On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog
nedjelja, kolovoz 28, 2011

Neki čovjek je došao monahu na razgovor. Upita ga: „Što uopće naučiš od tog života u neprestanoj šutnji?“ Monah je upravo grabio vodu iz zdenca pa reče svom posjetitelju: „Zaviri u zdenac! Što vidiš?“
Čovjek pogleda, slegne ramenima i odgovori: „Ne vidim ništa osim uzburkane vode.“ Nakon nekog vremena monah koji je stajao potpuno miran reče: „Pogledaj sada! Što vidiš u zdencu?“ Čovjek pogleda i usklikne: „Sada vidim sebe, odraz svoga lika u vodi!“ Monah mu odgovori: „Vidiš, kad bacim vedro voda se uzbiba, a sada je sasvim mirna. Tako ti je i sa šutnjom – čovjek se smiri i vidi sebe!“
„Samo u šutnji duša čuje i razabire Riječ.” (sv. Ivan od Križa) Iskustvo pustinje je prilika biti u prisutnosti živoga Boga, osluškujući Njegovu riječ na sasvim osobit način: kroz samoću i šutnju, u ljubavi. Moći ćeš otkriti da je pustinja svugdje gdje je Bog: unutar nas, u našim domovima, našim školama, na našim ulicama, u našim gradovima, te će po tome ova mjesta postati vrt Božji (Karmel).



1. Započni prepuštajući Bogu da te odvede u pustinju
Traži Božju prisutnost u šutnji i samoći, na osamljenom mjestu: „Živ je Gospodin pred čijim licem stojim“, svjedoči nam prorok Ilija. U pustinji smo kako bismo osluškivali riječ Božju koja će nas voditi u vrt Božji. Dođi Duše Sveti, odvedi nas u pustinju kako bismo više uzljubili Boga, više zavoljeli bližnjega, te prihvatili sami sebe.
Pustinja, Riječ, vrt (Obećana zemlja) – to su tri ključna pojma za shvatiti čovjeka u njegovom odnosu s Bogom. U pustinju Bog poziva ljude na sklapanje saveza s Njime. Njegov je narod ropski živio u tuđinskoj zemlji, ali ga je milosrdan Bog pozvao da se vrati u pustinju, kako bi nanovo osluškivao riječ Božju – nju koja daje život i vodi prema Obećanoj zemlji, gdje će čovjek nanovo biti suradnik i čuvar kao u edenskom vrtu. Ondje će čovjek moći uživati u dobrima koje ću mu Bog darovati u plodnom vrtu, bogatom plodovima i svetim životom. Sve je to moguće ako se osluškuje riječ Božja. Vrijeme pustinje može biti mjesto kušnje gdje se čovjek izgubi i besciljno luta – ili mjesto obraćenja i sklapanja saveza s Bogom. Ovaj je hod iz pustinje u vrt povezan je s iskustvom karmela. Naime, u hebrejskom jeziku, riječ Karmel istovremeno je opći pojam koji označava cvatući vrt, vinograd ili voćnjak, ali i osobno ime koje označava lijepo brdo bogato zelenilom, dio gorskog lanca na sjeveru Palestine koje se nadvilo nad Sredozemno more. Karmel je od najstarijih vremena smatran svetom planinom. Karmel je simbol ljepote i plodnosti duhovnog života u sjedinjenju s Bogom.
„U zemlju Karmela ja vas dovedoh, da se hranite plodom i dobrotom njezinom. Ali tek što uđoste, zemlju moju oskvrnuste i baštinu moju u gnusobu pretvoriste… Gledaj: evo Karmela, opustje, sve gradove razori Gospodin žestinom gnjeva svoga“ (usp. Jr 2,7; 4,26).Gluhoća na riječ Božju pretvara vrt u pustinju, ali ako se posluša riječ Božja, pustinja se preobražava u cvatući vrt, u Karmel – „Na kraju će se na nas izliti duh iz visina. Tad će pustinja postati Karmelom, a Karmel se u šumu pretvoriti. U pustinji će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u Karmelu. Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje… Nek' se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek' ljiljan procvjeta. Nek' bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek' se
raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodina, divotu Boga našega“ (usp. Iz 32,15-17; 35,1-2).



2. Živi iskustvo pustinje u šutnji
U šutnji nastoj razmatrati i ispitivati savjest. Prisjeti se svoje prošlosti i svoje sadašnjosti: kakav je tvoj odnos s Bogom u slavlju sakramenata, u molitvi, prema Njegovoj Riječi i poticajima; kako gledaš na sebe; kako se odnosiš prema svojim bližnjima; imenuj dobro koje bi mogao učiniti, te zlo od kojega bi želio biti oslobođen, ono što te raduje i ono zbog čega patiš. Sve to položi u ruke Božje.
„Biti u šutnji i osluškivati Boga, udaljiti od sebe sve ono što nas sprečava da čujemo i razumijemo Boga. Biti u šutnji i osluškivati Boga svugdje gdje On govori: po ustima onih putem kojih progovara u Crkvi, do onih s kojima se Krist poistovjetio te traže od nas svjetlo, kruh ili naše srce. Osluškivati Boga svugdje gdje On očituje svoju volju – u molitvi, ali i drugdje. Neophodna nam je šutnja za shvatiti volju Božju“ (M. Delbrel).
Nemoj zaboraviti da su plodovi skupljeni tijekom ove pustinje namijenjeni kako bi se u svakodnevnici živjelo sa jasnijom sviješću o Božjoj prisutnosti, kako bi se stvorila nutarnja šutnja čak i unutar svijeta. Na ulici, u gomili, mi raspolažemo svojim dušama kao sa špiljama tišine gdje riječ Božja može mirovati i odjekivati. U buci svijeta mi poznajemo jednu tišinu pustinje i nutrine gdje se naše srce sabire s krajnjom jednostavnošću kako bi Bog u njemu progovarao.
3. Vježbaj imaginaciju te si predoči samoga sebe pred Isusom koji te gleda
Započni s uporabom mašte predočavajući si unutar sebe jednu evanđeoski odlomak, prije svega promatraj Isusovu osobu te budi u Njegovoj prisutnosti, promatraj Njega koji te gleda, slušaj Njega koji ti govori, uživljujući se u epizodu koja se dogodila poradi tebe. Npr. Isus na zdencu razgovara sa Samarijankom (Iv 4) kojoj nudi Živu vodu. Na „zdencu svoga srca“ potom započni i afektivni razgovor koji je istinsko srce molitve. Dopusti Gospodinu da ti govori i ne boj se odgovoriti mu. U početku će ti se možda činiti da ti proizvodiš obje strane: prvo stavljajući u usta Gospodinu riječi koje ti želi kazati, a onda mu odgovarajući, ali malo-pomalo primijetit ćeš da ti Gospodin nadahnjuje ono što ti želi kazati, osvijetliti, priopćujući ti svoju milost. Bit će dovoljno uvijek Ga držati pred sobom, u vjeri da je On zaista prisutan te da On predvodi u odnosu s tobom. Malo-pomalo, razgovor će trebati sve manje riječi te će se sve više pojednostavljivati u jednom ljubavnom činu koji će imati samo dva momenta: ljubiti i osjećajući se ljubljenim izmjenjivati si izraze ljubavi.



4. Produbi šutnju u ljubavi
U svojoj samoći, nastoji ustrajati u nutarnjoj šutnji (šutnja misli, slika, sjećanja i glasova). Što ti govori tvoje srce? „Naša samoća, moj Bože, ne sastoji se da budemo osamljeni, već da budemo u Tvojoj prisutnosti… Kada se ljubi, želi se biti zajedno, a kada smo zajedno, želi se razgovarati. Kada se ljubi, tegobno je stalno biti okružen ljudima. Kada se ljubi, želi se slušati drugoga, nasamo, bez izvanjskih glasova koji nas uznemiruju. Poradi toga su zaljubljenici u Boga uvijek sanjali o pustinji, stoga onima koji Ga ljube Bog ne može odbiti njihovu čežnju za pustinjom.
Nikada se ne dostiže do pustinje ako prije nismo nadvladali mnoge stvari: bez umora od dugoga hoda te uzdignuća pogleda nad uobičajen vidokrug. Pustinje se osvajaju, ne poklanjaju. Pustinje našega života nećemo naći tijekom zemaljskog hoda, ako ne nametnemo silu našim navikama, našoj lijenosti. Teško je, ali neophodno za našu ljubav… K tome, naše pustinje imaju oštre zabrane koje sprječavaju da se one pretvore u izliku za naše nestrpljivosti, naša fantastična lutanja ili mlitavost, koja uvijek vreba kako bi isplivala. Takve smo naravi da Te ne možemo pretpostaviti ostalim stvarnostima bez minimuma borbe, a Ti, naše ispunjenje, uvijek ćeš biti stavljan na vagu s ovim privlačnostima, s ovim prolaznim opsesijama naših beznačajnih stvari.“ (M. Delbrel)



5. Prepusti se Isusu - stavi potpuno svoje puzdanje u Njega
Ovaj trenutak milost molitve, meditacije i samoće omogućuje nam obnoviti našu vjeru u Boga u jednom ljubavnom predanju. Pustinja je ipak i čas kušnje naše vjere u Boga – može se biti napastovan napustiti Boga poradi onoga što je lagano ili, suprotno, nanovo primiti dar vjernosti Bogu. „Ali ako se pouzdamo u Njega koji je vjeran i koji nas je pozvao, te Ga zapitamo kako se moramo ponašati, kazat će nam ono što smo zaboravili ili možda nikada naučili kako bismo postali živim obraćenicima – vjera je dar Božji. Vjera – nepoznanica svijetu, biva poklonjena svijetu. Vjerovati znači zaključiti između dvoga: Boga i svijeta – vječan savez; u vjeri koja je osobna vjernost Bogu živomu koji poziva, te onaj koji je pozvan mora mu odgovoriti u otvorenosti i uvijek sa srcem slobodnoga čovjeka. Ovome pozivu kao i odazivu, potrebna je samoća. Ona više ne predstavlja kušnju, već mjesto neophodno za susret i odnos s Bogom. Učimo se da nudeći nam vjeru, Bog poziva svakoga po imenu, da vjera nije povlastica na temelju nasljedstva ili našeg dobrog ponašanja, već da je ona milost spoznaje da Bog udjeljuje milost – milost biti u svijetu kako bismo s Kristom nastavili njegovo poslanje otkupljenja. Nanovo se postavi u stanje obraćenja, nauči da vjera u Sina Čovječjega i Sina Božjega nerazdvojivo nas veže s Bogom koji ju poklanja čovjeku i cijelom čovječanstvu. Samoća u koju nas je poveo Bog osposobljuje nas za svjesnu solidarnost sa svakim čovjekom koji je rođen na ovome svijetu, sa svim narodima koje će Krist sazvati u posljednji dan.“ (M. Delbrel)



6. Vježbaj se u zahvalnosti – nastoji zaključiti svoju pustinju zahvaljujući
Nastoji prepoznati ono (milost, događaje, osobe, krajolik… ) za što ćeš zahvaliti. Sjeti se rečenice sv. Male Terezije: „Sve je milost“. Bože Oče, Ti možeš zasaditi ljubav čak nasred pustinje – sigurni smo da će negdje na svijetu donijeti ploda, jer nam Ti govoriš: „Gdje nema ljubavi, stavite ljubav i ubrat ćete ljubav“ (sv. Ivan od Križa). Bože Oče, zahvaljujemo Ti na svim tvojim darovima – udijeli nam svoga Sina, udijeli nam Svoga Duha, budući da smo tvoja djeca te kako bismo te još više ljubili.
U pustinji ljubavi svukli smo samoga sebe kako bismo se nanovo zaodjenuli u ljubav istinitu. Nemojmo žaliti za našim udobnostima, prihvatimo to da smo plijen ljubavi Božje – te ljubavi koja nas obitava i odsjeva u nama kako bi nas oblikovala. Dođi Gospodine Isuse, neka Ti ljuska koja me pokriva ne zakrči put. Dođi Gospodine Isuse, kako bih te svakim danom sve više uzljubio i slijedio.
Dođi Duše Sveti, dođi i nastani se u našim srcima, ljubav Božja neka pulsira u nama, poput rijeke Žive vode koja se sa silinom želi razliti, protjecati i prodrijeti u sve pustinje svijeta i preobraziti ih u vrtove Božje.



5 Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. 6 Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. 7 Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" 8 Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. 9 Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. 11 Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? 12 Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" 13 Odgovori joj Isus: "Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. 14 A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni." 15 Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." 16 Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." 18 Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." 19 Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. 20 Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." 21 A Isus joj reče: "Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. 22 Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. 23 Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. 24 Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju." 25 Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." 26 Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!" 27 Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?" 28 Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: 29 "Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" 30 Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. 31 Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" 32 A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." 33 Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" 34 Kaže im Isus: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. 36 Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. 38 Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov." 39 Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." 40 Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. 41 Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi 42 pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta." (Iv 4,5-42)

zamakdushe @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Mali Isus
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.