „Sve je milost“. Bože Oče, Ti možeš zasaditi ljubav čak nasred pustinje – sigurni smo da će negdje na svijetu donijeti ploda, jer nam Ti govoriš: „Gdje nema ljubavi, stavite ljubav i ubrat ćete ljubav“ (sv. Ivan od Križa). Bože Oče, zahvaljujemo Ti na svim tvojim darovima – udijeli nam svoga Sina, udijeli nam Svoga Duha, budući da smo tvoja djeca te kako bismo te još više ljubili.
U pustinji ljubavi svukli smo samoga sebe kako bismo se nanovo zaodjenuli u ljubav istinitu. Nemojmo žaliti za našim udobnostima, prihvatimo to da smo plijen ljubavi Božje – te ljubavi koja nas obitava i odsjeva u nama kako bi nas oblikovala. Dođi Gospodine Isuse, neka Ti ljuska koja me pokriva ne zakrči put. Dođi Gospodine Isuse, kako bih te svakim danom sve više uzljubio i slijedio.
Dođi Duše Sveti, dođi i nastani se u našim srcima, ljubav Božja neka pulsira u nama, poput rijeke Žive vode koja se sa silinom želi razliti, protjecati i prodrijeti u sve pustinje svijeta i preobraziti ih u vrtove Božje.



5 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. 6 Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. 7 Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" 8 Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. 9 Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. 11 Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? 12 Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" 13 Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. 14 A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." 15 Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." 16 Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." 18 Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." 19 Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. 20 Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." 21 A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. 22 Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. 23 Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. 24 Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." 25 Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." 26 Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" 27 Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" 28 Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: 29 "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" 30 Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. 31 Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" 32 A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." 33 Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" 34 Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. 36 Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. 38 Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." 39 Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." 40 Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. 41 Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi 42 pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." (Iv 4,5-42)

zamakdushe @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Muha koja sjeda na med sprečava sebi let; a duša privržena duhovnim
ugodnostima sprečava svoju slobodu i motrenje.

SV.iVAN OD kRIŽA


zamakdushe @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 27, 2011



Voda, koju ću mu dati, postat će u njemu izvorom one žive vode što struji u život vječni. To je nova vrsta vode, koja živi i struji u život vječni, a struji na one koji su dostojni. Zbog kojega je razloga milost Duha nazvana vodom? Jer pomoću vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba, i to pad na isti na čin u istome obliku a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onomu koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi.

Na isti način i Duh Sveti, koji je jadan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milost kako hoće. I kao što gotovo osušeno drvo dobro zalijevano propupa, isto tako grešna duša donosi svete plodove kad po pokori zavrijedi primiti darove Duha Svetoga. Iako je Duh Sveti jedan i nepromjenjiv, ipak je on po volji Božjoj i u Kristovo ime izvor i uzrok različitih kreposti.

Tako se služi nečijim jezikom u jednom slučaju u naučavanju mudrosti, a u drugom proroštvom da prosvijetli nečiju pamet. Jednome daje moć da tjera vragove, a drugome sposobnost da tumači božanska Pisma. Jednoga učvršćuje u umjerenosti,a drugoga nadahnjuje da bude milosrdan. Jednoga poziva na post i strogi pokornički život, a drugoga poučava da prezire zemaljske stvari, a nekoga opet pripravlja na mučeništvo. U svakome različito djeluje, a sam je u sebi uvijek isti, kao što je pisano: Svakome se pojedinome objavljuje Duh na opću korist.

On blago i nježno pristupa pa ga ugodno i milo doživljujemo. A jaram je njegov vrlo lagan. Dolazak mu najavljuju sjajne zrake svjetla i znanja. Njegovo je srce milosrdno kao u pravoga zaštitnika, jer dolazi da spasi, ozdravi, pouči, opomene, ojača, utješi i rasvijetli pamet, i to najprije onomu tko ga prima, a onda preko njega i drugima.

Pa kao i onaj koji je bio u mraku, kad se pojavi sunčevo svijetlo, vidi svojim očima i jasno promatra što prije nije vidio, tako je i u duši rasvijetljen onaj koji je zavrijedio darove Duha Svetoga, pa obdaren nadnaravnim svijetlom vidi i ono što prije nije vidio.

zamakdushe @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 25, 2011


zamakdushe @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 0


zamakdushe @ 20:06 |Komentiraj | Komentari: 0
Savršenost se ne sastoji u krepostima koje duša u sebi vidi, nego u krepostima što ih Bog vidi u duši; pa je duša kao zapečaćeno pismo, te se ne može sobom hvaliti, nego se radije ne pouzdaje u se.

sv.Ivan od Križa

zamakdushe @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 0


zamakdushe @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 24, 2011

Nastoj da uzdržiš srce u miru; neka te ne uznemiri nikakav događaj svijeta: misli na to da će sve svršiti.

sv. Ivan od Križa

zamakdushe @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


1. Uvijek imaj na umu da u svemu trebaš slijediti stope Isusa Krista. Izgradi svoj život na Njemu jedinom. On te ljubi. Uzljubi ga.

2. Koliko se više pouzdaješ u stvari koje te odvraćaju od molitve, toliko ćeš manje imati pouzdanja u Boga; ne možeš služiti dvojici gospodara!

3. Otac izgovara samo jednu riječ, to jest svoga Sina, i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti.

4. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš.

5. Sjeti se da moliti ne znači puno misliti, puno osjećati, puno činiti. Samo jedno je potrebno: biti voljan uistinu zatajiti samoga sebe radi Njega; čuvati tajne Božje ljubavi.

6. Pripazi da imaš čistu savjest, volju sasvim utvrđenu u Bogu i misao okrenutu Njemu. Što bivaš jednostavniji, to si korisniji Crkvi i svijetu.

7. Vjera, nada i ljubav odvraćaju nas od svega i sjedinjuju nas sa Bogom samim. To su neizostavna i najbolja pomagala za molitvu.

8. Tko bježi od molitve, bježi od svakog dobra. Nikada nemoj napustiti mislenu molitvu jer je ovo snaga duše. Ne brzaj u molitvi. Ne prepuštaj se malodušnosti...nikada.

9. U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Dovoljno nam je ono što nas je naučio Isus Krist i to je ono što Otac uvijek sluša. Stoga budi jednostavan. Obzirom na molitve i druge pobožnosti, neka se duše svojom voljom ne mare podavati ceremonijama ni načinima molitve koji se razlikuju od načina što nas uči Isus Krist. Očito, kad su ga njegovi učenici pitali da ih nauči moliti, on ih je naučio sve ono što je potrebno da budemo uslišani od Vječnog Oca, kao onaj koji mu dobro pozna ukus: a naučio ih je samo onih sedam prošnja Očenaša, u kojima su uključene sve naše duhovne i vremenite potrebe, a nije im dao na dohvat mnoge druge riječi ili ceremonije.

10. Oni, dakle, koji su veoma aktivni i koji misle da će svojim propovijedima i vanjskim djelima obuhvatiti cijeli svijet, neka dobro razmisle da bi mnogo više koristili Crkvi i da bi Bogu postali mnogo miliji, a da i ne govorimo o dobrom primjeru koji bi time dali, kad bi upotrijebili barem polovicu svoga vremena da provedu s Bogom, sve da i nije njihova molitva toliko savršena.

zamakdushe @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 22, 2011


zamakdushe @ 15:38 |Komentiraj | Komentari: 0



Madrid, (IKA) - Završen je 26. Svjetski dan mladih. Papa je služio završnu euharistiju na kojoj se, prema procjenama španjolske televizije, okupilo oko dva milijuna mladih u zračnoj luci Cuatro Vientos – četiriju vjetrova. Tu je sinoć predvodio i molitveno bdienje, koje je bilo poremećeno jakom kišom, tako da su organizatori imali velikih problema, jer je prijetila opasnost i samom oltaru da se sruši kao i stolovi na kojima su se čuvali kaleži s hostijama za pričest, tako da se danas mnogi nisu mogli pričestiti.
Papa je misu predslavio u koncelebraciji s kardinalima, (nad)biskupima, te s oko 13 tisuća svećenika. Misnom slavlju nazočio je i španjolski kralj Juan Carlos i kraljica Sofija.
Na početku slavlja u pozdravnoj riječi, madridski nadbiskup kardinal Antonio Maria Rouco Varela znakovitim je označio sunčano jutro koje je nakon noći koju su mladi proveli u bdijenju, obasjalo Madrid i time najavilo svjetlo uskrsloga Krista koje se obnavlja u slavlju euharistije kojom predsjeda Petrov nasljednik.
Papa Benedikt je povjerio mladima da je cijelu noć mislio na njih i primjetio da se nada kako su mogli bar malo spavati. Pozvao ih je da žive svoju vjeru u zajedništvu s drugima, jer se Isusa ne može slijediti i služiti sam. Tko popusti pred napašću da krene sam ili proživljavati vjeru individualističkim mentalitetom, koji danas prevladava u društvu, riskira – uvjeren je Papa - da uopće ne susretne Isusa ili će slijediti njegovu krivu sliku. Vjerovati znači osloniti se na vjeru svoje subraće, a istodobno vlastita vjera mora služiti drugima da se mogu u teškim trenucima na nju osloniti – istaknuo je Papa Benedikt XIV. posvjedočivši da Bog ne napušta svijet, jer je potreban svijetu.
Molitvu vjernika za Crkvu, Papu, za sve mlade svijeta, za potrebe mladih, za okupljenu Božju obitelj mladi su izrekli na španjolskome, kineskom, arapskom, poljskom i njemačkom jeziku.

Na kraju mise, riječ zahvale Papi uputio je predsjednik Papinskog vijeća za laike kardinal Stanislaw Rylko.
Došli smo do vrhunca 26. Svjetskog dana mladih u Madridu. Ovdje su pred vama, Sveti Oče, mladi iz svih krajeva zemlje: mlada Crkva, puna radosti i entuzijazma. Mladi su to koji su ponosni što pripadaju Kristu i Crkvi. Uistinu se radi o jednoj generaciji koja traži Boga i koja je ovih dana živjela sigurno: Ukorijenjeni i nazidani na Kristu, učvršćeni vjerom. Sigurni smo kako će to i dalje biti tako! To je papina mladež, rekao je kardinal Rylko.
Kardinal je zahvalio i za „Youcat" koji će mladi proučavati i tako produbljivati svoju vjeri. U ovoj prigodi, kardinal Rylko je izrekao i zahvalu bl. papi Ivanu Pavlu II. koji je ustanovio Svjetski dan mladih.
Odlaskom iz Madrida u svoje zemlje, u svijet mladi odlaze kao misionari, apostoli nove evangelizacije. Blagoslovite ove misionare, rekao je kardinal Rylko.
Potom je Papa simbolički predao mladima križeve u znak misionarske službe.
Prije rastanka i molitve Anđeoskog pozdravljenja Papa Benedikt, koji je bio inače zadovoljan odvijanajem susreta, brojem, sudjelovanjem i ponašanjem sudionika, pozvao je mlade da u svojim sredinama odvažno pruže svjedočanstvo kršćanskog života kako bi postali kvasac novih kršćana i pomogli da Crkva ponovno oživi u srcima ljudi. Preporučio im je da prenesu njegovu skrb i pažnju svojim vršnjacima, posebno onima koji nisu imali mogućnosti doći na susret kao i svojim obiteljima i zajednicima u kojima žive. Istaknuo je da vjera nije neka teorija. Vjerovati znači imati posebnu vezu s Kristom i s njime u crkvenoj zajednici u kojoj se čovjek nalazi živjeti. Najavio je da će se idući Svjetski susret mladih održati 2013. u glavnom gradu Brazila Rio de Janeiru te su španjolski mladi predali križ mladim Brazilcima.
Nakon molitve Anđeoskog pozdravljenja, Papa se prisjetio i žrtava teške zrakoplovne nesreće koja se prije tri godine dogodila u madridskoj zračnoj luci Barajas u kojoj je poginulo 154 od 172 putnika španjolskoga zrakoplova. Upravo iz te zračne luke Papa će odletjeti zrakoplovom za Rim.


zamakdushe @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare



"Isusu se sviđa saopćiti se jednostavnim dušama. Napregnimo se steći ovu lijepu krepost. Visoko je cijenimo! Isus je rekao: 'Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko'... Zadržimo uvijek volju, koja ništa drugo ne traži nego Boga i Njegovu čast. Ako se napregnemo napredovati na putu ove lijepe kreposti, onda će nas On, Koji nas je poučio, obogatiti uvijek novim prosvjetljenjima i još većim nebeskim izljevima milosti.

I dokle god ne postignemo, da pred svakom vrstom ljudi možemo kazati sa svetim Pavlom: 'Nasljedujte mene kao što i ja nasljedujem Krista!' (1Kor 11, 1) nećemo se zaustavljati nego uvijek napredovati u ovoj lijepoj kreposti jednostavnosti.

Ali nikad nećemo napredovati u ovoj lijepoj kreposti, ako se ne potrudimo živjeti u svetom i nepromjenjivom miru. Sladak je Isusov jaram, lako je Njegovo breme. Zato nećemo pružiti Neprijatelju dodirne točke za uvlačenje u naše srce, da bi nam iščupao taj mir.

Mir je jednostavnost duha, vedrina srca, mir duše, veza ljubavi. Mir je red, jest sklad u svima nama: trajna radost što proizlazi iz svjedočanstva dobre savjesti. On je sveto veselje srca, u kojemu Bog vlada kao kralj. Mir je put savršenosti, štoviše u miru se pronalazi savršenost. A đavao, koji to sve dobro zna, posvema se napreže, da bismo izgubili mir.

Dakle, budimo uvijek oprezni pred svakom najmanjom naznakom zbunjenosti. Čim opazimo, da smo obeshrabreni, utječimo se djetinjim pouzdanjem i beskrajnim predanjem Bogu. Svako naše prepuštanje zbunjenosti posve se ne dopada Isusu..."

sv. padre Pio

zamakdushe @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 21, 2011



Terezija de Ahumada je rođena 28.ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj gotičkoj katedrali, najstarijoj takve vrste u Španjolskoj, te bedemima iz XI.stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sánchez de Cepeda i Doña Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odlučila za redovnički stalež.

Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori daje sve prije dobro odmjerila. Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Imala je 20 godina, a iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: „Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.“ Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini. Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaj ubili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji DonAlonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120–180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan. Terezija, opisujući život usamostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina.

Ona se energično odlučila za reformu Karmela. Do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa. Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom i osnovala 16 samostana. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Moj život, Put k savršenosti, Zamak duše, Knjiga osnutaka, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.

U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo. Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće „oružje” molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i za kraljevstvo Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Terezija je preminula 4. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupilana snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života i obnovi Crkve općenito. Proglašena je blaženom 1614. god., a svetom već 1622. zajedno sa Ignacijem Loyolskim i Franjom Ksaverskim. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve sa titulom „Majka duhovnog života”.

zamakdushe @ 09:10 |Komentiraj | Komentari: 0

Isuse, što će ti moje cvijeće i moje pjesme?... Ah, znam to dobro: ta mirisava kiša, te krhke i bezvrijedne latice, te pjesme ljubavi najmanjega od svih srdaca veselit će te, da, te sitnice pružat će ti veselje, izmamit će smiješak slavnoj Crkvi; ona će pokupiti moje latice što sam ih iz ljubavi pootkidala, stavit će ih na tvoje božanske ruke, o Isuse, i tako će ta Crkva nebeska, hoteći se igrati sa svojim malim djetetom, također bacati to cvijeće pošto ono od tvoga božanskoga dodira primi neizmjernu vrijednost, bacat će ga na trpeću Crkvu da u njoj ugasi plamen, bacat će ih na vojujuću Crkvu da joj donese pobjedu!.

Sv. Mala Terezija

zamakdushe @ 08:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 19, 2011



„Velikog li sljepila moga! Gdje sam,
Gospodine moj, mislila naći lijeka osim u
Vama? Kakva li je ludost bježati od
svjetlosti da bi se uvijek spoticalo! (Ž
19,10). Kakva god zla počinio onaj tko je
započeo s molitvom, neka je ne zapušta,
jer je to sredstvo kojim ponovno može
ozdraviti, a bez nje će to biti puno teže…
A onoga pak tko s molitvom još nije
započeo, za ljubav Gospodnju ja molim
da ne oskudijeva u takvom dobru“ (Ž 8,5).
Možemo se zapitati što mi danas možemo naučiti od jedne svetice iz 16. stoljeća? Što nam može reći žena koja se dopisivala s kraljem, plemićima, biskupima, među čijim učenicima primjećujemo ugledne teologe i redovnike, kao i njezine susestre iz samostana i rođenog brata? Što može reći danas mladima učiteljica molitve? Nakon što je bolje upoznamo vidjet ćemo da je vrijeme nije pregazilo. Naprotiv, da je njezina poruka vrlo suvremena i aktualna i za današnjeg čovjeka. Razumije nas jer je na svojoj „koži“ doživjela muku i ljepotu molitve i duhovnog puta, uspone i padove, slatkoće i suhoće.
Sv. Terezija od Isusa
Bliska nam je u traženju osobne vjere i iskustva Boga; u našim unutarnjim borbama između Boga i svijeta, molitve i života, polovičnosti i radikalnosti. U molitvi je pronašla i pokazuje nam pravi put predanja, ljubavi i slobode. Na početku nas ohrabruje da je najvažnije ispravno početi – odlučnom odlučnošću doći do izvora Žive vode, pa makar se to sastojalo u tome da krećemo uvijek iznova, ali i tako idemo naprijed.
JEDNO PRIJATELJSTVO
Terezijini spisi o molitvi su uzbudljiva priča o prijateljstvu između Boga i Terezije odnosno Boga i čovjeka. Kada bismo sv. Tereziji postavili pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima: „Što vi kažete, tko sam ja?“ (Mk 8,29), ona bi vjerojatno odgovorila: „Ti si Prijatelj od kojega dolazi svako dobro!“ (Ž 22,7). To potvrđuje i njezina definicija mislenemolitve:
„Molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski
često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi“
(Ž 8,5).




HODOČAŠĆE U NUTRINU
Sve počinje otkrivanjem zamka u nama i
Onoga koji u njemu prebiva. Molitva su vrata na koja
se ulazi u zamak duše i put do središnje, najljepše
odaje u kojoj prebiva Bog. Terezija nam preporuča
jednu jednostavnu, a duboku i djelotvornu metodu
sabranosti uz koju je i sama naučila „moliti sa
zadovoljstvom“. Ima „dvokrilna vrata“ – ulaženje u
sebe i predstavljanje Krista unutar samoga sebe:

  •  Povući se u samoću, sabrati se, ući u vlastitu nutrinu i upoznati je:

„ispitivati savjest, izmoliti Ispovijedam se i prekrižiti se, zna se
već da vam to mora biti prvo…“
„samospoznaja je kao kruh koji jedemo uz svako jelo…dobro je
da pogledate s kime razgovarate i tko ste vi“ – svijest vlastitog
sinovstva; započeti molitvu zahvalom i kajanjem

  • Biti u prisutnosti Krista koji je u nama, otvoriti se susretu, prijateljski razgovarati:

u sebi otkriti prisutnost Onoga koji me voli, Isusa u središtu
duše. „Nemojte misliti da ste prazni u nutrini. Bog je u našoj duši
koja je poput zamka od dijamanata.“ Usredotočiti se na Božju
prisutnost živom vjerom.
moji prijatelji

Sv. Terezija od Isusa
„nastojala sam si Krista predstavljati u sebi…Predočite sebi da
je Gospodin uz vas i gledajte s kakvom vas ljubavlju i poniznošću
podučava…nemojte biti bez tako dobroga prijatelja.“
cilj molitve nije izgovoriti neki molitveni obrazac, nije doći do
nekog stanja, nego do intimnog susreta i odnosa sa Osobom
Isusa Krista – kroz odgoj za prisutnost, gledanje, govor i
osluškivanje.
egzistencijalni susret s Isusom Kristom kroz njegovo
čovještvo, otajstva njegova života. Promatrajući Isusa iz
evanđelja, Terezija promatra i osmišljava svoju životnu situaciju.
Onaj povijesni Isus, postaje njezin živi i prisutni Isus s kojim
razgovara kao s prijateljem. To je susret - razgovor koji se
ostvaruje u vjeri.
„molitva se ne sastoji u tome da se puno razmišlja, već da se
puno ljubi i prema tome činite ono što vas pobuđuje da ljubite”;
pomoć u molitvi: knjiga, slika Gospodinova, priroda.
moliti odlučno i svoju volju uskladiti s Kristovom: „Ostanite uz
ovog dobrog Učitelja odlučne da naučite ono što vas uči…molitva
se ne sastoji u najvećem užitku, već u najvećoj odlučnosti da se
želi u svemu ugađati Bogu”
molitva nije samo čin pobožnosti nego stil života u
prijateljevanju s Isusom. Motreći postati sličan.

zamakdushe @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 18, 2011


zamakdushe @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0



"U svim događajima života, morate prepoznati Božju volju, klanjati joj se i slaviti. Posebno u onim najgrubljim stvarima za vas na budite zabrinuti da ih se oslobodite. Uzdignite onda vaš duh više nego inače Božanskom Ocu i recite mu: 'Moj život i moja smrt u Tvojim su rukama, raspolaži sa mnom kako se Tebi sviđa.'

U duhovnim nevoljama: 'Gospodine, Ti Bože mojeg srca, Ti sam ga ljubiš i poznaješ do u temelj Tvoja stvorenja. Ti sam znaš za sve moje brige. Ti sam znaš da svi moji strahovi u meni dolaze od bojazni izgubiti Tebe, Tebe uvrijediti, od bojazni što me muči da Te nisam tako vrlo ljubio kako Ti to zaslužuješ i kako sam Ti to dužan i to želim. Tebi, Komu je sve nazočno i Koji sam čitaš u budućnost, kad spoznaješ da je bolje za Tvoju čast i za moje spasenje, da budem u tom stanju, onda ne želim biti oslobođen toga. Daj mi samo zato snage boriti se i osvojiti pobjedničku nagradu jakih duša."

sv. padre Pio

zamakdushe @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 16, 2011


zamakdushe @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0

Navike onih nesavršenosti koje nikad ne uspijevaš prevladati sprječavaju ti ne samo da se s Bogom sjediniš nego i da napreduješ u savršenstvu. To su, naprimjer: navika odveć govoriti; kakva malena privrženost prema osobama, prema odijelu, prema sobi, knjigama, hrani, razgovorima; i drugi užici i želje, kao znati, čuti i slično.

zamakdushe @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 14, 2011



"Bog uobičava, kad želi dušu uzdignuti svojim beskrajnim dobrom do visoke savršenosti, s njom postupati kao majka sa svojim dojenčetom. Pazite na svu bogatu njegu koju takva majka primjenjuje na svoje dijete. Ona je posve majčinstvo za svoju ljubljenu, božansku, malu sliku. Čim je donijela svoje djetešce na svijetlo, tad ga odmah ne podiže na grudi da ga nahrani svojim majčinski mlijekom. I to se događa s dvostrukim ciljem. Ta majka suviše se boji da bi njezino mlijeko, koje još nije dovoljno bilo pročišćeno toplinom njezinih majčinskim prsiju, moglo teško naškoditi plodu njezinog vlastitog tijela.

Ali tu postoji još jedan drugi razlog što tjera tu dobru majku pametno potupati: mlijeko nedovoljno očišćeno jest opasnost da neugodno prija nepcu novorođenčeta. I ta dobra majka ima vrlo utemeljen strah, da se njezinom djetešcu još njezino neočišćeno mlijeko prerano ogadi neugodnim okusom, i tako ostavi neugodnu posljedicu dojenja. Stoga se ona zadovolji u početku dijete hraniti s posve slatkom hranom, kao npr. šećerom.

Kad je ova prenježna majka ispravno pripremila novorođenče na ovaj način i njezino mlijeko steklo svojstvo za zdravu ishranu, odmah ju vidimo sa svetom i majčinskom toplinom kako prinosi svoje djetešce na majčinske grudi pružajući mu mlijeko.

Kad onda to dijete dođe u doba odvikavanja, onda će ta tako nježna majka postepeno počinjati zajedno sa svojim mlijekom djetetu davati i drugu hranu i u tom prelaznom vremenu ujedno će mu neprimjetno uskraćivati svoje mlijeko, dajući mu sve manje i rjeđe sve do dana kad će posve prestati.

Prestaje li ovdje možda svaka briga ove majke? Tu se prepuštam svakom zdravom ljudskom razumu, da bi prosuđivao. Međutim ne želimo izgubiti djetešce s očiju. Odvikavanjem trpi dijete. I dijete u početku sigurno puno. I često se događa da vidimo kako dijete zaostaje za neko vrijeme. Ali potom se opet razvija u zdravlju. Postaje sve jače, tako da jednog dana izgleda stasitim čovjekom, što nikad ne bi potiglo, da se njegova majka zadovoljila davati mu zauvijek svoje mlijeko.

Na sličan način i još puno bolje djeluje Bog u našim dušama. On nas želi zadobiti za sebe dajući nam kušati u prekomjernoj mjeri slatke utjehe pri svemu našem predanju Njemu ne samo u volji nego i u srcu. Ali tko ne uviđa kojim je opasnostima izložena takva duša prema Bogu? Lako se događa, da se jadna duša čvrsto drži vanjskih okolnosti svoje pobožnosti i ljubavi prema Bogu, a da se samo malo ili uopće ne brine za ono predanje i realnu ljubav, koja je jedino Bogu ostavlja vrijednom i ugodnom.

Pri ovoj vrlo visokoj ugroženosti brzo nam se žuri naš preslatki Gospodin biranom brigom. Kad On vidi, da se duša dobro učvrstila u Njegovoj ljubavi, i da Ga je zavolila i Njemu se priključila, i kad vidi da se je već udaljila od zemaljskih stvari i prigoda griješiti i da je upravo stekla toliko puno snage kreposti, da bi se bez tog mamca i slatkiša za osjetila mogla dovoljno održati u Njegovoj svetoj službi. I budući da je On želi povesti naprijed većoj svetosti života, oduzima joj slatkoće u osjećanjima što ih je do tada osjećala u svim svojim razmatranjima, molitvama i ostalim pobožnostima. I što je još bolnije za dušu u tom stanju jest da otpada svaka lakoća moljenja i meditiranja. I uz to bit će ostavljena još u tami i potpunoj, bolnoj suši."




IPAK KUŠNJE SU POTREBNE

"Pri svemu tomu ne nedostaju i vanjske kušnje s drugim bezbrojnim nezadovoljstvima. U biti čini se onda jadnoj duši, da se sve zajedno urotilo, da bi je iskvarilo i oborilo u vječno prokletstvo. Pred takvom promjeno ostaje duša u početku kao bačena na zemlju, i budući da misli, da je to zbog njezinog kažnjivog nemara, ona se također trudi na način manjkavog dara razlikovanja za novim buđenjem uspavanih osjećaja. Ali budući da jadna (duša) uviđa, kako sva ta bezbrojna zaobilaženja nisu u stanju obnoviti ranije stavove, spopada je krajnji, smrti slični strah. Upada u ozbiljne sumnje, da je možda svemu kriv neki teški grijeh, kojeg nije unijela u svoja razmišljanja i u koji je dospjela na nesretan način.

I već ona započinje, ne gubeći vremena, ispitivati svoju savjest i obračunavati se sa svim svojim djelima. I budući da baš ništa ne može pronaći, što bi si mogla predbaciti, čime bi si mogla dati i najneznatnijeg povoda za takve nemilosti, odatle izvlači zaključak: sad je svemu kraj za mene, napuštena sam od Boga, napokon stigla me je njegova pravednost; sve mi se to dogodilo kao kazna za grijehe mojeg prošlog života ili kao kažnjavanje za moje svakodnevne pogreške.

Moj Bože, kako je pak lako došla njena prijevara! Što jadna duša tu naziva napuštenošću, nije pak ništa drugo, nego jedincata sasvim posebna briga Nebeskog Oca za nju. Taj njezin prijelaz nije pak ništa drugo nego početak gledanja, početno doduše suhog, ali koji će tijekom, ako ostane vjerna, posve biti držestan i sladak, kad ona zatim jednom prijeđe iz stanja meditacije u gledanje."




TAKO SE DUŠA ČISTI

"Sva ta kušnja nije konačno ništa drugo nego čišćenje duše. Kao što majka postepeno odvikava dijete pružajući mu čvršću i također jaču hranu, koja bi ga prikladno vodila odrastanju, tako Bog postepeno uskraćuje duši osjetnu i ukusniju hranu, da bi je polako uronio u neposredno gledanje po čistoj vjeri. Samo tako se može duša izgubiti u Bogu.

Moći će se čak dogoditi da se čišćenje duše odrazi na osjetila, to se onda naziva čišćenje osjetila. To je doduše izvor vrlo žestoke boli. Ta suša, ta duhovna suša moći će pak voditi tako kušanu dušu samo sve više ogoljeloj, i stoga uvijek čišćoj, ljubavi prema Bogu. Onda će se Boga ljubiti, uopće pak ne pazeći na to. Tako dakle je realna ljubav kojom se Boga ljubi na savršeno nesebičan način.

Na koncu, kad se duša dopusti privući Bogu na mistično sjedinjenje i savršenu ljubav, Bog joj daje vrlo živo svjetlo što joj otkriva težinu njezinih grijeha. Odatle proizlazi bol i potištenost, koje su tako velike, da bi ona napustila ovaj svijet tame kad je ne bi potpomagao Bog svojom svemoćnom milosti."

padre Pio







zamakdushe @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Onaj koji traži užitak u bilo kojoj stvari, već samim tim nije slobodan da bi mogao od Boga biti ispunjen neizrecivim užitkom; i stoga, kako k bogu dođe, tako i odlazi od njega jer, pošto su mu ruke zauzete, ne može prihvatiti ono što bi mu Bog poklonio.

Bog nas oslobodio tako loše zauzetosti koja sprečava tako veliku slobodu.

Sv. Ivan od Križa

 

zamakdushe @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 13, 2011
Gospodin je uvijek otkrivao smrtnicima bogatstvo svoje mudrosti i duha, ali ga mnogo više otkriva u ova vremena u kojima zlo otkriva sve više i više svoje lice.

sv. Ivan od Križa

zamakdushe @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 12, 2011



Vapaj i prošnja onih koji mole trebaju biti usklađeni sa stegom koja donosi smirenost i poštovanje. Promatrajmo sebe kao da stojimo u Božjoj nazočnosti. Božjim se očima imamo svidjeti i držanjem tijela i bojom svoga glasa. Kao što je vlastito bezobrazniku podizati kreštavi glas, tako je naprotiv prikladno pristojnomu moliti umjereno. Konačno, Gospodin nas je poučio i naredio nam da moimo u tajnosti, na skrovitim i udaljenim mjestima, u samim ložnicama, što je više u skladu s vjerom, da budemo svjesni kako je Bog posvuda nazočan, kako svakoga čuje i vidi te prodire i u skrovita i osamljena mjesta puninom svoga veličanstva, kako je pisano: Ta zar sam ja Bog samo iz blizine, zar iz daljine nisam više Bog? Može li se tko skriti u skrovištima da ga ja ne vidim? Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? A drugdje: Oči su Gospodnje na svakome mjestu i budno motre i zle i dobre.

I kad se skupljamo zajedno s braćom i zajedno s Božjim svećenikom prinosimo božansku žrtvu, mora nam biti na pameti čednost i stega i ne smijemo svoje molitve izgovarati mrmljanjem, niti smijemo s prevelikom brbljavošću Bogu upućivati svoju prošnju koju mu treba skromno povjeriti, jer Bog ne sluša glas, nego srce, i ne može se on, koji vidi misli, skloniti našim vapajima, kako je to potvrdio i rekao sam Gospodin: Zašto snujete zlo u srcima? I na drugom mjestu: I sve će Crkve znati da sam ja Onaj koji istražuje bubrege i srca.

Promatraj i nasljeduj Anu, pralik Crkve, o kojoj govori Prva knjiga Kraljeva: ona se nije molila Bogu bučnim vapajima, već je potiho i usrdno molila u skrovitosti svoga srca, a ne glasom, jer je znala da će je tako uslišiti Gospodin; i zaista je isprosila ono što je molila, jer je pouzdano prosila. To izjavljuje Sveto Pismo kad veli: Ona govoraše u srcu; samo se usne njezine micahu, a glas joj se nije čuo, i Gospodin ju je uslišio. Isto čitamo u psalmima: Promislite u srcima i razmislite na svojim ležajima. Isto nas to uči i Duh Sveti kad po Jeremiji veli: Iskreno se treba tebi klanjati, Gospodine.

Premila braćo, tko moli, neka ima dobro na umu kako je carinik molio s farizejem u hramu. Nije bestidno podigao oči k nebu, niti je ruke bahato ispružio, nego se udarao u prsa i priznavao grijehe skrite u srcu te zazivao u pomoć milosrđe Božje. I dok se farizej sam sebi dopadao, većma je oproštenje zavrijedio carinik koji se tako molio, jer nije nadu u spas gradio na uzdanju u svoju nedužnost – ta nitko nije nedužan – nego je priznavao svoje grijehe i ponizno se molio, i uslišao ga je Onaj koji poniznima prašta.

sv. Ciprijan, biskup i mučenik

 

zamakdushe @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 11, 2011

Ono što privuče većinu Božjih milosti je zahvalnost. Zahvalimo li mu na nekom dobročinstvu, dirnut je i požuri nam učiniti deset daljnjih. Zahvalimo li mu tada isti tako iskreno i odano, kakvog li tada neprocjenjivog umnožavanja milosti! I sama sam to iskusila; pokušaj i vidjet ćeš. Osjećam beskrajnu zahvalnost za sve što mi On daje i pokazujem mu je na tisuću načina.

Sv. Mala Terezija




zamakdushe @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 9, 2011


zamakdushe @ 09:20 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 7, 2011



Tko sama sebe optužuje, ako ga zadesi kakva nezgoda, šteta, sramota, poruga ili bilo koja neprilika, sve veselo podnosi i misli da je sve to zaslužio. Ništa ga ne može uznemiriti. Što ima mirnije od toga čovjeka?

Nego, možda će mi netko prigovoriti: "A što da radim ako me brat uvrijedi, a ja se ispitam i upoznam da mu nisam za to dao nikakva povoda? Zašto onda moram sebe optuživati?"

Doista, ako netko sama sebe u strahu Božjem pomnjivo ispita, upoznat će da nikada nije sasvim bez krivnje; vidjet će da je dao barem neki povod ili činom ili riječju ili ponašanjem. Ako pronađe da taj put nije ni u čemu od toga nije kriv, sigurno je u koje drugo vrijeme uvrijedio svoga brata ili u istoj ili u sličnoj stvari; ili možda nekoga drugoga brata zlostavljao. Zato mu se sada s pravom uzvraća zbog toga ili zbog mnogih drugih grijeha koja je počinio.

Drugi pita zašto da sama sebe optužuje, ako on sjedi u potpunu miru i pokoju, a k njemu dođe brat i uznemiri ga kakvom nepriličnom i uvredljivom riječju, pa budući da to ne može podnijeti, smatra da se opravdano srdi i uznemiruje; jer da nije on došao, govorio i uznemirio ga, ne bi sagriješio?

To je doista smiješno i ne temelji se ni na kakvom razlogu. Zato što je rekao koju riječ, nije u nj unio strast srdžbe. Radije se može reći da mu je pokazao od koje strasti boluje, pa da čini pokoru ako hoće. On je sličan svijetloj i sjajnoj raži: kad je netko slomi, otkrije njezinu nečistoću.

Tako kad netko smatra da sjedi spokojno i mirno, u sebi ima strast koju ne vidi. Kad je nadošao brat i rekao mu kakvu nepriličnu riječ, odmah izbacuje sav gnoj i blato što se unutra krilo. Zato, ako želi postići milosrđe, neka čini pokoru i očisti se. Neka nastoji okoristiti se, pa će vidjeti da može uzvratiti više zahvalnošću nego nepravdom onome bratu koji mu je bio povod tolike koristi. Poslije se neće u kušnjama toliko uznemirivati; nego koliko se bude više njima okorištavao, toliko će više osjećati da su lakše. Jer koliko duša napreduje, toliko postaje jača i snažnija da pretrpi sve teškoće koje je snađu.

Iz pouka sv. Doroteja, opata

zamakdushe @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 4, 2011


Svjetlo prave spoznaje sastoji se u nepogrešivom razlikovanju ispravnog od neispravnoga. U tom slučaju put pravednosti koji vodi dušu Bogu, suncu pravde, uvodi i samu dušu u beskrajno i jasno znanje. Zatim duša s pouzdanjem traži ljubav.

Oni koji se bore treba da se stalno čuvaju uznemirenosti i kolebanja. Na taj način naš duh, razlikujući prispjele misli, sjeća se onih dobrih i Bogom nadahnutih, a one zle i vražje odbacuje od sebe. Kad je more mirno, za ribare je prozirno sve do dna, tako da tada gotovo svaku ribu vide. A kad puše vjetar, oluja pokriva ono što je inače u mirno vrijeme lako uočljivo. Zato nije teška vještina onih koji se bave raznim načinima ribarenja.

Samo Duh Sveti može očistiti dušu. Ako ne uđe onaj jaki i ne odstrani razbojnika, plijen se neće nikada osloboditi. Treba, dakle, da se u svima u tišini duše obnovi Duh Sveti ili da uvijek uza se imamo upaljenu svjetiljku raspoznavanja; ako ta svjetiljka uvijek svijetli u dnu duše, ne samo da se zlobni i mračni vražji nasrtaji otkrivaju nego i znatno oslabljuju zahvaćeni tim svetim i slavnim svjetlom.

Zato Apostol kaže: Nemojte gasiti Duha, to jest da zlim djelima i zlim mislima ne žalostite Duha Svetoga, da vas ne bi prestao štititi svojim svjetlom. Ne može se vječno i životvorno svjetlo Duha Svetoga ugasiti, a da se Duh Sveti ne ožalosti i odvrati ostavljajući bez svjetla spoznaje duh zasjenjen i tamom obavijen.

Osjećaj duha je savršeni okus kojim se razlikuju stvari. Kao što okusom, jednim od tjelesnih osjetila, razlikujemo kad smo zdravi bez zablude dobre stvari od loših, te posežemo za slatkima, tako i naš duh, kad je potpuno zdrav i kad ga ne more brige mnoge, može u dovoljnoj mjeri osjetiti božansku utjehu i zauvijek se toga okusa sjećati po djelovanju ljubavi, da prosudi što je bolje, po Apostolovoj riječi: I ovo vas molim, da vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i svakom rasuđivanju da uzmognete prosuditi ono što je bolje.

zamakdushe @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 2, 2011


Ostvarujem sebe kad sam u svemu sličan Isusu Kristu – prema svojim mogućnostima.

Isusa mogu promatrati kroz njegov odnos prema ljudima: djeci, siromasima, ženama, apostolima... Ili kroz njegova čudesa, njegovu nauku, pouke, govore... Ili kroz čitanje nekog evanđeoskog izvještaja.

Dok gledam Isusa, nastojim osjetiti otkucaje njegova Srca.

Mogu ga upoznavati: kao Sina Božjega, kao Sina Čovječjega, kao Mesiju, kao Kralja, kao učitelja, čudotvorca, dobroga pastira...

U ovom tekstu gledat ću Isusa Krista kao čovjeka.

  1. Isus je bio osoba bogata osjećajima. Nije ih skrivao. Bio je radostan i žalostan, snažan i umoran, opraštao je i prijetio, plakao je, išao je u društvo i povlačio se u samoću, spavao je kao i svi mi, jeo je koliko mu je trebalo... Sve je to bilo djelo jedna osobe božansko-ljudske i sve je to ugrađeno u djelo spasenja. Snažno je doživljavao ljudsku ljubav: volio je svoju majku i s njom živio u Duhu; volio je apostole i s njima dijelio njihove radosti i žalosti; volio je djecu i djeca su voljela njega. Posebno je volio one koji su bili u materijalnoj ili moralnoj bijedi. Patio je kada mu ljudi nisu uzvratili ljubav: kada ga je Juda izdao, kada ga je bogati mladić napustio, kada mu devetorica gubavaca nisu zahvalila, kada se farizej Šimun pokazao kritički hladnim.
  2. Njegovi odnosi prema ljudima bili su vrlo osobni: u razgovoru sa Samarijankom, s Nikodemom, s Magdalenom, s Pilatom, s Judom, s apostolima. Ivan se naslanjao na njegove grudi, preljubnica mu je pomazala noge, ljubila ih.
  3. Isusov karakter bio je specifičan, bio je određeni individuum, determiniran krajem, spolnošću, vanjskim izgledom, kulturom...
  4. Psihološki profil: kao dijete imao je oznake svojstvene svakom normalnom djetetu; kad je odrastao, radio je kao i drugi normalni muškarci; imao je specifične odnose prema roditeljima kao druga djeca. Volio je skrovit način života.
  5. Njegove naravne sposobnosti: bio je lider, vođa, hrabar, pošten i poštivan, prihvaćen i voljen, iskren, povezan s ljudima da bi im služio, ponizan, čvrst protiv farizejizma, blag prema grešnicima; spojio je jaku volju s blagošću i ljubavlju prema ljudima.
  6. Njegove profesionalne kvalitete: dobar profesor, psiholog, govornik, odvjetnik siromaha, dobar radnik, nije volio zakon i sud, nije bio pisac, ne bi bio dobar vojnik, nije imao sklonosti prema upravi i vlasti.
  7. Njegove ideje bile su revolucionarne: okretao je vjeru od vanjštine na nutrinu, poboljšavao običaje, zakon nije smatrao apsolutnom vrednotom, bunio se, napadao je one koji su zlorabili vlast, ljubio je istinu, pravdu, slobodu,  naglašavao je ljubav kao najvišu vrednotu i najviše mjerilo djelovanja.
  8. Bez straha je činio dobro. Žigosao je farizejizam, družio se  s grešnicima, bio autentična osoba. Rekao je istinu i Herodu i Pilatu i Kajfi.
Imao je povlaštene osobe: siromahe, bolesnike, djecu, grešnike, napuštene, potlačene, izgubljene. Imao je prijatelje (Petra, Ivana, Lazara, Mariju, Martu).

zamakdushe @ 09:29 |Komentiraj | Komentari: 0
Mali Isus
Arhiva
« » kol 2011
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.