On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog - kolovoz 2012
petak, kolovoz 31, 2012

"Tijelo umire kad se odvoji od duše, a duša umire kad se odvoji od Boga."

Sv. Augustin (354. – 430.)

zamakdushe @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 0



Kada dođe svršetak svijeta, dolazi Isus – vidljiv svima.

Dramatični događaji (Lk 18,8; Mt 24,3-14) koji su nagoviješteni u Svetome pismu – zlo koje će se otvoreno očitovati, kušnje i progonstva koji će staviti na ispit vjeru mnogih – samo su mračna strana nove stvarnosti: konačna Božja pobjeda nad zlom bit će vidljiva. Slava, istina i Božja pravednost pokazat će se u svoj jasnoći. S Kristovim dolaskom nastat će "novo nebo i nova zemlja". "I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu." (Otk 21,4)

PARUZIJA (grč. = osobna prisutnost): ponovni Kristov dolazak kod posljednjega suda.

Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista sile će se nebeske poljuljati.... Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje. Lk 21,26.28

zamakdushe @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 28, 2012

Našao sam ga i on je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.

zamakdushe @ 15:50 |Komentiraj | Komentari: 0


Uzdignuta pogleda prema nebu saberi se i prepusti istini da si član Crkve, koja je Tijelo Isusa Krista. Ili - da bi to želio biti. Pusti neka te prožme činjenica da u tebi teku Kristovi božanski "sokovi". Prepusti se Isusu da te čisti i sve čvršće veže uz sebe. Neka te natopi njegov Duh. Mirno dišući, misleći na divnu stvarnost svoje pripadnosti Tijelu Kristovu, probudi ljubav za svakog čovjeka na svijetu. Zagledaj se Isusu u lice i pusti neka te preporađa i čini sličnim sebi.
Zahvali Isusu što si krštenjem pripojen Crkvi.
Crkva je prvenstveno organizam. Ona je, naime, Tijelo Kristovo. U njoj je Krist glava, Duh Sveti duša, a vjernici udovi u funkciji čitava Tijela. Svim udovima teče Kristova krv, jedući Isusovo tijelo vjernici postaju Isusovo Tijelo. Njih oživljava Kristov Duh. Crkva je organizam u službi spasa svijeta. Duh Sveti stvara zajedništvo svih udova. U sve se udove prelijevaju milosti i zasluge pojedinaca. Ali isto tako svi trpe od grijeha pojedinaca.
Svi su vjernici u Crkvi povezani s Kristom kao loza s trsom, kao grana sa stablom. Kristovi životni sokovi teku u svakog vjernika. Čudesne su to snage, božanske sile u vjernicima. Isus je Riječ tog organizma, Duh Sveti je Sila. Biti u Crkvi znači biti ugrađen u božansku Isusovu narav, već sada biti dionik božanske naravi.
Crkva zrači božansku silu u čitav svijet. Ona je sva za druge. Zato se mora čistiti da bi bila prozračna za Božju milost i istinu za svakoga tko je traži. Ona je sveta, iako je stalno uprljana grijesima vjernika. Isus je stalno čisti i posvećuje.

zamakdushe @ 15:47 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 26, 2012


zamakdushe @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 0

Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.

Šimun Petar


zamakdushe @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 0


Koliko ih zna hodati? Hodati ne znači žuriti se ili trčati, hodanje je mirno kretanje. Nije ni puzanje, već krepki "naprijed". Tko hoda, gipko diže nogu, a ne vuče je mlitavo. Neusiljeno je uspravan, ne pognut. Nije nesiguran, već skladno smiren.

Nešto plemenita je u pravilnu hodu. Slobodan je, a ipak pun lijepe sređenosti. Lak je i jak, uspravan i sposoban nositi, miran i pun prodorne snage. I prema tomu je li to hod muža ili žene, dobiva ta snaga borben ili ljubak značaj; nosi vanjsku težinu ili nutarnji svijet vedre mirnoće.

A kako je lijepo hodanje, ako se vrši pobožno! Može biti pravo bogoslužje već samo hodanje pred Bogom, ako pun poštovanja i promišljeno hodaš po crkvi, po kući najvišega Gospodina te si na poseban način pod Njegovim očima. Ili je opet Božja pratnja, ako npr. Stupamo u procesiji – protivno nepristojnu guranju te mlitavu vucaranju i obaziranju na sve strane. Kako li bi svečano bilo kad bismo pratili Gospodina po gradskim ulicama ili preko polja, "Njegova vlasništva", te kad bismo svi stupali s molitvom u srcu: muževi ponosnim korakom, žene materinskim dostojanstvom, djevojke čistom milinom svoje vesele mladosti, mladići obuzdanom snagom...




Na taj bi način pokornički i prosni ophod postao živom molitvom. Hodanje u ophodu bi moglo biti utjelovljena svijest krivice i bijede kao i svijest prožeta kršćanskim pouzdanjem, koje zna i osjeća: kao što je u čovjeku jedna moć nad svim ostalim silama, mirna i odlučna volja, tako je i nad svakom bijedom i nad svakom krivicom jedna vlast, živi Bog.

Zar nije hodanje izraz plemenitosti čovječjeg bića? Uspravan stas, koji vlada sam sobom, koji nosi sam sebe, miran i stalan, taj ostaje isključivom povlasticom čovjeka. Uspravno hodati znači biti čovjek.

Ali mi smo više nego samo ljudi. "Božjeg ste roda", kaže Sveto Pismo. Od Boga smo preporođeni na nov život. Krist živi u nama, na posebno tijesan način po oltarskom sakramentu: Njegovo tijelo živi u našem tijelu, Njegova krv kola po našoj krvi. Jer "tko jede moje tijelo i pije moju krv ostaje u meni i ja u njemu", sam je rekao. Krist raste u nama i mi rastemo u Njemu, uvijek naprijed, iznutra, skroz na skroz, uzgor, "dok ne stignemo do čovjeka savršena, do mjere dobi punine Kristove", "dok se On ne uobliči u nama", te sve naše biće i sva naša djelatnost, "bilo da jedemo, pijemo ili što drugo činimo", rad i odmor, radost i žalost, cijelo naše življenje ne postane Kristovo življenje.

Svijest te tajne mogla bi u pravilnu hodanju naći tako veseo, ljepotom i snagom prožet izričaj. Mogla bi biti odsjev ispunjenja zapovijedi: "Hodi preda mnom i budi savršen!"

Ali u priprostoj iskrenosti! Samo uz istine, a ne iz tašte volje, smije proisteći njezina ljepota.

zamakdushe @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 23, 2012

Boga treba tražiti u tami vjere. Svjetlo, koje u vanjskim stvarima pomaže da ne padnemo, proizvodi protivan učinak u Božjim stvarima; tako je u Božjim stvarima bolje ne vidjeti, i duša je sigurnija.

sv. Ivan od Križa


zamakdushe @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 0


Isus Krist je gospodar svijeta i gospodar povijesti jer je sve po njemu stvoreno. Sve je ljude otkupio i sve će ih suditi.

On je iznad nas, jedini pred kojim moleći prigibamo koljena, on je s nama kao Glava svoje Crkve, u kojoj već sada počinje kraljevstvo Božje, on je pred nama kao Gospodar povijesti, u kojoj su konačno pobijeđene moći tame i u kojoj se ispunja sudbina svijeta po Božjemu naumu; on će k nama doći u slavi jednoga dana, koji ne poznamo, da čitav svijet obnovi i dovrši. Blizu nam je prije svega u riječi Božjoj, u primanju sakramenata, u brizi za siromašne, gdje iskušavamo da "gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20).

Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno. Kol 1,16

zamakdushe @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 21, 2012

Ako znaš da je studij apostolat i ograničavaš studiranje na onoliko koliko ti je potrebno da se provučeš, vodiš slab nutarnji život.
S tom nemarnošću gubiš dobar duh i, kako se u prispodobi dogodilo onom radniku koji je lukavo sakrio primljeni talent, ako se ne ispraviš, možeš se sam isključiti iz Gospodinovog prijateljstva odajući se svojim proračunatim udobnostima.

sv. Josemaria

zamakdushe @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 0


Duh Sveti ne upravlja ljudima na masovni način, nego On svakom pojedincu dariva nakane, nadahnuća i naklonosti koje mu pomažu da spozna i ispuni volju Očevu. Međutim, mislim da često za vrijeme djela zahvale nakon svete mise jezgra našeg razgovora s Kristom može biti misao da je Gospodin za nas Kralj, Liječnik, Učitelj i Prijatelj.

On je Kralj i on želi vladati u našim srcima, u srcima djece Božje. Ali nije to vladanje kao među ljudima; Krist ne želi nad nama vladati, niti nam se On želi nametnuti, jer On nije došao da mu služe, nego da On služi. Njegova vladavina jest mir, radost, pravednost. Krist, naš Kralj, ne očekuje od nas isprazno rasuđivanje, već djela, jer neće svaki koji mi govori „Gospodine, Gospodine!“ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.

On je liječnik i liječi naš egoizam, ako dopustimo da njegova
milost zađe u dubinu naše duše. Isus nam je svratio na
to pozornost da je najgora bolest prijetvornost, ona uznositost
koja nas na to navodi da tajimo svoje grijehe. Pred liječnikom je prijeko potrebna apsolutna iskrenost; važno je otkriti cijelu istinu i reći: Domine, si vis, potes me mundare , – Gospodine, ako hoćeš – a Ti uvijek hoćeš – možeš me ozdraviti. Ti znaš moje slabosti; ja osjećam te simptome, bolujem od onih slabosti; i mi Mu pokazujemo jednostavno naše izrasline i gnoj ako postoji. Gospodine, Ti si izliječio tolike ljude: Daj da Te i ja upoznam kao božanskoga Liječnika, dok te imam u srcu i dok ti se molim pred svetohraništem.

On je Učitelj znanosti kojom samo On vlada: znanosti o beskonačnoj ljubavi prema Bogu, a u Bogu prema svima ljudima. U Kristovoj školi učimo da naša egzistencija ne pripada nama: On je svoj život dao za sve ljude i ako ga slijedimo, moramo shvatiti da ni mi svoj život ne smijemo egoistično prisvajati niti se smijemo uklanjati s puta na kojem srećemo tuđu nevolju. Od Boga imamo život i moramo ga staviti u njegovu službu tako da se velikodušno skrbimo za duše i njima riječju i primjerom pokazujemo dubinu kršćanske nauke.

Isus očekuje da mi iskreno zaželimo ovladati tom znanošću kako bi nam On također mogao uputiti riječi: Ako je tko žedan, neka dođe k meni. A mi odgovaramo: Pouči nas kako da sebe zaboravimo, da mislimo na tebe i na sve duše. Tako će nas Gospodin voditi svojom milošću korak po korak naprijed, kao ono kad smo još kao mala djeca učili pisati slova – sjećate li se još kako nam je učitelj vodio ruku? – i mi ćemo sve više uživati sreću da možemo pokazati svoju vjeru, taj Božji dar s jasnim ocrtima onog kršćanskog svjetonazora na kojemu svi ljudi mogu očitati velika djela Božja.

Krist je Prijatelj, pravi Prijatelj: vos autem dixi amicos, kaže On. On nas naziva prijateljima, On koji je učinio prvi korak; On koji nas je prvi ljubio. Ipak nam On svoju ljubav ne nameće: On nam je nudi i svoje prijateljstvo jasno dokazuje: Nitko nema ve}e ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. On je bio Lazarov prijatelj i plakao je za njim kad je vidio da je mrtav: i On ga je oživio. Kad nas On vidi hladne i bezvoljne, možda kao zaleđene u svom duševnom životu koji se gasi, onda će njegov plač biti za nas život: Zapovijedam ti, moj prijatelju, ustani i pođi, ostavi taj uskogrudni život, koji nije nikakav život.

zamakdushe @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 19, 2012


Isus je predstavio novu vrstu kruha: kruh života. Taj kruh treba riješiti sve probleme gladi, jednom za svagda ima smiriti čovjekovu glad za životom. O njemu se živi do vječnosti. Slušatelji su oduševljeni. "Daj nam toga kruha!" No Isusu ih ispravlja: "Ja nisam onaj koji vam daje kruh života. Ja sam taj kruh!" Tko uistinu želi biti sit, ne može zaobići Isusa. Jer on svojim životom i svojom smrću daje vječni život onome tko u nj vjeruje. Pod vječnim životom podrazumijeva se novi život, koji započinje već ovdje i sada, a tjelesnom smrću ne završava nego prelazi u vječnost. Ljudsku glad za životom može smiriti samo dar vječnoga života. Kruh života jest isti onaj kruh nad kojim u euharistiji izgovaramo Isusove riječi: "Ovo je moje tijelo." Ako jedemo od toga kruha, on postaje dio nas. On je u nama. Kruh je dakle znak da Bog želi biti u nama. On nam u kruhu daje svoju snagu, koju smo mi potom pozvani davati drugima. Ta je snaga drugačija od one koju je Izraelcima davala mana u pustinji. Taj kruh ne siti od danas do sutra, njegova snaga nije prolazna. "Tko od njega jede, ne umire."

zamakdushe @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 18, 2012


zamakdushe @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 0

Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju,
ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti
u posljednji dan.

Tko jede moje tijelo i pije moju krv,
u meni ostaje i ja u njemu.

Isus iz Nazareta


zamakdushe @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 0


Rekli smo da strahopočitanje pred beskonačnim Bogom zahtijeva neki pravilan i određen stav. On je tako velik, a mi pred Njim tako neznatni, da se to uvjerenje i izvana pokazuje: učini nas malenima, baci nas na koljena.

Poštovanje se dade još drukčije izraziti. Uzmimo da sjediš, počivaš ili da se s nekim razgovaraš. U to ti se primakne neka ugledna osoba. Odmah ustaneš i uspravljen slušaš i odgovoriš. Što to znači? Stajanje znači prije svega sabranost. Mjesto udobna sjedenja zauzmemo određen i oštar stav. Znači da pazimo. U stajanju je nešto napeta, budna. Konačno znači da smo pripravljeni; jer tko stoji može se odmah uputiti i krenuti. Smjesta može izvršiti nalog, započeti posao netom mu naložen.

To je druga strana strahopočitanja pred Bogom. U klečanju je bilo naglašeno klanjanje, sabrana smirenost; ovdje pozornost i djelatnost. Takvo poštovanje ima pozoran sluga, opremljen ratnik.

Stojimo kad se navješćuje radosna vijest, kod evanđelja u Sv. Misi. Stoje kumovi kada kod krštenja u ime djeteta polažu krsni zavjet vjernosti. I prvopričesnici kad ga obnavljaju. Stoje zaručnici kad obećanjem vjernosti sklapaju bračnu vezu. Tako i još kod nekih čina.

I pojedinac će kadikad svoju nutrinu najiskrenije izraziti ako moli stojeći. Prvi su kršćani tako rado činili. Sigurno ti je poznata slika "Orante", tj. Moliteljica iz katakomba: uspravna tijela s ukusno nabranim odijelom i s raširenim rukama. Stoji slobodno, puna vedre sređenosti. Kao da mirno sluša riječ, spremna na radostan posao.

Kadikad čovjek ne može klečati, osjeća se kod toga ograničenim, vezanim. Tad mu stajanje dobro dođe, oslobodi ga. Ali samo pravilno stajanje! Na obim nogama, bez naslanjanja, uspravnih koljena, nijedno nije nehajno ugnuto. Uspravno i odrješito.

Iz tog se stava vine molitva, a čovjek je ujedno slobodan, u strahopočitanju i spremnosti.

zamakdushe @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 17, 2012

Ako želimo razumijevanje u obitelji, s prijateljima, ako želimo da nas djeca razumiju, ako želimo da mi druge, osobito one najbliže shvatimo – molimo za njih. Molimo prije svakog susreta, osobito prije težih razgovora i odluka. Otvorimo li se Duhu Božjem, svijet će oko nas biti drugačiji.

zamakdushe @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Duboko se saberi i opredijeli potpuno za komuniciranje s Isusom. Oslobodi se svih briga, grijeha, rastresenosti. Smiri se, opusti i lagano izgovaraj: ISUSE, ŽELIM TE UPOZNATI. Isus ima tijelo, ali ono ima kvalitete duha, ono je uskrsno. Zato duhom možeš razgovarati s Isusom. Ali moli ga da ti dade svoga Duha, da ozdravi i oslobodi tvoj duh, da možeš Isusa čuti i zavoljeti ga. Budi svjestan: Isus te voli, želi biti s tobom, on je tu sav za tebe. Prepusti se toj istini i iskusit ćeš Isusovu blizinu i slobodu.
Isus Krist jedinstvena je osoba ljudske povijesti. Činio je bezbrojna čudesna djela, ozdravljivao svakoga, liječio psihički bolesne, tjerao zle duhove iz ljudi, oživljavao mrtvace, mijenjao prirodu i činio je poslušnom čovjeku, mijenjao je srca ljudi, govorio kako nitko nije govorio, prošao svijetom čineći samo dobro, uzeo na sebe krivnju svih ljudi, uskrsnuo od mrtvih i dalje živi, uzašao na nebo, stvorio najveću organizaciju u svijetu - Crkvu, govorio je da je od Boga došao, da je Božji Sin.
Povijest čovječanstva ne pozna nikoga sličnoga na Zemlji. Osnivači religija bili su samo ljudi, ovozemni, ograničeni. Oni su stvorili samo neke religijske metode ili organizaciju koja prenosi njihov nauk. Filozofi ne mogu mijenjati svijet, jer nije dosta samo znanje. Generali, političari, znanstvenici, profesori, bogataši, nemoćni su pred zlom svijeta. Svi su ljudi odozdo. Isus dolazi odozgo. Svi su ljudi zatvoreni u začarani krug grijeha i zemaljskog života. Samo je Isus slobodan, izvan toga kruga, svemoćan.
Isus je, dakle, jedinstvena osoba svijeta. Nije li onaj za kojim u svojoj dubini svi čeznemo? Povijest je registrirala njegov dolazak i njegove riječi i djela među nama. On je jedan od velikana naroda Izraela. Crkva i kršćanstvo grade na njemu svoju egzistenciju. Mnoštvo ljudi koji su mu povjerovali činili su djela kao on. Treba, dakle, upoznati toga Isusa. Početi temeljito čitati Novi Zavjet.

zamakdushe @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 14, 2012

Budi u srcu čvrst protiv svega što ga može odalečiti od Boga, i budi prijatelj Kristovih muka.

sv. Ivan od Križa


zamakdushe @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


S Isusom je jedan od nas došao k Bogu i zauvijek je s njim. U svojemu Sinu Bog je na ljudski način blizak nama ljudima. Osim toga, u Ivanovu Evanđelju Isus veli: "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!" (Iv 12,32).

U Novom zavjetu Kristovo uzašašće označava kraj osobite četrdedetodnevne blizine Uskrsloga sa svojim učenicima. Završetkom toga vremena Krist ulazi sa svojim potpunim čovještvom u Božju slavu. Sveto Pismo to izražava slikovitim pojmovima "oblaka" i "neba". Papa Benedikt XVI. Kaže: "Čovjek nalazi prostor u Bogu". Isus Krist je sada kod Oca, odakle će jednog dana doći "suditi žive i mrtve". Kristovo uzašašće znači da Isus nije više vidljiv na zemlji, iako je i dalje prisutan i ovdje.

Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo. Dj 1,11

zamakdushe @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 12, 2012


zamakdushe @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 0

Prevažno je znati da se svako naše zlo djelo, svaki naš grijeh utkiva u grijeh svijeta i tako doprinosi općoj patnji na zemlji, kao što se svako naše dobro djelo stapa s dobrotom svih ljudi, a napose s dobrotom Božjom po kojoj svijet postoji.

zamakdushe @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 0


Otkad je prvi čovjek okrenuo svoje lice od Božjeg lica, počelo se njegovo lice izobličavati. Na čovjekovu licu je počela blijediti i nestajati Božja slika. I sve više je bio nezadovoljan svojim licem, odnosno svojim identitetom. Čovjek je postao izobličena slika Božja. Otada čovjek stavlja maske na lice da sakrije svoju izobličenost.
Izobličena slika Božja, čovjek, traži svoje istinsko lice, Boga, svoj identitet. Kako doći do svog istinskog lica? Možda smo zaboravili kako ono izgleda. Od silnih težnji da budemo ono što nismo i velike pohlepe, stvaramo sebi masku da ona zaista postaje naše jedino lice. Kad je netko tko nam želi dobro hoće skinuti, to nas boli i bojimo se jer nam je to jedino lice koje imamo.

zamakdushe @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 10, 2012

"Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne."

sv. Terezija Benedikta od Križa


zamakdushe @ 14:34 |Komentiraj | Komentari: 0



Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: "Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti!" Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. "Snizi se", ponizi se. I to tim dublje, čim je veći onaj pred kim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.

Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni, nego onda kad stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred Njim je sve kao prah – Sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen... Kako je velik... A ja tako malen! Tako malen, da se s Njim uopće ni usporediti ne mogu; da sam pred Njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred Njim ne smije stajati ponosito. Čovjek "se ponizi", i svoj stas bi htio smanjiti, da ne izgleda ohol – i gle žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: "Ti si veliki Bog, ja sam ništa!"

Kad poklekneš, nek ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopočitanjem pokloni Bogu. Kad dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kad prolaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom nek poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: "O moj veliki Bože...!"

To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.

zamakdushe @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 8, 2012

Vječni Otac izgovara samo jednu Riječ, to jest svoga Sina, i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji, pa treba da je duša sluša u šutnji.

sv. Ivan od Križa


zamakdushe @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 0


Sjedni, opusti se, ostavi brige ispred praga svoje svijesti, pa pođi od jednog do drugog velikana povijesti i gledaj možeš li ga s uvjerenjem slijediti: Buda, Muhamed, Lao-Ce, filozofi, profesori, učenjaci, ideolozi, generali...Koji je put siguran i koji donosi mir unatoč smrti? Kome ti vjeruješ? Ideš li pravim putem? Čiji ti život živiš? Na koga se oslanjaš? Što će od tebe biti sutra? Stani zatim pred Isusa Krista. Podsjeti se na njegove riječi. Sjeti se što je činio. On je sada pred tobom. Možeš li se opredijeliti za njegov put? Reci mu sve što misliš...
Savjest je jasna u osnovnom principu: moraš činiti dobro i izbjegavati zlo. No što je dobro a što zlo u konkretnom, pojedinačnom slučaju? Tu se ljudi razilaze. Jedni smatraju rat opravdanim, drugi kažu da se ne smije uzimati oružje u ruke. Jedni rastavljaju brak, drugi uviđaju da je to nepravda zbog djece. Jedni smatraju da su predbračni odnosi normalan slijed ljubavi, drugi kažu da su oni egoizam u dvoje i zato neljudski. Jedni se drže morala islama, drugi hinduizma, treći budizma, četvrti zdravog "razuma", peti kršćanskog morala. Tko ima pravo?
Taj pluralizam mišljenja i propisa pokazuje da ljudi svojom logikom ne mogu vidjeti što je u pojedinom slučaju ispravno. To znači da ljudi nužno i lutaju. Tako nažalost i jest. Zato toliko zla među nama. Kad bi nam netko pokazao što je uvijek dobro, Zemlja bi procvjetala pravdom i mirom. Još kad bismo to mogli i vršiti...!
Dosad se samo jedan čovjek u povijesti čovječanstva usudio reći da ima i znanje morala i snagu za njegovo vršenje: Isus iz Nazareta. Rekao je da je on Istina. I da onaj tko ide za njim neće lutati u tami .Rekao je da je ne samo Istina nego i Put. I još više: da je sam Život. Bilo bi to lakoumno od njega da nije sve i životom dokazao. Umro je za te tvrdnje. Činio je čudesa, liječio, opraštao, dao božansku silu svijetu, nadvladao smrt. Milijarda ljudi ide danas za njim. On je Sin Božji.

zamakdushe @ 21:17 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 6, 2012

Duh mi se ukrutio, Gospodine, jer je zaboravio da se tobom hrani.

sv. Ivan od Križa


zamakdushe @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Uskrsli je Gospodin dopustio svojim učenicima da ga dotaknu, jeo je njima i pokazao im rane svoje muke. Ipak, njegovo tijelo više ne pripada ovoj zemlji, nego nebeskome kraljevstvu Očevu.

Uskrsli Krist, koji nosi rane Raspetoga, nije više ograničen vremenom i prostorom. Mogao je ulaziti kroz zatvorena vrata i pokazati se svojim učenicima u različitu obličju, u kojemu ga nisu odmah prepoznali. Njegovo uskrsnuće nije bilo povratak u normalan zemaljski život, nego ulazak u nov način postojanja: "Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt više njime ne gopspoduje" (Rim 6,9).

[Isus se ukazao Mariji Magdaleni, ali ga ona nije prepoznala.] "Kaže joj Isus:´Marijo!´ Ona se okrene te će mu hebrejski: ´Rabbuni!´ Što znači – Učitelju!" Iv 20,16

zamakdushe @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 0

Jer smrću sve ne završava, u svijet su došle radost i nada. Jer nad Isusom "smrt više ne gospoduje" (Rim 6,9), ne gospoduje više ni nad nama, koji smo Isusovi.

Tko je čuo uskrsnu poruku, ne može više okolo hodati obješena lica i bez humora živjeti život čovjeka bez nade. FRIEDRICH SCHILLER (1759.-1805. njemački pjesnik i dramatičar)

zamakdushe @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 0


zamakdushe @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 4, 2012

Naš Gospodin želi da mi u svemu s Njim računamo;
i postaje nam jasno da bez Njega ne možemo ništa
učiniti, a da sve možemo u onome koji nam
daje snagu. Tako sazrijeva naša odluka da
uvijek hodamo u njegovu prisustvu.

zamakdushe @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 0


Čovjek mora biti načistu s tim, da je Bog trajno uz nas. Živimo kao da je Bog daleko, tamo među sjajnim zvijezdama; i ne pomišljamo da je on baš uvijek uz nas.
Prisutan je kao ljubazan Otac. Svakog od nas ljubi više nego što sve majke svijeta mogu ljubiti svoju djecu. On je tu da nas pomaže, voli, blagosliva i - oprašta.
Koliko smo puta razvedrili svoje roditelje rekavši im nakon neke neposlušnosti: Neću to više učiniti! A možda smo istog dana to ponovili. Tada nas je otac hinjenom strogošću u glasu i mrka lica ukorio, a istodobno mu je, poznajući našu slabost, govorilo srce puno nježnosti: Jadno dijete, koliko se trudi da bude dobro.
Potrebno je da se upravo natopimo i ispunimo osvjedočenjem da je Gospodin naš Otac, skroz-naskroz Otac, koji je na našoj strani i na nebesima.

Sam! Nisi sam! Izdaleka te neprestano pratimo. Osim toga, u tebi boravi Duh Sveti, Bog je s tobom u dnu tvoje duše i sve tvoje misli, želje i djela uzdiže u nadnaravni red.

Ništa ne odlučuj prije nego što stvar odvagneš pred Bogom.

Djelujmo uvijek tako, u Božjoj prisutnosti,
da nemamo što skrivati pred ljudima.

sv. Josemaria


zamakdushe @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 3, 2012


zamakdushe @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 0

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini,
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti.

zamakdushe @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 0



U prirodoznanstvenome smislu nema nikakvih dokaza za Isusovo uskrsnuće. Postoje, međutim, vrlo jaka osobna i zajednička uvjerenja na temelju onodobnih svjedoka jeruzalemskih događaja.

Najstarije pisano svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću jest pismo što ga je sv. Pavao oko 20 godina poslije Kristove smrti napisao Korinćanima: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima, bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima. Ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše" (1Kor 15, 3-6). Pavao ovdje izvještava o živoj predaji, koju je primio od Pracrkve, kada je postao kršćanin, dvije ili tri godine nakon Isusove smrti i uskrsnuća, na temelju vlastitoga susreta s uskrsnulim Gospodinom, što ga je posve promijenilo. Učenici su prvu potvrdu stvarnosti uskrsnuća vidjeli u činjenici prazna groba (Lk 24, 5-6). Otkrile su ga baš žene – koje po ondašnjemu pravu nisu mogle biti valjani svjedoci. Iako se o apostolu Ivanu kaže da je već došao k praznu grobu te "vidje i povjerova" (Iv 20, 8b), sigurnost da je Isus živ učvrstila se tek brojnim ukazanjima. Brojni susreti s Uskrslim završili su s Kristovim uzašašćem. Ipak, bilo je nakon toga, a ima i danas, susreta sa živim Gospodinom: Isus Krist živi.

Tko poznaje Uskrsnuće, ne može očajavati. DIETRICH BONHOEFFER (1906.-1945., evangelički teolog i borac protiv Hitlera, ubijen u koncentracionom logoru Flossenburg)

Božja ljubav – zračeći – prolazi, a Duh Sveti – poput munje prodire u tamu svakoga čovjeka. U tom prolaženju Uskrsli dolazi do tebe, uzima na sebe sav teret koji je nepodnošljiv. Tek kasnije, često puno, puno kasnije, bit će ti jasno: Krist je prošao i darovao ti od svoje punine. BRAT ROGER SCHUTZ

zamakdushe @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 1, 2012

Navike onih nesavršenosti koje nikad ne uspijevaš prevladati sprječavaju ti ne samo da se s Bogom sjediniš nego i da napreduješ u savršenstvu. To su, naprimjer: navika odveć govoriti; kakva malena privrženost prema osobama, prema odijelu, prema sobi, knjigama, hrani, razgovorima; i drugi užici i želje, kao znati, čuti i slično.

Đavao se plaši duše koja je ujedinjena s Bogom kao samoga Boga.

sv. Ivan od Križa

zamakdushe @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 0



Sve je tijelo oruđe i izraz duše. Ona uopće nije u tijelu tako kao što je čovjek u kući, već ona stanuje i djeluje u svakom njegovom udu i svakoj njegovoj žilici. Ona govori iz svake crte i oblika i pokreta svoga tijela. Na poseban su pak način oruđe i ogledalo duše lice i ruke.

Što se tiče lica, stvar je na prvi mah jasna. Ali promotri jedanput čovjeka – ili samoga sebe – kako se svaki poriv ćudi, veselja, iznenađenja, čežnje javlja na ruci. Ne kaže li često brzi pokret ili lagani trzaj ruke više negoli sama riječ? Zar katkad ne izgleda izgovorena riječ kao previše tvrda naspram tihu i punu značenja govoru ruke? Iza lica je ona najduhovniji dio tijela. Sigurna je i jaka kao oruđe za rad, kao oružje za napad i obranu, ali i veoma fino izrađena, raščlanjena, gipka i satkana od vrlo osjetljivih živaca. Pravi je to organ, kojim može jedan čovjek da dade svoju dušu, a drugi da je primi, jer i to se čini rukom. Ne znači li dočekati tuđu dušu, ako tko prihvati pruženu mu desnicu? Svim onim povjerenjem, veseljem, razumijevanjem, trpljenjem, što iz nje govori?

Zato i ne može biti nikako drukčije nego da ruka ima svoju riječ i ondje, gdje duša posebno mnogo govori ili sluša, naime pred Bogom, i gdje sama sebe daje i Boga prima, u molitvi.



Kad se netko udubi sam u se pa je u svojoj duši sa svojim Bogom, tad čvrsto sklopi jednu ruku s drugom, prste prekriži jedne preko drugih. Tim nekako želi nutarnje strujanje, koje bi moglo uteći, prenijeti s jedne ruke na drugu te ga opet obrnuti k sebi, da sve ostane unutra, kod Boga. Skupljanje je to samoga sebe; sjenica nad sakrivenim Bogom. Kao da duša hoće tim reći: "Bog je moj i ja sam Njegova i mi smo unutra jedan s drugim, sami."

Isto to naprave ruke, kad želi provaliti koja nutarnja težnja, zaprepaštenost, žalost. Opet se sklopi ruka s rukom i među njima se bori duša sama sa sobom, dok se ne svlada, dok se ne smiri.

Ako pak stoji pred Bogom srcem punim poniznosti i strahopočitanja, tada ispružene ruke lagano položi jednu povrh druge. To znači odlučnu sređenost, nutarnje poštovanje. To znači skromno i promišljeno izgovaranje vlastite riječi te pažljivo i ispravno slušanje Božje riječi. Ili opet želi čovjek na taj način izručiti i predati kao svezane ruke, kojima se inače branimo, u Božje ruke.

Dogodi se pak, da se duša pred Bogom posve rastvori, veselo Mu kličući ili zahvaljujući. Tad su joj kao u orguljama, svi registri rastvoreni, te nutarnja punina želi provaliti vani. Ili se čovjeku u srcu uzbudi čeznuće te vapi. Onda rastvori i ruke te ih digne u široku plohu, da se strujanje duše slobodno razlije te da se sva duša može ispuniti onim za čime teži.



Konačno se može dogoditi, da se čovjek sabere sa svim što jest i što ima pa da se Bogu posve izruči, znajući da ionako u njemu sve spada na žrtvu. I zato prekrsti ruke na prsima u znak križa.

Lijepe i velike nam stvari govori ruka. O njoj kaže Crkva da nam ju je Bog dao da "na njoj nosimo dušu." Tako ozbiljno ona shvaća taj sveti govor. Ta Bog ga sluša. Ruka govori o nutrini duše. Ali ruka može biti i izražaj nemarnosti, rastresenosti i drugog zla. Drži zato ruke pravilno, a onda nastoj da se tvoja nutrina doista slaže s tom vanjštinom.

O dvoznačnoj smo stvari sada govorili. O tom se zapravo rado ne raspravlja. Ali zato ćemo se mi tim brižnije i iskrenije držati rečenoga. Stav i kretanje ruku nije nikakva isprazna, namještena igrarija, već je to govor kojim u posvemašnjoj iskrenosti tijelo Bogu priopćuje što duša misli.

zamakdushe @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 0
Mali Isus
Arhiva
« » kol 2012
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.