On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog
četvrtak, veljača 9, 2012



Godine 1251. ukazala se sv. Djevica generalu Reda Simonu Stocku, Englezu, te mu predala škapular. Predslovlje nas sjeća na to da je naša draga Gospa od brda Karmela bila ona koja je svojoj djeci daleko od izvornog zavičaja Reda udijelila taj vidljivi znak svoje majčinske skrbi - ona, koja se objavila Iliji u oblačiću koji je obećavao kišu i kojoj su prorokovi sinovi na brdu Karmelu sagradili njezino prvo svetište. Legenda priča da je Bogorodica rado boravila kod braće pustinjaka. Razumljivo je da se osjećala privučenom na ono mjesto gdje je od starine čašćena i gdje je sv. prorok živio u istom duhu koji je i nju ispunjavao dok je boravila na zemlji. Oslobođena svega zemaljskog stajala je moleći pred Bogom, njega iz dna srca ljubila, zazivala njegovu milost na grešan narod, žrtvujući se za njega kao službenica Gospodnja spremna poslušati svaki njegov nalog - to bijaše njezin život.




Kao sinovi prorokovi i "braća najsvetije Djevice" življahu pustinjaci na brdu Karmel. Sv. Berthold organizirao ih je kao cenobite, a prema uputama sv. Brokarda bio je duh koji su primili od svojih prethodnika unesen u naše sv. Pravilo. Redu je ono bilo predano 1200. od sv. Alberta, jeruzalemskog patrijarha i potvrđeno od pape Inocenta IV. (...) Pravilo sažimlje cio naš život: Svaki neka ostane u svojoj ćeliji (...) razmatrajući o zakonu Gospodinovu, dan i noć uronjen u molitvu, ako nije spriječen nekim drugim opravdanim poslovima. Molitva je uzdizanje pogleda prema licu Vječnoga. To možemo postići samo ako je duh potpuno budan, oslobođen svih zemaljskih poslova i slasti koji ga opijaju. Tu budnost ne jamči tjelesna budnost. O zakonu razmatrati Gospodnjem može biti jedan oblik molitve, ako uzmemo molitvu u njezinom širem smislu. Ako pod bdjeti u molitvi shvaćamo uranjanje u Boga, kao što to pripada gledanju, onda je razmatranje samo put k tome. - Što se misli pod Gospodinovim zakonom? Psalam 118, koji se moli nedjeljom i blagdanima u Primi, potpuno je ispunjen žudnjom za upoznavanjem zakona i dopuštanja da nas on vodi, sav naš život. Možda je psalmist mislio na zakon Staroga saveza. Njegovo bi poznavanje ispunilo sav život, a njegovo ispunjenje dugogodišnji napor volje. Gospodin nas je oslobodio od jarma toga zakona. Kao zakon Novog saveza možemo promatrati veliku zapovijed ljubavi Spasiteljeve, o kojoj kaže da je ona ispunjenje svega zakona i proroka: ispunjenje ljubavi prema Bogu i bližnjemu bilo bi vrijedno razmatranja cijelog života.

Pod zakonom Novog saveza još bolje razumijevamo samoga Gospodina, koji je život, što ga mi trebamo živjeti, živio prije nas. Naše Pravilo živimo i ispunjavamo onda ako imamo sliku Gospodinovu stalno pred očima - kako bismo mu postali slični. Evanđelje je knjiga koja se nikada ne može dokraja proučiti. Spasitelja ne posjedujemo samo po izrekama svjedoka kojima je njegov život poznat, nego ga posjedujemo kao stvarnog u Presvetom oltarskom sakramentu, a vrijeme klanjanja pred najvećim Dobrom, osluškivanje glasa euharistijskog Boga jest: razmatranje o zakonu Gospodnjem i bdjenje u molitvi, ali istodobno...




Ako smo tako sjedinjeni s trojedinim Bogom, čiji smo hram, onda njegov Duh izvršuje svaki naš čin. Onda to ne znači da Gospodina napuštamo ako radimo neki drugi posao vođeni poslušnošću. Radovi će ostati neizbježni tako dugo dok smo podložni zakonu prirode i onome što život od nas ište. Naše nam Pravilo naređuje, kao što je to sv. Pavao činio, zarađivati kruh radom vlastitih ruku. Takav posao ima za nas karakter služenja, nikada on ne smije postati svrha života. Naša zbiljska svrha života jest stajati pred licem Božjim. Kad je islam osvojio Svetu zemlju, pustinjaci su bili prognani s brda Karmela. Prije 300 godina ponovno je podignuto Bogorodičino svetište našega Reda na Svetom brdu. Prelazak iz osame u bučni život zapadnih kulturnih krugova donijelo je Redu patvorenje njegova izvornog duha. Nestali su obrambeni samostanski zidovi samoće, stroga pokora i šutnja, a kroz nezatvorena vrata uvlačila se u Red radost i briga vanjskoga svijeta.

Jedna takva redovnička kuća s ublaženim Pravilom bio je samostan Utjelovljenja u Avili, u koji je 1536. stupila naša sv. Majka. Desetljećima je trpjela zbog podvojenosti: miješanja u svjetske odnose i želje za nepodijeljenim predanjem Bogu. Bog je nije ostavio na miru sve dok nije raskinula verige koje su je sputavale i dok nije praktički ostvarila spoznaju: Bog sam je dostatan. Veliki vjerski raskol i gubitak tolikih duša probudio je u njoj vruću želju za obranom od te nesreće i davanjem zadovoljštine Gospodinu. Bog joj je ulio milost da je mogla s malom grupom izabranih osnovati samostan sa starim Pravilom, te mu u njemu s najvećom savršenošću služila. Nakon mnogih previranja i poteškoća uspjelo joj je osnovati samostan sv. Josipa u Avili. Iz njega se širilo veliko obnoviteljsko djelo: nakon njezine smrti ostalo je 36 kako ženskih tako i muških samostana sa strogim stilom života, novih odjeljaka bosonogih karmelićana.

sv. Terezija Benedikta od Križa

zamakdushe @ 09:49 |Komentiraj | Komentari: 0
Mali Isus
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
150023
Index.hr
Nema zapisa.